Nevidljivi lanci

Piše: Mei-Ling McNamara

Tuanu* je sve postalo jasno usred noći. Dovukli su jednog muškarca u njegovu sobu, zavezali ga za stolicu i brutalno tukli, a Tuana su prisilili da gleda. Shvatio je kako su u stanju da mu naude ili da učine i nešto gore od toga. Od tada je živio u strahu, zalijevajući biljke kanabisa u zamračenoj kući smještenoj u jednoj bezličnoj ulici u Engleskoj.

Sa 16 godina, bez papira, bez poznavanja engleskog jezika i sa dugom koji se protezao sve do Vijetnama lanci u kojima se našao bili su opasni i nevidljivi.

Kada je Ahmed*, glavni kuhar u jednom britanskom hotelu, od šefa tražio da mu isplati dnevnice koje mu je obećao u Bangladešu, njegov šef je zgrabio lonac ključalog ulja, primakao ga Ahmedovom licu, a zatim ga snažno tresnuo o zid, promašivši Ahmeda za dlaku.

Nasilni incidenti, prijetnje da će biti deportiran i sve češće zastrašivanje koje je uslijedilo u narednim sedmicama i mjesecima prisilili su Ahmeda da se bespomoćno pokori sudbini i obavezujućem dugu u hotelu u Škotskom visočju.

Nije riječ o izoliranim slučajevima

Ove nasilne metode su ciljana oruđa koje upotrebljavaju bande, trgovci ljudima, svodnici i počinitelji kaznenih djela u slučajevima prisilnog rada. Psihološka kontrola, skupa sa ponovljenim incidentima koji izazivaju traumu, stvara kompleksno klupko straha, moći i kontrole između žrtve i počinitelja, kojeg su tek sada nešto više svjesni u slučajevima ropstva u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Nedavni slučaj tri žene koje su pronađene nakon što su 30 godina bile zarobljene u južnom Londonu dokaz je svega navedenog. Policija je u opisu navela da su žene bile zarobljene „nevidljivim lancima“ i da su bile „veoma traumatizirane“.

Ničim izazvano nasilje, prijetnje nasiljem i prisiljavanje žrtvi da prisustvuju slučajevima nasilja predstavljaju psihološko oružje koje koriste kriminalci, kako bi uz minimalan napor ostvarili ogromnu kontrolu. Zato ljudi ne odlaze, iako su vrata otključana i zato odbijaju identificirati trgovca ljudima. Iz ovog razloga se, također, njima vraćaju nakon bijega.

Prema podacima Međunarodne organizacije rada, trenutno u svijetu postoji više od 12 miliona porobljenih ljudi

Dok sam 2010. godine radila na dokumentarcu za Al Jazeeru English o temi prisilnog rada na britanskom crnom tržištu droge i sada kada ponovo snimam dokumentarac o toj temi, iz prve ruke sam čula užasavajuće priče poput ovih.

Razgovor sa Tuanom, mladim Vijetnamcem blagog glasa, koji je svjedočio mučenju i premlaćivanju u tvornici kanabisa i razgovoru sa Ahmedom, koji umjesto sjećanja ima praznine, jasno pokazuju da nose ožiljke ljudi koji su preživjeli izrabljivanje i traumatično iskustvo. Iako ova dva pojma nisu sinonimi, često je jedan isprepleten s drugim.

Država prisilnog rada

Prema podacima Međunarodne organizacije rada, trenutno u svijetu postoji više od 12 miliona porobljenih ljudi, više nego ikada u historiji. Gotovo svaka država je pogođena ovim problemom, a mali je broj društava koja su pošteđena. Prisilni rad potpomaže crna tržišta i organizovani kriminal, traumatizira žrtve i postavlja kompleksna pitanja o kriminalitetu i kršenjima ljudskih prava u državnim međunarodnim zakonima. Svake godine osam miliona ljudi izgubi 21 milijardu dolara plata samo u slučajevima prisilnog rada.

U posljednjem desetljeću Britanija je postala glavna destinacija za trgovce ljudima i plodno tlo za prisilni rad. Došlo je do dramatičnog porasta broja slučajeva u kojima transnacionalne bande ciljaju na najsiromašnije, najranjivije i često “nevidljive” populacije migranata, koji predstavljaju jeftinu radnu snagu za britanske industrije.

Organizacija Anti-Slavery International procjenjuje da u svakom trenutku ima 5.000 ljudi koji su žrtve trgovine ljudima zbog prisilnog rada u Ujedinjenom Kraljevstvu. Žrtve su, također, mete kriminalizacije za bande koje ih iskorištavaju i za vlasti koje traže njihovu deportaciju.

U periodu od 2006. godine u Britaniji je zbog krivičnih djela tjeranja na prisilni rad i trgovine ljudima krivično gonjeno sedam ljudi, a 15 ih je optuženo na osnovu zakona o zabrani ropstva i prisilnog rada. Međutim, nijedna žrtva nije dobila odštetu na britanskim sudovima za pitanja rada. Dosta su češća hapšenja, osude i deportacije radnika. Ovi migranti neizbježno nastanjuju “zonu sumraka” i njihova svjedočenja, obično narušena traumama, u britanskom pravnom sistemu nailaze na klimu nepovjerenja.

Trauma, izrabljivanje i pravda

Uzimajući sve ovo u obzir, procjena i način kontroliranja traume u slučajevima trgovine ljudima i prisilnog rada ne samo da su od ključnog značaja za pravdu koja treba biti zadovoljena, već su ključne i za dugoročno zdravlje žrtava. Istraživanje je pokazalo da se aspekti psihološke kontrole zajedno sa traumom, kao posljedicom iskustva, najduže zadrže kod žrtve.

Birokratski okvir u Britaniji na osnovu kojeg se procjenjuju svjedočenja i na koji se poziva kada je u pitanju kredibilitet istih, te vremenski okvir u kojem potencijalne žrtve moraju pričati o detaljima traume i ponovo odrediti svoj položaj u sazviježđu zlostavljanja, postavlja pitanja o djelovanju, kontroli i kriminalizaciji.

Organizacija Anti-Slavery International procjenjuje da u svakom trenutku ima 5.000 ljudi koji su žrtve trgovine ljudima zbog prisilnog rada u Ujedinjenom Kraljevstvu

Tuan i Ahmed nisu spašeni, kao što ste mogli i pretpostaviti. Nakon što je policija izvršila raciju u tvornici kanabisa, Tuan je boravio u zatvoru za maloljetnike 11 mjeseci prije nego su vlasti otkrile da je žrtva trgovine ljudima. Dok je bio u zatvoru primao je prijeteća pisma od bandi, u kojima su mu prijetili da će ga ubiti ukoliko bude svjedočio protiv njih.

Kada je jedna mještanka saznala za Ahmedovu situaciju posjetila je 5-6 raznih agencija, uključujući i policiju i svi su joj rekli da joj ne mogu pomoći. Tek kada je stupila u kontakt sa nezavisnim humanitarnim radnikom Ahmed i njegove kolege su dobili pomoć. Za to vrijeme trgovac ljudima je unajmio privatnog detektiva da pronađe njihovo skrovište u Britaniji. Nijedan od muškaraca nije dobio priliku da ide na savjetovanje u vezi sa svojim problemom.

Situacija u kojoj se ovi muškarci nalaze predstavlja primjer izrabljivanja migranta u Evropi velikih razmjera, migranata koji obično nemaju načina da traže pravdu niti utočišta od zločina koji se čini spram njih.

Potrebni su novi vidovi zaštite

Prisili rad je sakriveni, tajni zločin. Dešava se unutar visokih zidina, iza zaključanih vrata, običnim građanima pred nosom. Vlada je, kao odgovor na ovaj problem, obećala strožije zakone, kao što je prijedlog zakona protiv modernog ropstva. Pa, ipak, gotovo u isto vrijeme sve strožiji zakoni o imigraciji, poput programa viza za poslugu, koji veže radnike za poslodavce i ne dozvoljava im da promijene posao, stvara savršeno tlo za izrabljivanje.

Posljedica je da žrtve prisilnog rada u Britaniji zauzimaju nejasnu poziciju u britanskom društvu, poziciju problematičnih žrtava kontradikcije između Vladine politike i prakse. Žive u stalnom strahu od hapšenja, od prijetnji koje im upućuju trgovci ljudima i oni kojima su dužni novac, a šira javnost ne pokazuje razumijevanje za njih.

Ropstvo, a u većoj mjeri i prisilni rad, indikatori su većeg globalnog problema: potražnje za jeftinijim proizvodima i uslugama, koja umanjuje vrijednost ljudskog kapitala, infiltrira se u naše lance proizvodnje i guši naše industrije. Dok se ne pozabavimo uzrocima ove potražnje, kriminalne mreže će se širiti, bit će sve više i više radnika žrtava imigracijskih zakona, a prisilni rad će cvjetati.

*Imena su promijenjena da bi se zaštitili izvori.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeere