Država bez praznika

Piše: Dragan Bursać

SEMANTIČKE VRATOLOMIJE – Zamislite jednu ovakvu situaciju: stranac vas, kao građanina Bosne i Hercegovine, priupita koji je Vaš državni praznik ili koji bi to datum, eventualno, mogao biti državni praznik? I šta ćete mu odgovoriti? Najbolje je ništa. Ali, može i ovako:

– Stranče, jedan dio Bosne i Hercegovine bi slavio praznik države koje nema, ali slavi dan mirovnog sporazuma države koje ima, a koju ne priznaje. Drugi dio države slavi praznik države koje ima, a koja je nastala od države koje nema, u kojoj je bila republika koje ima.

Komplikovano? Nego šta.

Manji bh. entitet, znan kao Republika Srpska, tako u čitavoj toj komplikaciji slavi kao državni praznik Dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, 21. novembar, a štuje nekadašnji Dan republike, 29. novembar. Drugi dio Bosne i Hercegovine, Federacija, slavi 25. novembar, Dan državnosti. Ako ćemo u sitna zvonca, Brčko distrikt slavi 8. mart – Dan žena i Dan Distrikta.

Gledajući zdravorazumski, Bosna i Hercegovina je prirodno, pravno i istorijski nastavak Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koja je prije 70 godina nastala u Mrkonjić Gradu. Tome u prilog idu i granice, koje su kao takve do danas, uz sva ratna dešavanja 90-ih, ostale nepromijenjene.

Dakle, logično bi bilo da i RS slavi 25. mnovembar kao dan Državnosti, ali isti entitet, iako svojom egzistencijom upravo potvđuje državotvornost Bosne i Hercegovine, lomi logiku na paramparčad i odbija pomisao da je Bosna i Hercegovina, zapravo, država u kojoj se isti entitet nalazi. Apsurdno? Da. Realno, takva je “terenska slika”. Zato i jeste semantička vratolomija ono pojašnjenje sa početka teksta.

PRAZNIČNO NIŠTAVILO – Toliko o proslavama metakategorija i toponimija. U realnosti, stanovništvo Bosne i Hercegovine (najčešće) ne slavi ništa. Nema, kako se to znalo reći, materijalne nadogradnje za proslave. Pa tako praznici, koji diljem svijeta služe da se u čast ili pomen nekome ili nečemu proslavi, odmori i opusti, u našoj zabiti služe za politička prepucavanja lokalnih (kvazi)političkih elita. Svaki dobro uhljebljen političar, zavisno od boje nacionalne zastave, za koju kao aparatčik zarađuje/ dobija novce koji obični građanin ne smije ni sanjati, brani svoju ideju o državnom prazniku. Naprečac se štuje malo Dejton, malo ZAVNOBiH…

Opet, u realnosti Bosna i Hercegovina NEMA državni praznik i najvjerovatnije ga neće imati u dogledno vrijeme. Ovo apsurdno stanje, perverzno, pogoduje tim istim kvazielitama, koje su od Bosne i Hercegovine odavno napravile lakrdiju, jer je pitanje državnog praznika još jedna cjepanica u vrelom domaćem nacionalističkom šporetu.

Svaki “pravi Srbin” je naučen u proteklih 18 godina da je Dejton baš, baš državotvorni praznik i da zaslužuje taj dan ostati kući. Manje je bitno što taj narečeni “pravi Srbin” svaki dan ostaje kući – jer nema posla. Manje je bitno što političari iz srpskog nacionalnog korpusa zarađuju desetine hiljada eura ne radeći ništa, pa ni 21. i 25. novembra. Takođe, treba li reći, nebitno je i to što se “pravi Srbin” ne može počešati po glavi i shvatiti da mu, paradoksalno, njegov legalno i legitimno izabrani predstavnik nije omogućio život dostojan čovjeka. Ne, sve je to nebitno. Bitno je i važno praznovati kad šef kaže. Za praznom trpezom, u inat imaginarnom neprijatelju.

Zamislite jednu ovakvu situaciju: stranac vas, kao građanina Bosne i Hercegovine, priupita koji je vaš državni praznik ili koji bi to datum, eventualno, mogao biti državni praznik? I šta ćete mu odgovoriti?

Promijenite datum i naciju i dobićete identičnog “pravog Bošnjaka” u Sarajevu, koji se, uz nekoliko eura u džepu, busa u patriotska prsa slaveći 25. novembar, ne znajući kako će i od čega doživjeti naredni dan.

Nažalost, koliko god ovo nekome izgledala iskarikirana slika Bosne i Hercegovine, riječ je o surovom hiperrealizmu, u kojem je koncept preživljavanja zamijenio obrazac uživljavanja u nacionalne forme i matrice ponašanja.

Ta, pogledajte apsurda. U Bosni i Hercegovini postoje samo tri datuma o kojima se mogu složiti naši glavaši: 1. maj – Međunarodni praznik rada, 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Nova godina. Vrlo vjerovatno, gotovo sigurno, ne bi se naše neokrunjene partijske glave niti o ovome složile da nisu u pitanju međunarodni praznici. Polemisalo bi se na sjednicama nadugo i naširoko kad počinje 1. januar u RS-u, a kad u Federaciji i ima li tu kavih odstupanja u Zemljinoj rotaciji, jer, znate, nikad se ne zna.

NEDOKUČIVA DUHOVNOST – Ako ste mislili da su vjerski praznici i nečija religijska intima pošteđeni bosanskog lonca apsurda, prevarili ste se. Kada su vidjeli da se ne mogu dogovoriti ni oko čega, pokušali su sa vjerskim praznicima. Računali su predstavnici narodni da će, eto, iz poštovanja prema višoj sili, vjeri i Bogu ići lakše.

Ma, jok!

Prvi tekst prijedloga takvog zakona upućen je u proceduru 2010. godine i tada nije prihvaćen. Ministarstvo je ponovo u ovoj godini proslijedilo takav zakon u proceduru, ali ni tada nije prošao. Vraćen je u fazi razmatranja na Ustavno-pravnoj komisiji Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prošlog mjeseca.

U Bosni i Hercegovini postoje samo tri datuma o kojima se mogu složiti naši glavaši.

Predloženim rješenjima je definisano da građanima Bosne i Hercegovine godišnje pripadne po pet plaćenih neradnih dana za vjerske praznike, pri čemu su za pripadnike islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti decidno navedeni praznici koji su obuhvaćeni zakonom, ali, vidite, zakon nije usvojen.

Dakle, građanima neće biti plaćeno odsustvo zbog vjerskih praznika i to ne iz razloga što je Bosna i Hercegovina nekakva ateistička totalitarna država, već zato što parlamentarci poslovično kvaliteteno ne rade svoj posao.

USTAVNO-PRAVNA KOMISIJA – Pa, kakva je, zaboga, ta i takva Bosna i Hercegovina? Ima li ona neki teorijski naziv? Može li neki pametan sociolog ili politikolog da je situira na epistemološkoj mapi svijeta? Ne može!

Ovdje moramo upotrebljavati posve nove konstrukte, kojih, zaista, “niđe na svijetu nema”. Bosna i Hercegovina je po svemu viđenom ustavna anarhija. Bosna i Hercegovina ima Ustav, ima zakone, ima granice, ima praznike, ali ima i anarho-diletantno uređenje, koje ništi sve pobrojano. A to anarho-uređenje nije bezvlašće, kako bi se na prvu moglo zaključiti. Riječ je o vrlo suptilnom totalitarnom sistemu, u kojem vrhuška, pod krinkom “demokratije”, razbija i dehumanizuje i onu posljednju uncu ljudskosti u svakom pojedincu ovog nesrećnog trougla.

Tako politički obezglavljeni Bosnom i Hercegovinom lutaju priučeni kafkijanski likovi, kojima je “neko rekao” šta će kad i kako da slave. Takvi lobotomizirani Jozefi K., razapeti između impotente radničke i nedostižne partijske knjižice, kao kakvi zombiji, neartikulisano urliču na sebi slične, koje nazivaju “onim drugima”.

I nije to više pitanje neuređenosti države, nepostajnje državnog praznika, različitih perspektiva gledanja i sagledanja pojedinih datuma. Nije to stvar “težine” Dejtona i antifašističke samjerljivosti ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu. Ne. Ovdje je riječ o užasnoj manipulaciji ljudskom inteligencijom. Manipulaciji istih onih koji svaki dan slave – jer mogu – nad onima koji svaki dan ne rade – jer nemaju šta.

Ako ste mislili da su vjerski praznici i nečija religijska intima pošteđeni bosanskog lonca apsurda, prevarili ste se.

Postavlja se jedno jedino pitanje: dokle više aman-zaman ljudi?! Odgovor se krije negdje između vječnosti i bunta nad zatucanošću. Dakle, u dalekoj, dalekoj budućnosti.

Evo, javno ću se založiti da sve i jedan dan u godini, ali sve i jedan, bude radni, ako bi svaki stanovnik imao npr. petinu primanja jednog skupštinskog poslanika. Dajte nam državu bez zvaničnih praznika, da se nauživamo vlastodržačke slobode! Barem godinu dana.

Međutim, ne ide to baš tako. Nije demokratski, znate. Krše se osnovna ljudska prava i slične zamlate, jer kako bi i kud bi ova država bez ovakvih političara.

Na kraju, silogistički gledano, ako svaki narod ima političare kakve zaslužuje, onda svaka država ima praznike po sljedovanju, a mi smo nešto između negdje i nigdje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera