Joe tamo i Martina ovamo

Nema šanse da na Allianz areni ponosni član Elfa uzvikuje 'Sieg!', a razularena rulja, kao jedan, odgovaraju 'Heil!' (AP)

Piše: Goran Šimić

Jednom sam se vozio kroz jedan živopisni gradić u Bosni. Gradić je najpoznatiji po herojskoj borbi koju su naši antifašistički djedovi vodili protiv mrskih nam okupatora i njihov domaćih sluga. Vozio sam se sa jednim dobrim prijateljem i onako ga u čudu upitah: “A kako to da u ovom gradu nema nikakav spomenik na slavna vremena iz Drugog svjetskog rata?” Na to sam dobio odgovor: “Naši su bili na drugoj strani.”

Da, naši su bili na drugoj strani. Oni se nisu borili protiv fašista, oni su bili s njima. Ubijali su po istočnoj Hercegovini i Bosni. Imali logore u Jasenovcu i Gradišci. Općenito, bili koljači i ubice. Ali, svejedno. Bili su naši. A poznato je da je lakše voljeti svoje zločince nego tuđe žrtve.

Naši su bili na drugoj strani. Oni se nisu borili protiv fašista, oni su bili s njima.

I taman kad čovjek pomisli kako se Hrvatska i Hrvati oslobodiše toga kroz mukotrpne promjene u društvu uzrokovane pristupanjem Europskoj uniji i usvajanju njenih standarda. Kada postadoše dio velike europske obitelji. Dogodi se Joe. Tamo. I Martina. Ovamo.

Kaže Joe da je cijeli život čeznuo da izađe pred pun stadion i punim plućima uzvikne “Za dom…” i da čuje “… spremni”, i da mu se ostvari dječački san. I ostvari mu se. Svi mi takvih snova imamo i ne treba ljude priječiti da ih ostvaruju. Nije on mislio ništa loše. Bar tako kaže.

To mogu samo Hrvati Hrvati.

A onda kada smo svi, u vlastitom nerazumijevanju istorije i dječačkih želja, počeli da kritikujemo dotičnog, pojavila se u našem životu i dotična Martina. Ona je, ponesena ljubavlju prema svojoj domovini, odlučila da ministru u Vladi njene domovine koji je Srbin Hrvat objasni kako on to nikada ne može razumjeti, jer to mogu samo Hrvati Hrvati.

I prema tome, a poznavajući odlično povijest, jer je na jednoj svojoj pjevačkoj gaži upoznala jednog historičara koji joj je sve to potanko objasnio, tako ona njemu i objasni. Da li je to dotični ministar razumio, još se ne zna.

Kada smo svi, u vlastitom nerazumijevanju istorije i dječačkih želja, počeli da kritikujemo Joea, pojavila se u našem životu i Martina.

Zamišljam sada nekog ponosnog člana Elfa kako, sa žarom u očima poslije slavne pobjede protiv mrskim engleskih neprijatelja, vitla dresom i mahnito na Allianz areni uzvikuje “Sieg”, a razularena rulja, njih svih 50.000, kao jedan, odgovaraju: “Heil”. I onda odmahnem glavom. Ma nema šanse.

Ali, sad se ja zainatim, pa se pitam i dalje. Kako to da oni nisu ponosni na svoje koji su pokorili pola svijeta u par godina, pobili milione ljudi svojom rukom i otjerali u smrt desetke miliona drugih tuđim rukama, a mi jesmo na svoje koji su bili samo njihove sluge? Kako to da oni ne slave svoje zločince, a mi svoje slavimo?

Olakšavajuće okolnosti

Ima u kaznenom pravu jedan pojam koji se zove olakšavajuća okolnost. Jednostavno rečeno, to je nešto što nam ide u prilog kad napravimo neku glupost. Najčešće je to činjenica da smo bili mladi, naivni ili kratkog fitilja. No, vrijeme je da se tu uvede i nova kategorija. Nogometaš.

Naime, dobro je poznata činjenica da udarac lopte u glavu proizvodi jednak učinak kao i udarac u boksu. Vremenom se toga nakupi. A da tragedija bude veća, upravo se u čeonom dijelu, kojim se najčešće udara lopta, nalaze centri za razmišljanje. Tako da vremenom sve se svede na automatske funkcije koje su sakrivene otraga, u malom mozgu. Za to ne treba neka pamet. Sve se svodi na prostu formulu: “Udahni. Izdahni. Šutaj…”. Kada se tome doda i koji milion eura, onda ego postane preveliki. I hajmo. Mikrofon u ruke i ožeži.

Sigurna plaća u Ministarstvu turizma je OK, ali nema onog blještavila i aplauza. Nema pažnje. A i ne možeš očitati lekciju ministru Srbinu Hrvatu.

Sa druge strane, pjevačici mikrofon počne nedostajati. Sigurna plaća u federalnom Ministarstvu turizma je OK, ali nema onog blještavila i aplauza. Nema pažnje. A i ne možeš očitati lekciju ministru Srbinu Hrvatu. Da bi pjevača ljudi slušali i željeli čuti, njegove misli treba biti pjevač velikog kalibra. Martina to sigurno nije.

PR-ovci su izmislili taktiku i za takve. Općenito je poznata kao spin. Ta doktrina nas uči da nije važno koliko si dobar ili loš u onome što radiš, važno je znati okrenuti reflektore prema sebi. Nekom golišavom slikom, nekim radikalnim stavom, nečim. Ali, izgleda da ovdje nije bilo ni toga. Tek obična ljudska glupost.

Šta je to sa nama?

Ljudi se ne mrze zato što se takvima rađaju, već zato što ih tome uče njihove zajednice. Potpuno mi je nezamislivo kako bi mali Palestinac star jedan dan odnesen u neki budistički manastir u Indiji mrzio Izraelce po defaultu. To bi onda značilo da nas Bog, u nedostatku vlastite mudrosti, stvara različitima kako bi se zbog toga klali, palili i ubijali. A ono ljubi bližnjeg svoga bi se odnosilo na vrijeme prije Srba, Muslimana i Ostalih. Nije Isus gledao toliko unaprijed. Nema šanse. Nije on ni sam znao da se mrak ne tjera drugim mrakom, nego svjetlom. Ma šanse nema.

No, ne brine mene Joe, nogometaš, niti Martina, pjevačica. Mene brine onih 30.000 koji su sa tribina uglas odgovarali “… spremni”. Njih je tome netko podučio. Negdje su naučili taj odgovor. Negdje je on duboko u njima čekao da se oslobodi i poleti kao ptica zatočena u kavezu.

Nisu oni mislili ništa, jer da jesu, sigurno se ne bi identificirali sa koljačima i palikućama.

Mene brine nedostatak jasne osude i distanciranja. Nemušto opravdavanje da oni nisu mislili ništa loše. Da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. Da to mi kojima to smeta naprosto ne razumijemo. Da se tako treba iskazivati ljubav prema hrvatskoj domovini i njenom narodu, pa i prema onima koje stiže ustaška kama u Jasenovcu i Gradišci.

Nisu oni mislili ništa. Jer da jesu, sigurno se ne bi identificirali sa koljačima i palikućama. Mada ni to nije nimalo nepoznat fenomen na ovim prostorima. U svim narodima i pojavnim oblicima. I nije da se nešto žustro borimo protiv toga. Ipak su oni – Naši.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Europsku večer na TV-u pokvario je Joe Šimunić kad je našao za shodno uzeti mikrofon i u njega izreći ‘Za dom…’

Published On 20 Nov 2013
Više iz rubrike Piše
POPULARNO