Dronovi, alat za regrutovanje pobunjenika?

Piše: Masooda Bano

Američki napadi dronovima u plemenskom pojasu Pakistana ne dopadaju se pakistanskoj javnosti iz predvidivih razloga: narušavaju nacionalni suverenitet države, izvodi ih SAD, tzv. saveznik, a sve je više dokaza da donose više štete nego koristi u borbi protiv terorizma, jer je zbog velikog broja stradalih civila veći broj onih koji se pridružuju grupama džihadista.

Pakistan je osudio napad američkog drona koji se desio prvog novembra i u kojem je stradao Hakimullah Mehsud, vođa Tehreek-e-Taliban Pakistana (TTP-a) i još troje drugih, zbog drugog razloga: vremena dešavanja. Pakistanska Vlada tvrdi da se napad desio dan prije nego što je planirala poslati tročlanu delegaciju da počne pregovore sa pakistanskim talibanima.

Žestoko osuđujući napad, ministar unutrašnjih poslova Chaudhry Nisar Ali Khan okrivio je SAD za ubistvo „mirovnog procesa“.

I pored reakcije javnosti u Pakistanu, ne očekuju se velike promjene u američkoj politici.

Imran Khan, vođa Tehreek-e-Insafa, stranke koja je na čelu vlade u Khyber Pakhtunkhwi, pakistanskoj pokrajini kroz koju idu ključni dobavni pravci NATO-a za Afganistan, tražio je od Federalne vlade da blokira ove pravce ukoliko SAD ne prestane sa napadima dronovima. I pored reakcije javnosti u Pakistanu, ne očekuju se velike promjene u američkoj politici.

Ograničena pregovaračka moć

U teoriji je Pakistan ključni partner rata protiv terorizma, koji predvodi Amerika od 11. septembra 2001. godine. U znak odgovora na ultimatum predsjednika Georgea W. Busha da “ste ili s nama ili protiv nas”, general Pervez Musharraf, koji je u to vrijeme predsjedavao državom, odlučio se za prvu opciju.

Kao partner u ratu protiv terorizma, Pakistan je podržao brojne američke politike kojima je cilj bio da oslabe talibanski utjecaj u plemenskim pojasevima, uključujući i pokretanje vojnih operacija u područjima koja se smatraju talibanskim utvrdama. Drugi važan vid podrške ogleda se u upotrebi pakistanskih puteva za transport pošiljki NATO-a za Afganistan, koje su bile ključne za podršku američkim četama u Afganistanu.

Uprkos saradnji na ovim poljima, uzastopne pakistanske vlade imale su ograničenu pregovaračku moć sa SAD-om. Nisu uspjele ubijediti SAD da izmijeni svoju politiku prema Pakistanu, zbog podrške koju im Pakistan pruža u ratu protiv terorizma. Činjenicu da se ne očekuje da će trenutni protesti pakistanske Vlade voditi do promjena u američkoj politici treba razumjeti u ovom kontekstu.

Pitanje ekonomskog opstanka nije glavno pitanje koje koči sposobnost Pakistana da se uspješno nagodi sa SAD-om. Pravi problem u ovom slučaju predstavlja neobična priroda demokratskog procesa u Pakistanu.

Pitanje koje se nameće je zašto Pakistan, pored svog geostrateškog značaja, nema nikakvih pregovaračkih prednosti kod SAD-a kada su u pitanju zahtjevi koji se tiču ključnih nacionalnih sigurnosnih pitanja?
Jedan dio odgovora krije se u lošoj privredi, zbog čega krediti od MMF-a i Svjetske banke za Vladu često postaju ključne žile kucavice. Dobri odnosi sa SAD-om pomažu im da osiguraju ove kredite.

Utjecaj vojske

Međutim, pitanje ekonomskog opstanka nije glavno pitanje koje koči sposobnost Pakistana da se uspješno nagodi sa SAD-om. Pravi problem u ovom slučaju predstavlja neobična priroda demokratskog procesa u Pakistanu. Godine vojne vladavine znatno su oslabile političke strukture i elite. Čak i onda kada ne upravlja državom vojska ima veliki utjecaj na političku arenu. Političari civili moraju garantovati da ključni interesi vojske neće biti narušeni. Iako je dala ova obećanja, aktuelna Vlada živi u stalnom strahu od vojnog udara.

Civilne vlade, također, znaju da se SAD kroz historiju nije libio podržati vojne režime u Pakistanu, sve dok ovi režimi služe njihovim interesima, što se očituje u podršci SAD-a režimu generala Zia ul-Haqa za vrijeme Hladnog rata i Musharrafovog režima u periodu nakon 11. septembra.

Snažan Vladin protest protiv posljednjeg napada dronom vjerovatno neće rezultirati blokadom dobavnih puteva NATO-a u Afganistan dok napadi dronovima ne prestanu.

Nadalje, pokazalo se da se američka pomoć pojačava u periodu vojne vladavine, a ne u vrijeme demokratske vlade. Iz tog razloga, Vlada smatra ključnim zadržati SAD na svojoj strani, kako bi osigurala svoj opstanak u slučaju potencijalnog vojnog udara. Prema tome, dvije većinske političke stranke, Pakistanska muslimanska liga (PML, također poznata i kao Nawazova grupa) i Pakistanska narodna stranka (PPP), mogu pričati protiv američke politike, ali zbog vlastite ranjivosti na domaćem terenu ne insistiraju pretjerano na djelovanju. Znaju da je vojska uvijek spremna i da čeka podršku izvana da se opet vrati na vlast.

S obzirom na ovakvu političku dinamiku i na utjecaj za koji političke elite i javnost misle da SAD ima u određivanju ko će vladati Pakistanom, snažan Vladin protest protiv posljednjeg napada dronom vjerovatno neće rezultirati blokadom dobavnih puteva NATO-a u Afganistan dok napadi dronovima ne prestanu.

Pakistanci su stoga veoma cinični kada je u pitanju sposobnost Vlade da nešto učini. Mnogi smatraju da su pakistanska vojska i Vlada dale odobrenje SAD-u da nastavi s napadima dronovima i da su ovi javni izljevi bijesa samo paravan. Međutim, vladajuća stranka je stavila daleko veći naglasak na suprotstavljanje američkoj politici napada dronovima u svojoj predizbornoj kampanji. Nadalje, Imran Khan je poznat po tome da se u ideološkom smislu zdušno suprotstavlja upotrebi dronova na pakistanskom tlu i da se već dugo zalaže za dijalog sa talibanima.

S obzirom na to da ove dvije stranke predvode inicijativu za mir, vrlo je vjerovatno da je njihov bijes iskren. Međutim, za premijera Nawaza Sharifa, čija je glavna briga i dalje opstanak njegove Vlade, slijediti put otpora koji predlaže Imran Khan vjerovatno će se pokazati teškim.

Ljudski danak

Kada se na višem nivou razmatra američka politika napada dronovima u Pakistanu, Jemenu ili drugim državama ključna pitanja se ne tiču samo budućnosti američkog odnosa sa ovim državama, već, što je još značajnije, moralnih dimenzija ove politike i njene efikasnosti u borbi protiv terorizma. Kako pristižu rezultati studija zasnovanih na dokazima o utjecaju američkih dronova na zajednice koje žive u ciljanim područjima, odgovori na oba pitanja sve se više doimaju negativnim.

Ograničen pristup novinarima i istraživačima otežao je prikupljanje dokaza o utjecaju napada dronovima. Međutim, novi izvještaji grupa za zaštitu ljudskih prava i drugih grupa pokazuju da napadi dronovima nanose veliku štetu civilima i variraju od onih koji iziskuju moralnu osudu do ratnih zločina.

Velika studija koju su proveli Međunarodni centar za ljudska prava i rješenje sukoba pri Pravnom fakultetu Univerziteta Stanford, te Globalni pravni centar pri Pravnom fakultetu Njujorškog univerziteta pokazuje da američki napadi dronovima uzrokuju velike ljudske žrtve i gubitke.

Zavod za istraživačko novinarstvo (TBIJ) procjenjuje da je u periodu od juna 2004. do sredine septembra 2012. u napadima dronovima u Pakistanu stradalo između  2.562 i 3.325 ljudi, od čega je bilo između 474 i 881 civila, uključujući i 176 djece. U izvještaju Zavoda se, također, navodi da je u ovim napadima povrijeđeno između 1.228 i 1.362 osobe, kojima je prouzrokovana velika fizička bol i dugoročna psihološka trauma.
U studiji se navodi da je kod ljudi koji žive u ovim ciljnim područjima prisutan visok nivo stresa i straha.

Upotreba dronova i civilne žrtve koje izaziva grade kolektivni konsenzus unutar lokalnih zajednica da je SAD nepravedan.

Nadalje, navode se i ekonomske poteškoće s kojima su suočeni stanovnici ovih područja. Zbog sve većeg broja civilnih žrtava, među kojima su i slučajevi poput onog u kojem je stradala baka koja je sa unucima radila u polju, organizacije poput Amnesty Internationala sada se oštro protive upotrebi dronova. Vode se ozbiljne moralne rasprave o upotrebi ove strategije.

Međutim, kada je ova strategija u pitanju jednako je upitna i tvrdnja da eliminiše „islamski militantizam“.

Neuspjeli pokušaj da se eliminišu pobunjenici

U pokušaju da se odbrani strategija napada dronovima navodi se kako oni pomažu da se izbjegne bitka na tlu i da su zbog preciznosti efikasniji u likvidaciji istaknutih pobunjenika.

Međutim, dokazi ne idu u prilog ovoj tvrdnji. Studija Stanforda i Njujorškog univerziteta pokazuje da bi samo 2 posto ubijenih osoba u napadima dronovima u Pakistanu dospjelo na višu poziciju u vodstvu.

Nadalje, upotreba dronova i civilne žrtve koje izaziva grade kolektivni konsenzus unutar lokalnih zajednica da je SAD nepravedan. To pomaže pobunjeničkim grupama da regrutuju mlade članove. Osjećaj da SAD nepravedno djeluje u zemljama poput Palestine i Izraela, američka upotreba sile u muslimanskim zemljama kao što su Afganistan i Irak, te američka politika spram Pakistana, više puta su se, kao ključni razlozi, pojavili u mom istraživanju koje je usmjereno na pojedince koji se pridružuju pobunjeničkim grupama u Pakistanu.

Prijetnja koja ih sve povezuje je snažan osjećaj nepravde u slučaju zapadnjačkih, a posebno američkih politika spram muslimanskih država.

Kao što sam demonstrirala u svojoj knjizi The Rational Believer, medrese nisu mjesta na kojima se rađa džihad u Pakistanu. Novi članovi pobunjeničkih grupa imaju različito socioekonomsko porijeklo, a mnogi su se čak i obrazovali na Zapadu. Prijetnja koja ih sve povezuje je snažan osjećaj nepravde u slučaju zapadnjačkih, a posebno američkih politika spram muslimanskih država.

Neprestani napadi dronovima u pakistanskom plemenskom pojasu pojačavaju taj osjećaj nepravde, pa tako pomažu, a ne preveniraju regrutovanje novih pobunjenika. Imran Khan je upravu. Put ka miru u Pakistanu vodi kroz otvoreni dijalog sa talibanima – što prije SAD to shvati to će biti bolje za globalni rat protiv terorizma i stabilnost u Pakistanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera