Crveni i crni Split

Nekakav oblik rascjepa u Splitu, svakako, postoji, samo što je tipično splitski on još grublji, očitiji i nešto ekstremniji nego u ostatku Hrvatske (EPA)
Nekakav oblik rascjepa u Splitu, svakako, postoji, samo što je tipično splitski on još grublji, očitiji i nešto ekstremniji nego u ostatku Hrvatske (EPA)

Piše: Damir Petranović

More i žene. Služenje vojnog roka. Hajduk i Jugoplastika. Droga. Bačvice i picigin. Željko Kerum. Smoje, Malo misto i Velo misto. Feral Tribune. Crveni grad. Splitski festival. Riva. Đurđica Bjedov i Blanka Vlašić. Crnokošuljaši. Mediteranske igre. Dioklecijanova palača. Vlak slobode. Parada ponosa. Trajekti. Marjan, mirisi, ljeto. Boris i Dino Dvornik.

Bezbroj je toponima, osoba i pojmova koji će svakoga od nas na različit način povezati s tim čudesnim gradom, a ovi nabrojani tek su djelićak masivnog pečata kojeg je Split utisnuo na generacije diljem bivše Jugoslavije. I malo šire. Grad koji je u okvirima nekadašnje zajedničke države po svim kriterijima trebao igrati u drugoj ligi – iza većih, jačih i moćnijih – uvijek se hrabro držao pri vrhu i kao “underdog” prisvajao simpatije, a često i trofeje. I ne samo sportske.

Jednako kao što je sve negativno i destruktivno često tek u Splitu dobilo pravi značaj i vidljivost, pa bi se o narkomaniji, građevinskoj mafiji ili političkom kretenluku znalo javno progovoriti tek nakon što bi u dalmatinskoj metropoli isplivalo na površinu. Ovaj grad određuje trendove, a usput je i neodoljivo šarmantan, pa valjda svako biće istočno od Alpa i južno od Drave o njemu barem ima svoje mišljenje, pa makar nikada ne promolilo nosom kroz onaj prvi veliki tunel na Klisu, na poziciju s koje puca opijajući pogled prema poluotoku smještenom dvadesetak kilometara dalje i na kojoj – znanstveno je dokazano – mp3 player ugrađen u glavi putnika automatski pušta kakvu pjesmu Miše Kovača.

Kolektivna manekenska uloga

Uglavnom, bilo je tako u bivšoj Jugoslaviji, no nije puno drugačije ni danas. U vremenu kada je grad, ipak, skučen u okvirima zemlje u kojoj 75 posto nacionalnog gospodarstva stanuje u jednom gradu, gdje se u Zagrebu odlučuje o redu plovidbe trajekata i kada je, kao i mnogo toga u Hrvatskoj, čak i nogomet pljačkaški privatiziran i potom devastiran, jedan mali Split uvijek je zanimljiv poligon za eksperimentiranje, teoretiziranje i zafrkanciju.

U novije vrijeme ljudi će zato još jednostavnije objasniti da u ovom kutu Hrvatske ona poznata dubrovačka uzrečica ‘sa svakim treba lijepo, ni sa kim iskreno’ vrijedi potpuno obrnuto.

Znate, recimo, onu situaciju kada se otkrije da načelnik nekog mirnog gradića u slobodno vrijeme održava romantične odnose s lokalnim curetkom, pa nešto kasnije ona ostane u drugom stanju i on se rastavi od žene, a usput namjesti kakav javni poslić pajdašu ili nekoliko večeri zaredom provede u obližnjoj krčmi. Znate, naravno, jer postoje stotine takvih primjera, samo što ovaj splet događaja postaje medijski atraktivan tek kada se u glavnoj ulozi nađe Željko Kerum.

I tako, Splićani često uživaju u toj kolektivnoj manekenskoj ulozi i kao tipični Mediteranci koji put se i ponose svojim imidžem neotesanih, a opet emotivnih, glasnih, a istovremeno i osjetljivih, bijesnih, a opet tako dobroćudnih ljudi. Dijagnozu je još davno dao veliki Miljenko Smoje, koji je vlastiti grad opisao kao “specifičan spoj mediteranskih emocija, balkanskog divljaštva i slavenske duše”.

Treba to znati razumjeti. U novije vrijeme ljudi će zato još jednostavnije objasniti da u ovom kutu Hrvatske ona poznata dubrovačka uzrečica “sa svakim treba lijepo, ni sa kim iskreno” vrijedi potpuno obrnuto. Dakle, Splićani će vam uvijek sve skresati u brk, a neupućenom turistu često se zna dogoditi da utekne od dvojice prijatelja koji na Rivi nešto žustrije raspravljaju, misleći da mu se pred očima sprema kakva brutalna i krvava makljaža.

Konfekcijske podjele

Bilo kako bilo, ovih dana u Hrvatskoj, valjda opća konzervativna revolucija, s jedne strane i liberalni protuudar, s druge strane, žustro traje prebrojavanje i svrstavanje uoči nekoliko prenapuhanih i de facto besmislenih obračuna o temi istospolnih brakova, ćirilice i raznih drugih ideološki potenciranih podjela. I tako nastaje tekst o “crvenom i crnom Splitu”, jer, zaključili smo već, slična obrada Dubrovnika, Karlovca ili Varaždina bila bi jednostavno dosadna, pa čovjeku dođe za stati i promisliti.

Neki bi morali shvatiti da je naprosto maloumno skandirati ustaške pozdrave i hrvatstvom kititi izdajnike koji su im vjerojatno likvidirali djeda ili njegovog brata i zbog kojih bi, da ih se pitalo, u ovom gradu danas govorilo talijanskim jezikom.

Crveni Split? Naravno: grad u kojemu je 80 posto stanovništva na neki način bilo uključeno u antifašističku borbu, a i u komunizmu su bogme bili jednako poletni i krotki poput ostatka države. Crni Split? Da: grad koji je masovno protestirao kada je nastupio val hapšenja generala iz ovog posljednjeg rata, ali je izrodio i nekoliko sramota, poput kamenovanja parade ponosa ili višestruko natprosječnog broja skandaloznih grafita na fasadama.

Jasno, govorimo o onoj konfekcijskoj podjeli na lijeve i desne, “komunjare” i “ustaše”, krive i prave Hrvate: u tom konktekstu jednostavno je smiješno prvima objašnjavati da komunistički režim baš i nije bio oličenje demokratičnosti, ako ništa onda makar zbog onih šezdesetak brutalno smaknutih zarobljenika po oslobođenju grada. Jednako kao što bi drugi morali shvatiti da je naprosto maloumno skandirati ustaške pozdrave i hrvatstvom kititi izdajnike koji su im vjerojatno likvidirali djeda ili njegovog brata i zbog kojih bi se, da ih se pitalo, u ovom gradu danas govorilo talijanskim jezikom.

Kao što je i jednima i drugima nekako teško priznati da je legendarni Feral Tribune jedino zbog slobode govora bio jednako zabranjivan i u idealiziranoj Jugoslaviji i u romantičarski zamišljenoj mladoj Hrvatskoj.

Poremećaj identiteta

Stereotipne podjele prigodno se provlače bez da se i u jednom trenutku pronikne u svu dubinu povijesti ovoga grada, kojim su u zadnjih stotinjak godina protutnjali i Talijani i projugoslaveni i integralni Hrvati i orjunaši i unitaristi i haesesovci i komunisti i katolici… I desni i lijevi. U svojoj toj šizofrenoj situaciji je teško zadržati logičan slijed razmišljanja, a kakav osrednji psiholog bi već nakon kraćeg promatranja zaključio da se radi o teškom slučaju poremećaja identiteta – nekad unutar nekoliko generacija, a ponekad unutar jedne jedine osobe.

Jedan stariji hrvatski novinar, pak, za sve će okriviti antičko doba, pa ustvrditi da je Split podijeljen zbog nikad dovršenog konflikta između cara Dioklecijana, s jedne strane i svetog Duje, s druge strane. Mašala!

Smoje bi, naravno, imao hrpu materijala i da je živ vjerojatno bi proizveo naramak scenarija koji bi zasjenili Velo misto.

Nekakav oblik rascjepa danas, svakako, postoji, samo što je tipično splitski on još grublji, očitiji i nešto ekstremniji nego u ostatku Hrvatske. No, s druge strane, barem se ne može prigovoriti da je grad dosadan. Ako barem po dojmu “crni” dio prevladava na ulicama, kako to da naša mala komuna serijski proizvodi natprosječno “lijeve”, upravo sjajne pisce i kolumniste koji vladaju medijskim prostorom u državi? I kako to da je baš nedavno izabrao SDP-ovog gradonačelnika, koji predstavlja potpunu suprotnost od svih današnjih općih predodžbi o Splitu kao ksenofobnom i zatvorenom, provincijski učmalom mjestašcu?

Svega, kažemo, ovdje ima: i “desnih”, koji će se u intimi glasačkog mjesta trezveno odreći gradonačelnika koji je sina nazvao po Franji Tuđmanu i “lijevih”, koji će, ipak, priznati da ćirilici (još) nije mjesto u Vukovaru. I svi jednako žive na tom malom prostoru, sve do neke iduće čudesne kolektivne transformacije. Rijetke pravilnosti u tom procesu postoje, osim što se nešto češće ponavlja ona splitska maksima “uvik kontra”.

Ma, luda kuća. Smoje bi, naravno, imao hrpu materijala i da je živ vjerojatno bi proizveo naramak scenarija koji bi zasjenili Velo misto ili bi konačno ostvario svoju ideju i od Marjana na zapadu do Mosora na istoku razapeo onaj svoj veliki, šareni cirkuski šator.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO