Hrvatska bez zajedničkoga nacionalnog cilja

Piše: Davor Gjenero

Kad je prije tri godine, na samom početku studenoga, desetak dana prije devetnaeste godišnjice okupacije Vukovara, tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, zajedno s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem odao počast žrtvama Miloševićeve agresije na Vukovar, činilo se da je jedna stranica teškoga ratnog stradanja politički zatvorena.

Tadić je izrazio žaljenje zbog hrvatskih žrtava, predao neke od dokumenata odnesenih iz vukovarske bolnice, a zajedno s predsjednikom Josipovićem poklonio se i žrtvama u Paulin Dvoru. U tom selu nedaleko Vukovara skupina hrvatskih vojnika pobila je grupu civila srpske nacionalnosti, a nakon toga je uslijedila odvratna igra Tuđmanovih tajnih službi, pomalo nalik onoj što su je Mladićevi zločinci provodili s tijelima ubijenih u Bosni i Hercegovini. Tijela ubijenih, naime, iz Podunavlja su prebačena u Liku i tek nakon smjene vlasti 2000. nađena, identificirana i pokopana u mjestu stradanja.

Bilo je u Hrvatskoj nezadovoljnih rezultatom tog posjeta predsjednika Srbije: neki su tvrdili da se izražavanjem počasti žrtavama iz Paulin Dvora nastoji smanjiti značenje stradanja Vukovara, a drugi su prigovarali da dokumenti doneseni iz Vukovarske bolnice nemaju neko realno značenje i da ne doprinose rješavanju sudbine više od četiri stotine Vukovaraca koji se još vode kao nestali.

Jedan od političkih sukoba, koji je Milanovićeva Vlada posve neracionalno zaoštrila, bio je i onaj o upotrebi manjinskog jezika i pisma u Vukovaru.

Koliko je velik bio zajednički Tadićev i Josipovićev iskorak vidjelo se, međutim, nakon smjene vlasti u Srbiji, kad je novi predsjednik Srbije, neposredno prije izborne pobjede, govorio stranim novinarima o tome kako je Vukovar uvijek bio srpski grad i da se Hrvati nemaju zašto u nj vraćati.

Pitanje ćirilice

Hrvatska je, uz sve duboke političke razlike među strankama, od 2003. godine, pa sve do potpisivanja Ugovora o pristupanju Europskoj uniji u prosincu 2011, bila povezana skupnim političkim ciljem – pristupanjem Uniji. Osim toga zajedničkog cilja bilo je relativno malo elemenata koji su povezivali hrvatsku kvaziljevicu i kvazidesnicu, a položaj vukovarske ratne epopeje u središtu novije nacionalne povijesti bio je nešto što je povezivalo oba krila nacionalne politike.

Vlada Zorana Milanovića u dvije godine nije napravila ništa kako bi oblikovala neki novi zajednički nacionalni politički cilj. Dapače, Milanović je sustavno poticao „ideološku borbu“ i skretao pozornost s ekonomske neefikasnosti svoje Vlade, zaoštravajući socijalne sukobe.

Jedan od političkih sukoba, koji je Milanovićeva Vlada posve neracionalno zaoštrila, bio je i onaj o upotrebi manjinskog jezika i pisma u Vukovaru.

Getoizacija društva u Vukovaru posljedica je modela iz Erdutskog sporazuma, a na njoj ustraju nacionalisti i s hrvatske i sa srpske strane.

Umjesto da se pravo srpske manjine na korištenje svojim jezikom i pismom, na osnovu toga što je popis stanovništva pokazao da Srbi čine malo više od trećine stanovništva Vukovara (a trećinski udio u stanovništvu zakonski je prag za ostvarivanje ovog prava), počne ostvarivati pravom od kojeg bi građani imali realnu korist, dakle pravom na komunikaciju s javnim vlastima na manjinskom jeziku i pismu (pravom da se, naprimjer, bez službenog prijevoda, pred javnim vlastima iskažu nekim dokumentom izdanim u Srbiji, pisanim srpskim jezikom i ćiriličnim pismom), Vlada je insistirala da se to pravo počne ostvarivati isticanjem ploča ispisanih na latinici i ćirilici na zgradama državnih tijela u gradu.

Od toga nitko ne može imati nikakve koristi, ali je izazvan sukob unutar hrvatskoga političkog tijela, a Srbi su dodatno getoizirani i postali su svojevrsnim kolateralnim žrtvama hrvatsko-hrvatskog sukoba.

Getoizacija društva u Vukovaru posljedica je modela iz Erdutskog sporazuma, a na njoj ustraju nacionalisti i s hrvatske i sa srpske strane. Getoizacija se provodi „dosljedno“, djeca su razdvojena od vrtića do kraja srednjoškolskog obrazovanja. Tek rijetki entuzijasti, poput stranih nevladinih i humanitarnih organizacija ili dobrohotni ljudi, poput aktualnog gradonačelnika Željka Sabe, pokušavaju rastočiti tu getoizaciju, ali rezultati su im skromni. Naprimjer, tek je ove jeseni s radom počela prva osnovna škola, prema specijalnom programu, koju pohađaju i srpska i hrvatska djeca.

Vukovar je gradić na rubu Hrvatske, u kome nema ozbiljnih ekonomskih ulaganja, nema nikakve ozbiljne politike integracije dviju zajednica u njemu, ali niti politike integracije grada u nacionalni ekonomski život Hrvatske. Unošenje hrvatsko-hrvatskih podjela u nj samo dodatno dramatizira njegovu perspektivu. Na ovogodišnjoj komemorativnoj svečanosti, povodom dvadeset i druge godišnjice okupacije grada, to se dramatično iskazalo.

Premijer Milanović dugo je odbijao komunikaciju s onima koji su bili nezadovoljni uvođenjem „dvojezičnosti“, doduše svedene na nekoliko ploča na državnim institucijama, a kad je vidio da „ideološki sukob“, za koji je smatrao da će mu koristiti, postaje nekontroliran i uzima previše maha, bezuspješno je pokušao uspostaviti nekakav dogovor s predvodnicima vukovarske pobune protiv ćirilice, koji su se nazvali „Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara“.

Zaoštravanje sukoba

Za razliku od premijera, koji je dugo odbijao dijalog, tvrdeći da se nema o čemu razgovarati, nego da samo treba provoditi zakon i da s onima koji se protive njegovoj provedbi nikakav razgovor nije moguć, predsjednik Josipović zagovarao je postizanje dogovora. Jasno je da je Josipovićev plan bio provođenje prava manjine na korištenje svojim jezikom i pismom, ali tako da se najprije ostvare oni aspekti tog prava koji se javno možda ne vide, ali su najvažniji s pozicije građana, a da se potom dijalogom u zajednici, korak po korak, integracijom građana, razgovorima i međusobnim poštovanjem slama „otpor ćirilici“.

Godinama je Vukovar Hrvatskoj važan, prije svega, jednoga dana u godini, 18. studenoga, a u najboljem slučaju neko veće značenje ima tijekom ovog jesenskog mjeseca. Jasno je bilo da će se sukob, stvoren unutar hrvatskoga političkog tijela u Vukovaru i dugo potican iz Zagreba, maksimalno zaoštriti upravo ovoga 18. studenog. Racionalna administracija osmislila bi strategiju smanjivanja već počinjene štete i izbjegavanja sukoba.

Hrvatsku ne povezuje nikakav zajednički politički cilj, nikakva skupna vrijednost.

Činjenica da je predsjednik Republike svo vrijeme pokušavao smiriti sukob i da mu je to priznavala i „druga strana“, okupljena oko „Stožera za zaštitu hrvatskog Vukovara“, mogla je biti dobra odstupnica Vladi. Bez prisutnosti Vlade u Vukovaru predsjednik Josipović bi ublažio sukob. Dolazak cijele Vlade, svih njenih članova, međutim, bio je najava zaoštravanja sukoba, a samo je bilo pitanje na koji će se način zaoštriti podjela „vukovarske“ i „nevukovarske“ Hrvatske, koju su najavili iz „Stožera“.

Vladina je delegacija u Vukovaru redom lampiona postavljenih preko ceste, ali i špalirom pripadnika „Stožera“ onemogućena u tome da se pridruži Koloni sjećanja. Ružno je što se politička podjela odvijala na mjestu komemoracije, ali isključivanje skupine koja predstavlja trenutnu političku, dakle parlamentarnu većinu, nije najstrašnije što se u Vukovaru dogodilo. Strašno je to što je ondje bio izoliran predsjednik Republike, koji ne predstavlja jedan dio političkog naroda, nego cijelo političko tijelo, koji je izabran od svih.

Pritom predsjednik Josipović nije zlorabio svoj položaj za ostvarivanje nekoga posebnog interesa, nego je zagovarao toleranciju i društvenu integraciju. Međutim, u Vukovaru je i on ostao izoliran i zaustavljen. Od lošega uvijek ima nešto još gore: nakon što je predsjednik Josipović javnom izjavom pokušao ublažiti posljedice nerazumne politike i to one vođene od strane„Stožera“, koji osim 18. 11. nema neke velike nacionalne moći, a isto tako i Vlade, nakon njega su se za riječ javili i predsjednici Sabora i Vlade, dakle akteri koji u nacionalnom životu nemaju niti izbliza ono mjesto kao predsjednik Republike.

Premijer Milanović je reagirao manirom uvrijeđena djeteta, objasnivši da je on mogao svom osiguranju narediti da makne lampione s njegova puta i da rastjera pripadnike Stožera, ali, eto, to nije htio uraditi, jer „ovo za njega nije utakmica“, a ovi drugi „neka se igraju sami“.

U Vukovaru se na 22. obljetnicu Miloševićeve okupacije grada iskazalo ono što se već dugo naslućuje: Hrvatsku ne povezuje nikakav zajednički politički cilj, nikakva skupna vrijednost. Društvo je duboko podijeljeno, a moralna kriza gora je i više blokirajuća od one ekonomske.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera