Drugi tihi rat Izraela

Afrikanci su, uz Palestince, označeni kao egzistencijalna prijetnja po Izrael (Reuters)

Piše: Belen Fernandez

Mišljenje koje je nedavno objavljeno u Jerusalem Postu na temu „Opsjednutost Južne Afrike Izraelom“, ponovo skreće pažnju na žalbe na rad Russellovog suda za Palestinu, koji je za vrijeme zasjedanja 2011. zaključio da „se izraelska vladavina nad palestinskim narodom, gdje god je nastanjen, svodi na jedan integrisani režim aparthejda“.

Autor mišljenja razmišlja na sljedeći način: „Ako…su pobornici suda uistinu zabrinuti za živote Palestinaca, zašto onda nije spomenuta ni riječ o nepravdi koju Palestincima nanose arapski režimi poput Sirije, Libana, Jordana i Kuvajta, koji im uskraćuju pravo na državu, visoko obrazovanje i ne dozvoljavaju im da glasaju?“

Ova kritika ignoriše činjenicu da je nepostojanje palestinske države direktan rezultat postojanja izraelskog establišmenta, čiji je prvobitni zločin etničkog čišćenja dao priliku arapskim režimima da se upuste u ovakva nepravde.

Nadalje, američka politička elita i mediji ne prikazuju nijedan od ovih režima kao visoko moralne demokratije koje zaslužuju godišnje donacije od nekoliko milijardi dolara.

Ispostavilo se da se „navodna“ opsesija Južne Afrike Izraelom proteže van okvira načina postupanja sa Palestincima. Godine 2012.  je donesena odluka „o gnušanju spram nedavnih izraelskih ksenofobičnih napada i deportacija Afrikanaca pod pokroviteljstvom države.“

Podstrek pobunjenicima stigao je od zakonodavca Mirija Regeva i njemu sličnih, koji je izjavio da su afrički migranti „rak u tijelu“ nacije – ova terminologija je inače rezervisana za Palestince.

Neko bi mogao reći da se Izrael nepravedno izdvaja i kritikuje, budući da su Afrikanci nepoželjni širom svijeta.

Međutim, ova debata je izbjegnuta zahvaljujući relativnoj šutnji koja se nadvija nad problemima Afrikanaca u Izraelu.

‘Očistiti državu od infiltratora’

Među marginalizovanim glasovima manjina je i izraelsko-kanadski novinar David Sheen, koji neumorno izvještava o problemima s kojima su suočeni Afrikanci u jevrejskoj državi.

A problema je čitav niz, od verbalnog i fizičkog zlostavljanja, kao što je, naprimjer, gađanje žena i djece bocama, kasetofonima i drugim predmetima koji se nađu pri ruci, zatim bombardovanje domova i centara za dnevnu njegu, do dugotrajnog zatvora u nehumanim uslovima i bez suđenja, potom masivnih prisilnih deportacija tražitelja azila iz Sudana kojima se krši Konvencija UN-a o statusu izbjeglica.

U majskom blogu za +972 Magazine Sheen je obilježio prvu godišnjicu „antiafričkog pogroma“ u Tel Avivu, kada je „hiljadu Jevreja Izraelaca jurcalo ulicama…uništavajući i pljačkajući trgovine Afrikanaca i nasrćući fizički na svaku osobu tamne kože koja bi naišla.“

Podstrek pobunjenicima stigao je od zakonodavca Mirija Regeva i njemu sličnih, koji je izjavio da su afrički migranti „rak u tijelu“ nacije – ova terminologija je inače rezervisana za Palestince.

Kako primjećuje Sheen, Regev „je nakon izbijanja nasilja uputio izvinjenje, ali ne tražiteljima azila, već Izraelcima koji su oboljeli od raka, jer ih je uporedio sa Afrikancima – a [premijer Benjamin] Netanyahu imenovao ga je predsjednikom Odbora za unutrašnja pitanja pri Knessetu, tijela koji odlučuje o sudbini tih tražitelja azila.“

Sheenova kampanja prikupljanja sredstava za pisanje knjige o problemima afričkih izbjeglica u Izraelu naišla je na prezir, pa i od Amira Mizrocha, glavnog urednika lista Israel Hayom English.

Sheen je putem emaila podijelio svoj odgovor na Mizrochove navode da bi pisanje knjige o rasizmu usmjerenom prema Afrikancima u Izraelu – bez da se takođe raspravlja o rasizmu spram Afrikanaca u arapskim državama – predstavljalo rasizam spram Izraelaca: „Kada sam ismijao njegovu logiku, upitavši ga da li je neophodno da i mene zaključaju u podzemni zatvor i muče da bismo izvještaje stavili u odgovarajući kontekst – što je nažalost sudbina mnogih afričkih izbjeglica prije dolaska u Izrael – Mizroch je na Twitteru napisao: „platio bih da TO vidim ;).“

Vrijedi ponoviti da se loš odnos prema Afrikancima van Izraela obično dešava u državama iz kojih su izbjegli i u koje ih Izrael ilegalno deportuje bez grižnje savjesti. Netanyahu je obećao da će očistiti državu od „desetina hiljada infiltratora“ iz Afrike.

‘Jednobojni’ judaizam

Izraz „infiltrator“ pod kojim se misli na Afrikance uopšte, koji su predstavljeni kao kriminalci nalik životinjama i koji se smatraju odgovornima za brojne probleme Izraelaca, sadrži uznemirujuću sličnost sa drugim historijskim periodima u kojima je došlo do žrtvovanja etničkih manjina.

Sheen dodaje: „Hapšenjem i deportacijom afričkih izbjeglica, Izrael ismijava milione Jevreja koji su stradali za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer im niko nije htio pružiti utočište.“

 Poznato je da je su u Izraelu Etiopljankama prisilno ubrizgavali kontracepcijska sredstva, da se ne bi nepovratno narušila ciljna rasna struktura države.

Izjava zamjenika ministra odbrane Dannyja Danona da prisustvo Afrikanaca u Izraelu predstavlja uspostavljanje „neprijateljske države infiltratora“, i dalje ne objašnjava da „nagrada“ za osnivanje neprijateljske države na tuđoj zemlji ide Izraelu“.

Iako je osnovni razlog zbog kojeg je Afrikancima ograničen pristup Izraelu sprečavanje narušavanja demografske ravnoteže u korist nejevreja, okolnosti s kojima su suočeni jevrejski imigranti iz Etiopije pokazuje da vjera pomaže samo djelimično. Poznato je da je su u Izraelu Etiopljankama prisilno ubrizgavali kontracepcijska sredstva, da se ne bi nepovratno narušila ciljna rasna struktura države.

Međutim, na putu prema „jednobojnom“ judaizmu kao cilju, postoje izuzeci. Sheen je u maju napisao: „Otkako je Izrael preuzeo odgovornost za revidiranje zahtjeva za status izbjeglica od UNHCR-a, od 60.000 afričkih tražitelja azila koji nisu Jevreji a koji žive u Izraelu, Izrael je odobrio samo jedan zahtjev. A ta jedna Afrikanka kojoj je Izrael…odlučio dati status izbjeglice je albino.“

Što se tiče iznimno paranoične reakcije u vezi sa navodnom urođenom sklonošću Afrikanaca ka kriminalu, takvi navodi se ne uklapaju u statistiku. Kako je dokumentovao Sheen, kriminalno ponašanje je prisutnije među „veteranima Izraelcima“ nego među tražiteljima azila, ali dok slučajevi u kojima je Afrikanac optužen za silovanja Jevreja rezultuju zahtjevima za nasumičnu deportaciju izbjeglica, takva histerija ne nastaje kada je silovatelj Jevrej.

Licemjerstvo još više dolazi do izražaja u primjerima izraelske institucionalizirane kulture silovanja, koje Sheen navodi: „Jerusalemski šef policije optužen je za šest slučajeva seksualnog zlostavljanja koji uključuju devet policajki. Izraelski gradonačelnik koji je optužen da je „u više navrata silovao kolegicu koja mu je bila podređena tokom dužeg perioda nije osuđen na zatvorsku kaznu, već je umjesto tog pozvan na lokalnu svečanost povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena“. 

Na novom videosnimku koji su napravili Sheen i autor bestselera Max Blumenthal vidi se kako Izraelcima koji se bore za prava Afrikanaca ostali dovikuju kletve tipa „Dabogda vas silovali!“

‘Kultura poricanja’

Pomenuti videosnimak, koji je New York Times prvo tražio, a potom odbio, također sadrži intervju sa bivšim članom Knesseta Michaelom Ben-Arijem, u kojem kaže: „Vodimo rat protiv fenomena asimilacije.“

S obzirom  na to da se o tako nekorektnim političkim planovima otvoreno priča, saučesništvo međunarodnih medija u cenzuri stvarnosti bez sumnje je djelimično odgovorno za održavanje imidža Izraela.

A odgovorna je i izraelska PR mašina, koja je, kako Sheen ističe „dobro podmazana nakon decenija dijeljenja pogrešnih informacija o Palestincima“, te je tako u položaju da na volšeban način preobrati ovaj užasavajući način na koji se odnose prema Afrikancima u narativ o nenadmašnoj velikodušnosti.

Čini se da bi neurotična nacija koja mora izmišljati sveprisutne neprijatelje da bi opravdala bezobzirno kršenje prava i nehumano podčinjavanje „drugog“, uistinu mogla biti sama sebi najveći neprijatelj.

U sklopu forsiranja ovog narativa su i pokušaji da se ućutkaju osobe poput Sheena, koje ne samo da su verbalno zastrašivali, već su ih i fizički maltretirali.

Izmišljotine na kojima počiva izraelska država u međuvremenu se istražuju u novom dokumentarcu izraelske novinarke Lie Tarachansky, nazvanom On the Side of the Road, koji priča priču „onih koji su se borili da se izbriše Palestina i kreirali izraelsku kulturu poricanja.“

Član Parlamenta David Rotem pojavljuje se na snimci Knesseta u filmu, gdje svojim kritičarima poručuje: „Vi želite ovu državu preobraziti u državu za sve građane, ali nećete uspjeti. Mi ćemo vas zaustaviti.“

Toliko o demokratiji.

Označeni kao egzistencijalna prijetnja po jevrejsku državu, Palestinci i Afrikanci su poslužili kao ciljne grupe za Zakon o prevenciji infiltracije, koji je kreiran tako da spriječi povratak Palestinaca, i koji je 2012. dopunjen da bi omogućio momentalno zatvaranje Afrikanaca bez suđenja.

Čini se, međutim, da bi neurotična nacija koja mora izmišljati sveprisutne neprijatelje da bi opravdala bezobzirno kršenje prava i nehumano podčinjavanje „drugog“, uistinu mogla biti sama sebi najveći neprijatelj.

Kako je upozorio izraelski historičar Avi Shlaim: „Historija koja nije više vjerodostojna ne služi ni da se opravda država, ni da se inspirišu njeni građani.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Izraelski Vrhovni sud nedavno je presudio kako nema dokaza da postoji jedinstven „izraelski“ narod.

Mišljenje autora
Published On 21 Oct 2013

Izraelski premijer odgodio je gradnju 24.000 domova za doseljenike na okupiranoj Zapadnoj Obali. Benjamin Netanyahu je izjavio kako strahuje od diplomatskih posljedica, dok Izrael pokušava zaustaviti potpisivanje nuklearnog sporazum između Irana i svjetskih sila. 

Published On 13 Nov 2013
Više iz rubrike Piše
POPULARNO