Arafatova čestitka iz groba

Piše: Mirnes Kovač

Pogledamo li izraelsku scenu posljednjih dana, vijest o dokazu da je bivši palestinski vođa Jaser Arafat otrovan, a kojeg su prezentirali švicarski naučnici sa Univerzitetskog centra pravne medicine u Lozani, nije naišla na velik odjek.

Sva pažnja Izraela i njegovog vodstva usmjerena je na promatranje i eventualno blokiranje mogućeg sporazuma vodećih sila (5+1) sa Iranom o nuklearnom programu ove zemlje. Prema posljednjim izjavama američkih i francuskih šefova diplomatije, sporazum je bilo moguće postići prije nekoliko dana u Ženevi, ali na to nije bio spreman Iran. S iranske strane dolaze pozitivni signali i očekivanja da će se nastaviti traganje za rješenjem uz veće uzajamno poštovanje. Kakogod, pregovori s Iranom o nuklearnom programu u posljednje vrijeme su ključni determinator političkih kretanja u regionu Bliskog Istoka.

“Jasno je da Iran uistinu pregovara, ali pitanje je za što, za kakve ciljeve pregovara? Šta tu imamo posrijedi? Za Irance je van svakog pitanja da se odreknu podrške režimu Bashara al-Assada, režimu kojeg predvode aleviti. Međutim, spremni su pregovarati o nuklearnom pitanju, a, ustvari, sada im ne treba nuklearno naoružanje.

Očuvanje pozicije u Siriji

Oni znaju da ih Amerikanci neće napasti, stoga im ne treba nuklearno oružje. Dakle, ono što oni sada pregovaraju o nuklearnom pitanju jeste da bi očuvali jaku poziciju u Siriji, što dovodi i Saudijce i one iz Sirije u veoma tešku situaciju”, odgovorio mi je ovo nedavno ugledni francuski profesor Oliver Roy, jedan od najboljih poznavalaca kretanja na Bliskom Istoku.

Međutim, nedavna švicarska potvrda trovanja Arafata i pokretanje istrage u Francuskoj dodatno će zakomplicirati ionako zakočeni mirovni proces o najdužem konfliktu u modernom vremenu, izraelsko-palestinskog sukoba. Moglo bi se, čak, na trenutak i pomisliti da su neka druga pitanja važnija od izraelsko-palestinskog sukoba, kao što su, recimo, pregovori s Iranom o nuklearnom programu, ali i ti se pregovori, ipak, vraćaju na Izrael, jer je iranska prijetnja primarno prijetnja najvažnijem američkom savezniku Izraelu, pa onda svima i svemu drugom.

Zašto je i kome trebalo uklanjanje Arafata i šta je ta ključna stvar kojoj je on smetao?

Sada se sasvim pouzdano zna da je Arafat otrovan, to više nije upitno. Pitanje je ko ga je otrovao. Dakako, isuviše je očiju uprtih u Izrael, a to je bilo i za očekivati, jer njegovi vodeći političari nikada nisu isključivali opciju likvidiranja Arafata. Naravno, mogli su to uraditi kad god su htjeli, ni taj argument nije za isključiti! Jesu li to smjeli uraditi je, međutim, pitanje koje se, također, postavlja.

Ipak, primarna odgovornost za status i stanje koje se dešavalo u vezi s vođom palestinske vlasti u posljednjim godinama njegovog “zatočeništva” u predsjedničkom kompleksu u Ramali ne može se adresirati nikom drugom do li izraelskoj vlasti, koja je kontrolirala sve što je moglo ući i doći do Arafata. Međutim, za trovanje Arafata po svoj prilici su trebale insajderske ruke. Na to velikim dijelom ukazuje dokumentarac Al Jazeere objavljen proteklih dana. Zašto je i kome trebalo uklanjanje Arafata i šta je ta ključna stvar kojoj je on smetao?

Profesor Lustick odlično detektira kako se dugogodišnja priča o “dvodržavnom rješenju” izraelsko-palestinskog sukoba sve više pretvara u “dvodržavnu iluziju” 

Izgleda da će nedostajuće kockice u ovoj slagalici upravo ponuditi budući tok, nastavak ili potpuni krah mirovnih pregovora, koji sve više liče na “industriju”, kako je nedavno u tekstu u New York Timesu ovaj dugogodišnji proces nazvao Ian S. Lustick, profesor političkih nauka sa  Univerziteta u Pennsylvania i autor zapaženih knjiga o neriješenim međunarodnim kriznim područjima.

Profesor Lustick odlično detektira kako se dugogodišnja priča o “dvodržavnom rješenju” (two state solution) izraelsko-palestinskog sukoba sve više pretvara u “dvodržavnu iluziju” (two state illusion), jer sve strane uključene u rješavanje ovog problema imaju razloga da se prepuste ovoj iluziji.

Naime, nastavlja ovaj ugledni profesor, palestinskoj vlasti treba da Palestinci vjeruju kako se čini napredak ka dvodržavnom rješenju kako bi mogla nastaviti dobijati ekonomsku pomoć i diplomatsku podršku i plaćati prilično luksuzne životne stilove svojih vođa, finansirati desetine hiljada vojnika, špijuna i policajaca (koji uglavnom brinu o unutrašnjoj sigurnosti), te državne službenike i cjelokupnu administraciju.

Obmana ili iluzija u vezi sa rješenjem

Izraelskoj Vladi dvodržavna iluzija je potrebna jer odražava stav židovske većine, štiti zemlju od međunarodne sramote i osude, čak i onda kada je bjelodano da ovaj režim tone u totalno aparthejdske prakse. I, naravno, dodaje profesor Lustick, američkim je političarima slogan o “dvodržavnom rješenju” potreban da pokažu kako rade na diplomatskom rješenju, da osiguraju da se jaki proizraelski lobi ne okrene protiv njih i da zamaskiraju svoju ponižavajuću nesposobnost da dozvole barem i zračak svanuća i realnosti između Washingtona i izraelske Vlade.

I dakako, ova obmana ili iluzija u vezi sa rješenjem koje bi uključivalo postojanje i mirno koegzistiranje jedne do druge, izraelske i palestinske države, izgleda najviše koristi onome što profesor Lustick naziva “industrijom mirovnog procesa”. A ova “industrija” obuhvata čitave “vojske” savjetnika, eksperata, akademika, novinara, sve kako bi održavali stabilnim zalihe za čitaoce, slušaoce i sponzore, koji su ili očajnički zabrinuti da će ova posljednja runda pregovora dovesti do osnivanja palestinske države ili da neće.

S distance od devet godina, iako je paradoksalno, izgleda da Arafat u ovom pobjeđuje “iz groba”, jer se upravo on ponajviše opirao totalnom popuštanju izraelskom ekspanzionizmu.

Kolikogod izgledalo nerealno, čini se da će naučno-stručno ustanovljenje uzroka smrti Arafata – i  hrabro novinarsko razotkrivanje svih činilaca i faktora u vezi sa ubistvom jednog od simbola palestinskog otpora i stremljenja za samobitnošću i državom – razbiti upravo iluziju o mirovnom procesu koji već predugo traje i, štaviše, biva efikasno korišten za nastavak puta u potpuno iskorjenjivanje Palestinaca kao naroda, a da ne govorimo o njihovim nacionalnim i državnim afinitetima.

S distance od devet godina, iako je paradoksalno, ali izgleda da Arafat u ovom pobjeđuje “iz groba”, jer se upravo on ponajviše opirao totalnom popuštanju izraelskom ekspanzionizmu, a veoma mnogo toga je u dugogodišnjoj borbi za svoj narod popustio. Palestinske najave koje su se čule iz Ramale na dan obilježavanja godišnjice od Arafatove smrti, izgleda, idu u prilog tezi da je bolje “ostati bez dogovora, nego prihvatiti loš dogovor”.

Izraelsko neodustajanje od ekspanzionističke politike izgradnje nelegalnih naselja na Zapadnoj obali s pravom se od strane Palestinaca, ali i čitavog svijeta, označava kao neozbiljnost i nepostojanje političke volje.

Sada se ta primjedba još samo treba adresirati na još jednu važnu adresu, a ona je, svakako, u Washingtonu. Nju treba bez ikakvih iluzija pročitati i razmotriti gazda Bijele kuće i odlučiti hoće li za ovo preostalo vrijeme svog drugog mandata učiniti išta da mirovni proces uistinu uozbilji ili će se, kao i njegovi prethodnici, zadovoljiti “industrijom” obmane i zavaravanja. A fakti o trovanju Arafata su sada važni da se mirovni proces vrati u ozbiljne tokove ili da se u potpunosti prekine.

Dodatni izazov diplomatiji

Dosadašnji tok je ostavio malo mjesta za optimizam, a ovu činjenicu dodatno potvrđuje još jedan izazov s kojim će se morati pozabaviti i Amerikanci kao medijatori. To je povratak žestokog tvrdolinijaša Avidgora Libermana na mjesto ministra vanjskih poslova Izraela, nakon što se izborio da sa sebe skine optužnice o korupciji.

Libermanov povratak neće samo ograničiti manevarski prostor izraelskoj strani u pregovaranju s Palestincima. On će biti dodatni izazov američkoj diplomatiji, a posebice državnom sekretaru Kerryju. Ne treba zaboraviti da je ovaj desničarski jastreb prije više od četiri godine, na prvi dan svoje dužnosti, održao žestoki govor protiv mirovnog procesa.

Alternativa je uvijek tu, ona već 65 godina ne prestaje. Status quo – tj. nastavak izraelskih okupacionih politika, a time i kreiranje savršene atmosfere za 3. palestinsku intifadu ili ustanak.

Sada ostaje da se vidi hoće li Amerika u ovakvim okolnostima uopće uspjeti vratiti priču za pregovarački stol, odnosno koliko će činjenice o podmuklom ubistvu Arafata takve šanse u potpunosti razbiti, kao što je Arafatov odlazak sa političke scene evidentno razbio palestinski nacionalni korpus.

Alternativa je uvijek tu, ona već 65 godina ne prestaje. Status quo – tj. nastavak izraelskih okupacionih politika, a time i kreiranje savršene atmosfere za treću palestinsku intifadu ili ustanak. Nažalost, sve je više onih koji u jednom sveopćem rastresanju (što je doslovni prijevod intifade) vide jedini realni izlaz iz iluzije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera