Krivi su generali u Beogradu, ne Jurišić

Činjenica je da je neko odgovoran za pogibiju mladića koji su služili vojni rok u Tuzli (FS-3)

Piše: Kenan Porobić

Ilija Jurišić je u Beogradu u ponovljenom suđenju, koje je naložilo Apelaciono vijeće Okružnog suda, još jednom osuđen na 12 godina zatvora. Jurišiću je ovo druga prvostepena presuda. Njega je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije teretilo za ratni zločin – napad na “Tuzlansku kolonu” 15. maja 1992. godine i to po komandnoj odgovornosti. Činjenica je da je neko odgovoran za pogibiju mladića koji su služili vojni rok u Tuzli i da postoji direktna komandna odgovornost za taj tragičan događaj, ali je ključno pitanje koji je pojedinac kriv za to krvoproliće.

Starije generacije koje su služile vojsku u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, u nekadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, vrlo dobro sjećaju se dana, čak i sata, kada bi završili služenje vojnog roka – skinuli bi vojnu uniformu, parkirali vojni kamion ili neko drugo prevozno sredtsvo koje su vozili ili za njega bili zaduženi, ostavili pušku, automat ili mitraljez koji su dužili u sošku, obukli civilno odijelo, sjeli u sredstvo javnog prevoza i otišli kući. Da je bilo ko od nas pokušao napustiti kasarnu vojnom opremom ili naoružanjem, na njega bi bilo pucano. Zašto? Zato što je to oružje pripadalo narodu (po kojem je tadašnja armija i dobila ime), a pripadnicima vojske je samo dato na korištenje tokom vojne službe.

Da je bilo ko od nas pokušao napustiti kasarnu s vojnom opremom ili naoružanjem, na njega bi bilo pucano.

Naoružanje i vojna oprema stacionirani u tuzlanskoj kasarni Husinska buna je tu bilo da štiti narod i pripadalo je stanovništvu. Sve je to platio narod, od nemalih poreza i doprinosa. To naoružanje nije pripadalo bilo kojem pojedincu, vojniku, oficiru ili grupi generala koji su bili locirani u beogradskom Generalštabu. To je bilo narodno naoružanje u bukvalnom smislu te riječi.

Krađa narodne imovine

U principu, vojna imovina je bila proporcionalno raspoređena širom bivše Jugoslavije. Kasarne u blizini državne granice su imale daleko veći broj tenkova, topova i ostalog naoružanja da bi odbile potencijalni napad, ali je većina namjenske industrije bila locirana u Bosni i Hercegovini, kako bi bila bolje zaštićena od mogućeg vanjskog napada. Dakle, količina teškog naoružanja i vojne opreme u Bosni i Hercegovini bile su ispodprosječne, te niko nije imao pravo oduzimati ga narodu.

Ako zbog raspada bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina prošlog vijeka vojnici iz drugih republika nisu više željeli biti stacionirani i služiti vojni rok u Bosni i Hercegovini, oni su mogli biti slobodni, mogli su skinuti uniformu i vratiti se svojim kućama, ali nisu imali pravo ponijeti narodno naoružanje sa sobom. Što znači da je Ilija Jurišić, po službenoj dužnosti, morao spriječiti krađu narodne imovine.

Apelaciono vijeće mora odmah poništiti presudu protiv Ilije Jurišića i pokrenuti novi proces, ovaj put protiv generala.

Pravi krivci za pogibiju nedužnih mladića na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine su generali stacionirani u beogradskom Generalštabu JNA, koji su pogrešno (ali i svjesno, namjerno) zaključili da vojna oprema iz tuzlanske kasarne pripada njima, a ne narodu/ narodima, odnosno građanima Bosne i Hercegovine. To jasno govori da Apelaciono vijeće Okružnog suda u Beogradu mora odmah poništiti presudu protiv Ilije Jurišića i pokrenuti novi proces, ali ovaj put protiv generala koji su te mladiće poslali u smrt.

Kući kao civili

Upravo su se mladi vojnici iz Tuzle trebali vratiti svojim kućama kao civili, koristeći dostupne vozne i autobuske linije, kao do tada milioni Jugoslovena po završetku služenja vojnog roka u bivšoj JNA. Da bi napustili kasarnu u Tuzli i prestali braniti taj narod, oni su prethodno morali biti oslobođeni dalje vojne službe, a kao takvi nisu imali pravo zadržati vojnu opremu.

Budući da je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država i postala punopravna članica Ujedinjenih naroda i međunarodno priznata zemlja, onda je beogradski Generalštab trebao prestati kontrolirati vojnu opremu u inostranstvu, što je Bosna i Hercegovina za Beograd, odnosno Srbiju, tog maja 1992. godine i bila. Zato Generalštab snosi krivičnu odgovornost za žrtve na Brčanskoj Malti u Tuzli ili u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, pogotovo što su istu takvu vojnu imovinu u drugim krajevima Bosne i Hercegovine ostavili lokalnom stanovništvu, u brojnim slučajevima i pripadnicima raznih paravojski.

Mladi vojnici iz Tuzle trebali su se vratiti svojim kućama kao civili, koristeći dostupne vozne i autobuske linije.

Ako je vojna oprema bivše JNA stacionirana u Banjoj Luci pripala civilima (i ne samo njima), isto pravilo je moralo važiti i za Tuzlu, Sarajevo i druge gradove u Bosni i Hercegovini. Da se nešto tako desilo ne bi bilo ni “Tuzlanske kolone”, ni žestokog sukoba, ni pogibije nedužnih mladića. No, Generalštab nije mislio tako, pa bi za njegove planove trebao odgovarati Ilija Jurišić. Na redu je Apelaciono vijeće…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO