Svjetonazorski rat u Hrvatskoj

Piše: Davor Gjenero

Hrvatska nije prva nova članica EU-a u kojoj su, nakon pristupanja, počeli procesi društvene regresije. Nakon što su 30. lipnja 2011. završeni pretpristupni pregovori s EU-om, a  9. prosinca iste godine potpisan Ugovor o pristupanju, nestao je zajednički cilja oko kojega je političko tijelo u Hrvatskoj moglo ujediniti društvene energije. Ubrzana je regresija, pak, nastupila nakon pristupanja Uniji, 1. srpnja ove godine. Istovremeno s početkom članstva u Uniji u zemlji je počeo svojevrstan svjetonazorski ili kulturni rat, koji je, korak po korak, dijelio hrvatske građane.

Najteža dosadašnja manifestacija svjetonazorskoga ratovanja bila je vukovarska „pokazna vježba izolacije“, kad je na komemoraciji žrtvama okupacije Vukovara skupina što su je sačinjavali predsjednik Republike, cijela Vlada i predstavnici diplomatskog zbora ostala izolirana u dvorištu vukovarske bolnice. Istovremeno, razdvajanjem Vlade, ali i predsjednika Republike od puka, koji je došao odati počasti žrtvama agresije od prije 22 godine, u Vukovaru je počela i druga akcija „razdvajanja vukovarske i nevukovarske Hrvatske“, kako to kažu aktivisti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, svojevrsna dobrovoljačka pješadijska jedinica na frontu hrvatskoga svjetonazorskoga „građanskog rata“.

‘Ratna’ epizoda

Ova skupina dobrovoljaca u borbu se uključila radi sprečavanja provođenja odredbe Ustavnog zakona o pravu na javnu upotrebu manjinskog jezika i pisma u svim lokalnim zajednicama, u kojima manjina čini više od 30 posto stanovništva. „Obrambeni stožer“ u ovoj „ratnoj“ epizodi najprije je smatrao da Vukovar treba biti izuzet iz primjene Ustavnog zakona, a druga strana u ratu, ona Vladina, smatrala je da deklarativno postavljanje nekoliko ploča ispisanih latinicom i ćirilicom na javne ustanove u Vukovaru iscrpljuje sadržaj prava manjinske zajednice na korištenje svojim jezikom i pismom. Nitko se, međutim, nije ozbiljno pozabavio, naprimjer, pitanjem mogu li danas pripadnici srpske zajednice u Vukovaru s javnom upravom i sudstvom slobodno komunicirati na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu ili će ih javne vlasti vratiti da im ovlašteni sudski tumač prevede neki dokument izdan, naprimjer, u Srbiji i pisan ćirilicom.

Ploče na oba pisma najprije su postavljene uz asistenciju policije, ali ni ona nije spriječila njihovo razbijanje Zatim je uslijedila faza pregovora i primirja dvije strane, koja je prekinuta kada je primirje prekršila nekolicina pripitih „branitelja“. Kako god, do vukovarske izolacije Vlade ideološki „građanski rat“ bio je kombinacija operete i burleske. Nacionalistička strana ponašala se neodgovorno, nju su tetošile desne političke stranke i organizacije, ali jednako neodgovorno ponašala se i Vlada, kojoj kao da je odgovaralo da manevrima u Vukovaru zastire svoje ekonomske i političke neuspjehe u pragmatičnim pitanjima.

Pokretanje prikupljanja potpisa za referendum, sada s nešto redefiniranim pitanjem (ono se ne odnosi samo na sprečavanje dvojezičnosti za srpsku zajednicu u Vukovaru, nego na ograničavanje prava na korištenje manjinskim jezikom za sve nacionalne manjine u Hrvatskoj i to promjenom odredbe da se to pravo stječe kad manjina čini 30 posto stanovništva i uvođenjem praga za primjenu tog prava samo u onim sredinama u kojima zajednica, koja je na nacionalnoj razini manjina, predstavlja više od 50 posto, dakle, većinu stanovništva), poklopilo se s predreferendumskom kampanjom o promjeni definicije braka.

Još ljetos, upravo u vrijeme kad je Vlada Zorana Milanovića počela primjenjivati strategiju pristajanja na svjetonazorski rat, kako bi prikrila svoje pragmatične neuspjehe, dotad marginalna skupina „U ime obitelji“ prikupila je čak 750 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o promjeni ustavne definicije braka i uvođenje u Ustav odredbe o tome da je brak zajednica muškarca i žene.

Zbog teško objašnjivog hira predsjednika Vlade njegova stranka spriječila je upućivanje ovog pitanja Ustavnom sudu 

Da je hrvatska društvena, a napose politička elita odgovorna i da obavlja posao, koji socijalne elite moraju obavljati u demokratskom društvu, još ljetos bi bio počet proces traganja za kompromisom. Mogući bi kompromis, naprimjer, bio uvođenje ovakve definicije braka tijekom ustavnih promjena, koje je upravo u to vrijeme inicirao predsjednik Vlade (zbog slučaja Perković i sukoba s Europskom komisijom o primjeni Europskog uhidbenog naloga), ali da se pri tome zaštiti i ravnopravnost izvanbračnih zajednica, pa i homoseksualnih parova i to odredbom da Ustav njihova prava štiti na jednakoj razini kao i prava proizašla iz braka. Na taj bi se način izbjegao nepotreban referendum i nepoželjna dioba političkog tijela o tom pitanju, ali bi se, što je najvažnije, spriječila stigmatizacija jedne manjinske ranjive skupine.

Kada već nije bila odabrana takva strategija izbjegavanja društvenog konflikta, vladajućoj većini u Saboru bila je na raspolaganju mogućnost da od Ustavnog suda zatraži ocjenu je li ovo pitanje u skladu s ustavnim vrednotama i postoje li pretpostavke za raspisivanje referenduma. Zbog teško objašnjivog hira predsjednika Vlade, njegova stranka spriječila je upućivanje ovog pitanja Ustavnom sudu i u koaliciji s HDZ-om izglasala raspisivanje referenduma. Sigurno je da bi Ustavni sud, ako već ne bi zabranio ovo pitanje kao protivno duhu Ustava, barem donio odluku o odgađanju referenduma na možda godinu dana dok se ne sredi referendumsko zakonodavstvo i reguliraju procedure raspisivanja referenduma na inicijativu građana, o čemu u hrvatskom sustavu sada postoje brojne „nelogičnosti“ i „zakonske rupe“.

Predsjednik Republike te stranke HNS i IDS bili su rezervirani prema takvom raspisivanju referenduma, a ove su dvije liberalne stranke u Saboru glasovale protiv raspisivanja referenduma bez mišljenja Ustavnog suda. Predsjednik Josipović i dvije liberalne stranke inače su postali zadnji branitelji zdravog razuma u hrvatskom političkom sustavu, ali iracionalna većina, podijeljena u lijevu i desnu frakciju, redovito ih s lakoćom nadglasa i potisne, pa i izolira i ponizi, kao Predsjednika u Vukovaru.

Iz referendumske procedure malo će tko izaći kao pobjednik. Premijer Milanović sigurno je najveći gubitnik, jer od njegovih političkih utvrda samo u Rijeci većina nije poduprla restriktivno tumačenje braka.

Umjesto da građane pozovu da ne izlaze na referendum, jer se on provodi o pitanju o kojem je referendumsko izjašnjavanje neprimjereno, Vlada i njeni najvažniji članovi pozivali su građane da sudjeluju u referendumskom procesu. Za razliku od ovih, koji su prihvatili neprimjeren referendum, čak 60 posto hrvatskih građana odlučilo se za apstinenciju i time je političkoj eliti poslalo poruku da ne žele sudjelovati u ideološkom „građanskom ratu“ što ga elite potiču. Očekivano je bilo da će dvije trećine onih koji su pristupili referendumu podržati inicijativu o promjeni definicije braka, a vjerojatno je da većina tih, koji su bili “za“, ne shvaćaju da su time poduprli ograničavanje prava manjinskoj zajednici. Za to, međutim, sami ne snose najveću odgovornost, jer im je politička klasa „podmetnula“ neprimjereno i demokratski neprihvatljivo referendumsko pitanje.

Iz referendumske procedure malo će tko izaći kao pobjednik. Premijer Milanović sigurno je najveći gubitnik, jer od njegovih političkih utvrda samo u Rijeci većina nije poduprla restriktivno tumačenje braka. IDS je „pobijedio“ u svojoj utvrdi, u Puli i cijeloj Istri, a zdravorazumska solucija dobila je većinu i u HNS-ovim utvrdama: Varaždinu i Čakovcu.

Manjinska prava jesu dio obveza koje je Hrvatska preuzela prilikom pristupanja EU-u. 

Pobjednik na referendumu, međutim, sasvim sigurno nije ni Karamarkov HDZ. Ne radi se o tome da bi raspisivanje ovog referenduma inicirao HDZ, tražeći u klerikalizmu nadomjestak za nacionalizam. Za njih neugodu predstavlja činjenica da je referendumsku proceduru provela mala skupina okupljena oko izvanparlamentarne stranke HRAST, potencijalnog konkurenta HDZ-u u desnom političkom polju. „Blagonaklonost“ HDZ-a prema drugom referendumu, onom o ograničavanju manjinskih prava, za tu će stranku biti naročito neugodna.

Naime, za razliku od braka i obiteljskih odnosa, koji nisu područje što ga regulira europski „acquis communautaire“, manjinska prava jesu dio obveza koje je Hrvatska preuzela prilikom pristupanja EU-u. HDZ će zato imati problema kako se što bezbolnije odmaknuti od referendumske inicijative, koja je osuđena na propast i koja bi u Europskoj komisiji, Europskom parlamentu, a i u HDZ-u partnerskoj Europskoj pučkoj stranci izazvala ozbiljnu zabrinutost ako bi došlo do raspisivanja referenduma.

Jedan povoljan proces

Nesretni referendum upozorio je na tek jedan povoljan proces. Iako je i Srpska pravoslavna crkva, kao i druge „manjinske“ vjerske zajednice, pristupila u blok vjerskih zajednica okupljenih oko Katoličke crkve, koje su podupirale referendum, u lokalnim zajednicama s mnogo pripadnika srpske nacionalne manjine rezultati referenduma drukčiji su nego u drugim gradovima i općinama, a u Negoslavcima, maloj općini u blizini Vukovara, čak je 75 posto onih koji su izašli na referendum bilo protiv promjena Ustava. Vjerojatno se radi o „solidarnosti među manjinama“, ali je činjenica i to da je premijer Milanović tvrdio kako je referendum o braku „topovska priprema za referendum o manjinskim pravima“, te da je utjecao na opredjeljenje birača, pripadnika manjine.

Podjela u društvu postaje sve dublja i ne vidi se niti put do „primirja“, a kamo li do okončanja svjetonazorskoga „građanskog rata“.

Nakon referenduma u Hrvatskoj politička je arena duboko podijeljena. Vlada je oslabljena, njena sposobnost za reforme još je manja nego što je bila do ove nedjelje. Bez prave je svrhe potrošeno 40 milijuna kuna. Zbog rasprave o referendumu nije se ozbiljno raspravljalo o tome da projekcija budžeta Milanovićeve Vlade za iduću godinu predviđa deficit od preko 5 posto  BDP-a, a da će javni dug preskočiti 60 posto BDP-a, dakle, da Hrvatska ozbiljno ne poštuje maastrihške kriterije, koji obvezuju sve članice Unije. I te su projekcije relativno optimistične, jer se zasnivaju na očekivanju nerealno visokog gospodarskog rasta.

Desna opozicija nije, pak, nešto bitno profitirala od referenduma. Podjela u društvu postaje sve dublja i ne vidi se niti put do „primirja“, a kamo li do okončanja svjetonazorskoga „građanskog rata“ što ga političke elite zaneseno vode, dok građani sve više zapadaju u rezignaciju. Dakle, regresija demokratske političke kulture u Hrvatskoj se nastavlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera