Šarovićeva smjena, lakmus-papir politike

Piše: Dragan Bursać

“Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag.”

U ovoj narodnoj sentenci ukratko bi se moglo sublimirati sve u vezi sa smjenom ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirka Šarovića. Za naupućene (ako takvih uopšte ima), Milorad Dodik, samoproklamovani gospar Republike Srpske, još je početkom septembra najavio smjenu Šarovića, čime je, zapravo, počela brakorazvodna politička parnica između Srpske demokratske stranke i Saveza nezavisnih socijaldemokrata na bh. nivou. Još preciznije, počeo je, taman godinu dana uoči opštih izbora, lov na neodlučne birače.

Ali ne bi to bilo ništa čudno, jer su se najave smjena uvijek, poput tužbi, potezale u bh. galimatijasu apsurda, da nije jedne činjenice. Milorad Dodik je i tada, prije bezmalo dva mjeseca, odistinski znao da će mu u njegovoj nakani “pokazivanja predizbornih mišića” od pomoći biti partneri u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Pravo je pitanje kako je Milorad Dodik došao do potpunog savezništva sa dojučerašnjim ‘zakletim neprijateljem’ Zlatkom Lagumdžijom? Jednostavno – naplatom dugova sa zateznom kamatom.

“Zar mislite da bih se upuštao u takvo nešto da nemam podršku za takvu inicijativu?”, upitao je tada, tog 5. septembra, predsjednik RS-a pomalo zbunjenu sedmu silu.

Rečeno-učinjeno. Brojevima kazano – za smjenu su glasala 23 poslanika, 13 ih je bilo protiv, dok su tri bila suzdržana.

Iz Federacije je za smjenu glasalo 14 poslanika iz Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Saveza za bolju budćnost Bosne i Hercegovine i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, a iz RS-a devet poslanika iz SNSD-a i Demokratskog narodnog saveza.

Očekivani dogovor

Pravo je pitanje kako je Dodik došao do potpunog savezništva sa dojučerašnjim “zakletim neprijateljem” Zlatkom Lagumdžijom? Jednostavno – naplatom dugova sa zateznom kamatom. Dakle, glasovi SDP-a i SBB-a, uz Čovićev HDZ, nisu nekakvo iznenađenje. Riječ je o predbriselskim dogovorima, koji su se odvijali što u Banjaluci, što na Dodikovoj tzv. sarajevskoj mini-turneji.

Prvo je Dodik sklopio neku vrstu pakta s Draganom Čovićem, koji, ruku na srce, nikada i nije prestajao da postoji. Čvrsto mu je obećao ono što Čovićevo uho želi čuti. RS će uvijek biti tu kad ustreba i pružaće makar verbalnu podršku stvaranju trećeg eniteta. To, za početak, može biti i kanal na hrvatskom jeziku. Rečeno-učinjeno. HDZ-ovo ljudstvo je bez pogovora podiglo ruku i glasalo za smjenu Šarovića, zatim zamjenika ministra odbrane Mirka Okolića i zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Radmile Mitrović. Dakako da Čovićev HDZ ni izbliza nije bio dovoljna podrška smjeni kadrova Srpske demokratske stranke u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Koga, zapravo, tangira, koga pogađa smjena Mirka Šarovića? Ljude koji su glasali za istu sigurno ne. SDS, koji bi trebao biti pogođen ovom smjenom, začudo je budistički miran.

U bosanskoj “Igri prijestola” potrebni su bili i Lagumdžija i Fahrudin Radončić. Dodik je, čak, u predvečerje briselskog propalog sastanka imao tu “privilegiju” da na tacni bira sa kim će od lidera iz Federacije da pregovara. Čak je izjavio da su mu “Lagumdžija i Radončić manje zlo od [Sulejmana] Tihića” i time najavio još jedan politički brak iz interesa.

Dodik je, sjetićete se, promptno skoknuo do inače toliko mu mrskog “teheranskog Sarajeva”  i napomenuo Lagumdžiju da je uz pomoć glasova SNSD-a isti dobio fotelju ministra spoljnih poslova.

Bilo je krajnje vrijeme da prvi čovjek SDP-a vrati uslugu Dodiku. I vratio je. Sa kamatama. I sa podrškom Radončića i njegovog SBB-a u smjeni Šarovića i SDS-ovih kadrova. Doduše, Dodik je malo popustio, pa je pristao da perspektivna vojna imovina bude uknjižena na Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, a ostatak na entitete, kantone, opštine ili ustanove. Prvi čovjek RS-a je čak morao da popije gorku pilulu i da izjavi kako je ovo dobar put za pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-paktu. To mu, inače, ni u ludilu ne bi palo na pamet, ali ovaj put je ulog bio prevelik, a Dodik je dovoljan pragmatičar da i gorče sokove pije zarad demonstracije svoje sile.

I opet, rečeno-učinjeno. Poslanici SDP-a i SBB-a su uredno i disciplinovano učestvovali u smjeni Šarovića.

Šarović, čovjek koga ni sopstvena smjena ne interesuje

Međutim, budimo do kraja realni i iskreni. Koga, zapravo, tangira, koga pogađa smjena Šarovića? Ljude koji su glasali za istu sigurno ne. SDS, koji bi trebao biti pogođen ovom smjenom, začudo je budistički miran. Zašto? Pa zato što im je savršeno jasno da je smjena njihovih kadrova tek uvertira za predizbornu pijacu, na kojoj će odnos ponude i potražnje odlučivati ko će i kako vedriti i oblačiti na političkom nebu poslije oktobra 2014. godine.

Ipak, ima ovdje jedna stvar koja će pažljivijem promatraču vrlo lako zapasti za oko. SNSD i SDP su poljuljane i grogirane partije. Kad kažem partije mislim, naravno, na njihove vođe – Lagumdžiju i Dodika, a evo i zašto. Prvo su panično, godinu dana pred izbore, počeli sa pokazivanjem mišića, što odaje vrlo nervozne takmace. Drugo, još bitnije, a nužno je da se raščlani – i Dodik i Lagumdžija će voditi bitke sa “unutrašnjim neprijateljem”.

Idealno bi bilo da se SDP transformiše u stranku manjih gabarita od dosadašnjih, što se u realnosti i desilo, a da opet bude ‘tas na vagi koji se pita’. Dakle, klon HDZ-a. I sve su prilike da će biti tako.

Dodik je već sada pokazao da će njegova predizborna kampanja biti bazirana na ocrnjivanju SDS-a i satelita mu u RS-u. Medijski će to biti mnogo drugačija politička utrka od dosadašnjih. Dodiku je jasno – od priča o referendumu, otcjepljenju i klasično retoričkih floskula nema ništa. To su pokazali lokalni izbori, gdje je njegov SNSD potučen do nogu od SDS-a. Sva logistika – od režimske Radio-televizije RS-a, preko Glasa Srpske, pa do isturenih “jastrebova” – biće usmjerena ka SDS-u i njegovom unižavanju, na svim nivoima i svim sredstvima. Primijetićete uskoro kako će retorički diskurs Federacije biti skrajnut, zatvoren i zaboravljen. Više neće postojati u oratorskoj epici tako bitno “teheransko Sarajevo”, zli Bošnjaci sa unitarnim idejama i slično. A, ne. Sad je red da se opet demaskira nacionalističko-kriminalna prošlost SDS-ovih kadrova. Sad, pa sve do oktobra 2014. godine.

Sa druge strane stoji SDP, koji je odavno, zajedno sa svojim prvim čovjekom, izgubio kompas i hvata se za slamku. Ovog puta je to slamka na čijim krajevima stoje Dodik i Radončić. Jako nezahvalna slamka. Koaliranjem sa SNSD-om, jasno je to i Lagumdžiji, SDP je izgubio još više na integritetu, ako ga uopšte ima. O gubljenju i rasipanju članstva izlišno je i govoriti. I šta mu preostaje? Pa da do kraja koalira sa narečenim Radončićem i HDZ-om u svim oblicima. Zapravo, Lagumdžijin je san u ovom trenutku da postane neki pandan HDZ-u?! Čini se čudno, ali nije.

Idealno bi bilo da se SDP transformiše u stranku manjih gabarita od dosadašnjih, što se u realnosti i desilo, a da opet bude “tas na vagi koji se pita”. Dakle, klon HDZ-a. I sve su prilike da će biti tako.

Ojačani za predizborni rat

I zašto tek na kraju spominjati glavne aktere – smijenjene SDS-ove kadrove? Zato što ih se ta smjena najmanje tiče. Bez časti i sa kojom flekom su izašli poraženi iz ove bitke, ali ih je to itekako ojačalo za naredni predizborni rat. Jer opet će u očima zaleđenih nacionalista vaskrsnuti ona slika paljanskog SDS-a, sve sa Momčilom Krajišnikom, koji izviruje negdje sa strane. Opet će se stvoriti ono mitomansko mučeništvo, tako dobro izborno pogonsko gorivo za svakog srpskog nacionalistu. I ne samo to, stvoriće se i neophodan respekt u dijelu nesrpskog stanovništva i u Federaciji. Ta, to je partija kojoj je učinjena nepravda, reći će naivni.

I tu SDS vreba svoju priliku. Tu će početi, negdje na proljeće, kanonada iz svih raspoloživih medijskih, etnocentričnih i pragmatično desnih oružja. SDS se već sada osjeća kao pobjednik izbora 2014. godine, bar na tlu RS-a. Imaju samo jedan problem, a to nije SNSD, to je Dodik lično. Dakle, treba izmisliti, izmađijati, stvoriti protivkandidata koji će izaći na megdan Dodiku.

A da li će to biti “ranjeni junak”, “jedini ministar koji je kako treba obnašao svoju funkciju”, Šarović, ostaje da se vidi.

Brak SDP-a i SNSD-a, koji fingirano puca i obnavlja se, moraće preživjeti ukoliko obje strane žele ostati na vlasti i ne samo na vlasti, nego i na političkoj sceni u BiH.

Uloga smirene, elokventne žrtve, koja je u jednom trenutku, odlukom Pedija Ešdauna, završila iza rešetaka i ostala bez svih prava i sloboda, dobro leži Šaroviću. Da li je to dovoljno za odlučujući boj sa SNSD-om i Dodikom ostaje da se vidi.

Čini se da će opet tandem Stranka demokratske akcije – koja ćuti, ne zato što želi, nego zato što su joj se tako namjestile kockice – i SDS krenuti sa mobilizacijom u osvit izborne godine. Oni nemaju šta izgubiti.

Sa druge strane, brak SDP-a i SNSD-a, koji fingirano puca i obnavlja se, moraće preživjeti ukoliko obje strane žele ostati na vlasti, pa i na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini.

Bilo ovako ili onako, tek smjena Šarovića pokazuje trenutni raspored političkih snaga, savezništava i interesa. U normalnoj zemlji analitika bi ovdje prestala, ali ovo je Bosna i Hercegovina, pa su sva čuda, trivije i obrti itekako mogući. Neki bi rekli i poželjni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera