Ko želi vidjeti Čehoslovačku u BiH

Piše: Mirnes Kovač

“Evropa se na užasan način ponašala prema BiH od 1992. do 1995. godine. Evropa je na određen način ohrabrivala genocid u BiH! Ništa nije uradila da ga zaustavi, štaviše, praktično je pomagala Srbima da završe posao!”

Ovo su riječi francuskog pisca i filozofa Bernarda-Henrija Levyja, koje je nedavno izrekao u Sarajevu. Mnogo je uglednih svjetskih ličnosti, političara, intelektualaca, analitičara itd. koji u posljednje vrijeme, nakon dvije decenije od paklenog bosanskog rata, kazuju izjave, a koje su možda ugodne za čuti bosanskome uhu.

Međutim, one nimalo ugodno ne zvuče kada se čovjek nađe preko puta OHR-a u Sarajevu, ureda Visokog predstavnika, tog simbola “međunarodne zajednice” u BiH, te isuviše zavodljive i mutne opsesije, koja se sve više pretvara u svoju ružnu karikaturu.

Ratni ciljevi

Ona je provoditelj Daytona, sporazuma koji je zaustavio rat. I samo to. Međutim, rat u glavama i ratne ciljeve proklamirane u predvečerje bosanskog sukoba još niko nije zaustavio. Nažalost i na veliku opasnost po sve, ideje vodilje koje su dovele do činjenice da je Bosna danas aparthejdski podijeljena zemlja i dalje su u punom zamahu. Štaviše, na tim idejama se grade političke platforme i karijere.

Jednu od takvih karijera nesumnjivo gradi i ministar prosvjete RS-a Goran Mutabdžija, koji “ne zna ko je odgovoran za problem bošnjačke djece u Konjević Polju”, a koja već dva mjeseca ne pohađaju nastavu, jer im je onemogućeno izučavanje nacionalne grupe predmeta.

Njih sam zajedno sa njihovim roditeljima zatekao prije nekoliko dana, kada sam lično otišao vidjeti u kakvim prilikama borave, šta zahtijevaju i koliko su njihovi zahtjevi opravdani. Nakon razgovora s njima gorepomenute pokajničke izjave zvuče izlišno. Šta bh. građani imaju od tih izjava danas, kada se nalaze u stanju produžene agonije i blokade? Šta imamo od priča o hipokriziji Evrope prema konfliktu koji se desio prije dvije decenije, kada njegove izravne posljedice i dalje gledamo na našim ulicama, u našim gradovima, u školama i institucijama!?

Ključna stvar koja se u Bosni, a i u širem regionu Balkana nakon konflikta iz 90-ih nije desila jeste suočavanje s prošlošću. Čak i gore, ta prošlost se na svaki način i uz šutnju i saučestvovanje značajnog dijela te famozne “međunarodne zajednice”, odnosno javnosti i politka u glavnim prijestolnicama svijeta današnjice, svjesno i namjerno guraju pod tepih, a sve to kako se ne bi iskopali duhovi prošlosti.

Međutim, oni se i dalje fizički iskopavaju na lokalitetima masovnih egzekucija poput sela Tomašice, u kojem je nedavno otkrivena potencijalno najveća masovna grobnica, koja, po nekim procjenama, u svojoj utrobi skriva preko hiljadu tijela žrtava – genocida! Naravno, ova riječ smeta srpskim političkim vođama, a i srpskoj javnosti, osim njenom malom dijelu. Ona smeta sistematski i to već dugi niz godina. Skoro cijelo poslijeratno vrijeme ta javnost se nastoji nesuočiti sa gnusnim djelima koja su počinjena u njihovo, srpsko ime. I to nije kraj. Umjesto suočavanja sve je izrazitija potreba za negiranjem i izjednačavanjem po starom opasnom principu – svi su krivi, svi su ubijali, svi su činili zločine… Prema tome, Dayton je sve to zaustavio i idemo ispočetka. Krećemo od nule, to je to, šta se desilo desilo se, zarad budućnosti treba zaboraviti prošlost itd…

Ne možemo je, međutim, zaboraviti. To je priroda, to je ljudski proces. Tomašica je otkrivena nakon svjedočenja lokalnih Srba, onih u kojima je proradio taj prirodni refleks krivnje i odgovornosti za nešto strašno što se počinilo u njihovo ime. Ne možemo zaboraviti ni aparthejdsku prirodu entiteta koji je na takvim djelima nastao, jer nas na to stalno podsjećaju slučajevi diskriminacije prema onima čijeg imena nema u nazivu “Republika Srpska” – Bošnjaka i Hrvata, odnosno u najnovijem slučaju bošnjačke djece iz Konjević Polja.

Prošlost se na svaki način i uz šutnju i saučestvovanje značajnog dijela te famozne “međunarodne zajednice”, odnosno javnosti i politka u glavnim prijestolnicama svijeta današnjice, svjesno i namjerno guraju pod tepih, a sve to kako se ne bi iskopali duhovi prošlosti.

Dakako, nije dobro da se budućnost gradi na viktimizaciji, ali isto tako nije nimalo preporučljivo graditi je na iznuđenoj amneziji. Suočavanje s prošlošću je stvar koja će više pomoći onima u čije ime su zločini počinjeni, nego žrtvama i njihovim porodicama. One su s tom prošlošću suočene već dvadeset godina, čekajući na ekshumacije i ukope posmrtnih ostataka.

Dvoličnost svjetskih lidera

Koliko god izjave poput gore spomenutih, koje je nedavno izrekao Francuz Levy, bile pokajničke i korisne da se sazna o raspoloženju tadašnjih evropskih (u Levyjevom slučaju francuskih) lidera, to ne pomaže mnogo u slučaju povratničke djece iz Konjević Polja, koja već dva mjeseca čekaju pred OHR-om na Evropu i Ameriku da im odgovore imaju li ili nemaju pravo u RS-u dobiti učitelje i nastavnike koji će ih, shodno evropskim i američkim standardima, učiti i podučavati.

Jer govoriti kako je Evropa zakazala, kako je Bosna zaustavljena da se odbrani, svjedočiti o nepravdi i dvoličnosti svjetskih lidera koji su “čekali da se balkanski lonac potpuno skuha” – ne pije vode ako se postkonfliktno društvo u Bosni zasnovalo i razvija na rezultatima etničkog čišćenja i genocida. Zato danas imamo moralni paradoks da se osuđeni ratni zločinci vraćaju kao heroji u svoje sredine. Zato riječi francuskog filozofa Levyja kako se Evropa na užasan način ponašala prema BiH ili, pak, one historičara Amerikanca Roberta Donija kako je “bosanskohercegovački entitet Republika Srpska stvaran na krvi i zločinima, na strateški način i u nekoliko faza” – djeluju izlišno i ustvari su samo potvrda moralne kapitulacije savremenog svijeta.

Dakako, nije dobro da se budućnost gradi na viktimizaciji, ali isto tako nije nimalo preporučljivo graditi je na iznuđenoj amneziji. 

Taj užasni odnos, treba podsjetiti Evropu, nije se dešavao samo 1992-1995. godine! On uopće nije zaustavljen i traje i danas. Traje ispred OHR-a i podsjeća svakodnevno. Za to vrijeme visoki predstavnik Valetnin Inzko, umjesto što nosa šalove ove države navijajući za fudbalsku reprezentaciju BiH, treba da se prihvati posla za koji je izdašno plaćen. Naravno da je lijep gest da Inzko navija za bh. reprezentaciju, ali on bi ovoj državi bio mnogo draži da uspješno radi svoj posao, baš kao što su Zmajevi uspješno izborili plasman u Brazil. Inzko nam treba pomoći da izborimo plasman u EU, da se kutarišemo aparthejda i svih diskriminacija, te da uživamo u svim blagodetima koje nam susjedstvo i Evropska unija obećavaju.

A ne, umjesto toga Inzko se vrlo nepažljivo ponio prema roditeljima koji su došli tražiti legalna i legitimna prava. Nekima je, kako su mi kazali, na jednom sastanku prenio kako je među članicama PIC-a [Vijeće za implementaciju mira] sve više onih koje smatraju da Bosnu i Hercegovinu treba riješiti kao nekad Čehoslovačku!

Šokantno podsjećanje

Možda bi to bilo dobro rješenje da nije bilo onih koji su ovdje u Bosni, a bogme i na Balkanu, htjeli i “Češku” i “Slovačku”, pa su se desili taj strašni rat i etničko čišćenje, genocid i Dayton i negiranje genocida i opstruiranje povratka, te, naposljetku, ovakav sramni odnos prema građanima Bosne i Hercegovine, koji su Visokog predstavnika došli pitati za svoja prava.

Suočavanje s prošlošću je stvar koja će više pomoći onima u čije ime su zločini počinjeni, nego žrtvama i njihovim porodicama. One su s tom prošlošću suočene već dvadeset godina, čekajući na ekshumacije i ukope posmrtnih ostataka.

Šta se desilo na Balkanu? Počinioci najtežih zločina i kriminala prema ljudskim bićima nisu se nikad suočili sa svojim zlodjelima, pa im zato sada i međunarodna pravda može samo poslužiti za neke nove podsticaje i kalkulacije. Da, to slučaj kršenja ljudskih i dječijih prava u Konjević Polju eklatantno pokazuje. Na to nas svakodnevno šokantno podsjećaju leševi žrtava ekshumiranih iz Tomašice i brojnih drugih grobnica po Bosni.

Je li to ovakvim odnosom prema živima, onima koji su se unatoč svom teroru i strahu vratili na prijeratna ognjišta, famozna “Međunarodna zajednica” na indirektan način poručuje: “Dobro ste prošli, ipak. Iako bez svojih građanskih prava, u boljoj ste poziciji! Mogli ste završiti u Tomašici ili gdje drugo širom ove napaćene zemlje! Kad već niste završili kao Czechoslovakia.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera