U Izraelu nema Izraelaca

Izraelski Jevreji koji putuju u inozemstvo morat će odlučiti kako da se izjasne (Reuters)

Piše: Neve Gordon

Godinama su me ljudi, kada bih putovao u inozemstvo, pitali za ime i nacionalnost. Ja sam, naravno, bez oklijevanja odgovarao: ‘Ja sam Izraelac.’

Nedavno sam, međutim, saznao da u Izraelu nema Izraelaca. Zvuči čudno, zar ne? Meni zvuči, posebno ako se uzme u obzir činjenica da u Egiptu postoje Egipćani, u Njemačkoj Nijemci, u Meksiku Meksikanci, a u Kanadi Kanađani. Pa zašto onda nema Izraelaca u Izraelu? Zato što je izraelski Vrhovni sud početkom oktobra donio presudu u kojoj se kaže kako nema dokaza da postoji jedinstven „izraelski“ narod.

Tri suca Vrhovnog suda odbili su zahtjeve Izraelaca koji su zatražili izmjenu podataka na ličnim kartama. Tužitelji angažovani na ovom slučaju tražili su da službenici Ministarstva unutrašnjih poslova pišu „Izraelci“, umjesto što prave razliku između Jevreja, Arapa ili Druza u okviru kategorije nacionalnosti.

Panel od tri suca, na čelu sa predsjednikom Vrhovnog suda, glavnim sucem Asherom Grunisom, izjavio je kako nije u nadležnosti Suda da određuje nove nacionalne kategorije. Sudac Hanan Mecler je, također, dodao da su u ovoj situaciji „državljanstvo i nacionalnost odvojene kategorije“, rekavši kako nema razloga da se kreira nova nacionalnost koja bi ujedinila različite ljude koji žive u Izraelu u jednom uključivom identitetu. Takav potez, nastavio je, „usmjeren je protiv jevrejske prirode i demokratske prirode ove države.“

Kontrola nad državom

Suština je u tome da se Vrhovni sud pribojava kako će, ukoliko stanovnicima Izraela bude dozvoljeno da se registruju kao Izraelci, a ne Jevreji, Arapi ili Druzi, jevrejski karakter države biti ugrožen. Tužitelji, s druge strane, zastupaju stav da je ovom presudom Sud, zapravo, u potpunosti zanemario obaveze iz izraelske Deklaracije nezavisnosti, u kojoj se obećava potpuna jednakost svih građana ove države, bez obzira na religiju, rasu ili spol.

Profesor Uzzi Ornan, 90-godišnji lingvista rođen u Jerusalemu, koji je uložio žalbu prije više od decenije, citiran je da je rekao: „Konsenzus Vlade koji se razvio ignoriše postojanje izraelskog naroda, koji je nastao Deklaracijom nezavisnosti.“
„Ovaj konsenzus”, nastavlja Ornan, “omogućava jevrejskoj većini da ima potpunu kontrolu nad državom i da djeluje ne za dobrobit stanovnika Izraela, već za dobrobit sadašnje političke većine među Jevrejima.“

Dok se odigrava ova kontradikcija cionizma, izraelski Jevreji koji putuju u inozemstvo morat će odlučiti kako da se izjasne, jer Izraelci, očito, nisu.

Upravo zato što Sud shvata koliki je značaj političkih identiteta i u smislu politike raspoznavanja i kao oblik društvene kontrole, Sud odlučno odbija da otvori ovu Pandorinu kutiju. Proizvedena razlika između Arapa i Druza je, naprimjer, bila od ključnog značaja za kreiranje različitih društvenih grupa i ometanje nastojanja da se probudi solidarnost među palestinskom populacijom u Izraelu. S obzirom na to da se većina Palestinaca ne bi željela izjasniti kao Izraelci, Sud kao instrument države nije želio dozvoliti nastanak kategorije koja bi imala potencijal da – zvanično i formalno – ujedini ove trenutno razjedinjene grupe.

Za vrijeme vijećanja sudac Uzi Volgeman je obrazložio svoje stajalište, objasnivši da „jedna osoba ne može biti pripadnik dvije nacionalnosti. Ukoliko priznamo izraelsku nacionalnost, onda će ljudi jevrejske nacionalnosti u Izraelu morati birati između jedne ili druge: ako su Izraelci onda nisu Jevreji ili ako su Jevreji onda ne mogu biti Izraelci, a isto važi i za ostale manjine [u Izraelu]“. Sudac Melcer se složio.

Otkrivena kontradikcija

Profesor Ornan smatra kako je ova izjava neobična i nedavno je odlučio uložiti žalbu Sudu. On zapaža da ova presuda sadrži implikacije koje se tiču Jevreja u dijaspori i koji, prema izraelskom zakonu, imaju „pravo na povratak“ i mogu postati državljani Izraela kad god žele. Po kojoj osnovi, pita se Ornan, može izraelski Vrhovni sud odrediti nacionalnost Jevreja iz dijaspore, koji su pripadnici različitih nacionalnosti?

Jevreji u Turskoj biraju da budu Turci, u Francuskoj Francuzi, a u Italiji Italijani. Kako, pita Ornan, može Sud tim Jevrejima uskratiti pravo da budu pripadnici više od jedne nacionalnosti, jer, s obzirom na stajališta dvojice sudaca, jedna osoba može biti pripadnik samo jedne nacionalnosti.

Ova presuda je otkrila jednu od trenutnih kontradikcija cionističkog projekta. S jedne strane, Sud nije mogao dozvoliti pravo identifikacije svih državljana Izraela kao Izraelaca, jer bi ovo nenamjerno moglo pospješiti ideju o državi za sve građane i ugroziti trenutne nacionalne razlike.

S druge strane, Sud je morao zauzeti poziciju koja se ne slaže sa drugom dobro ukorijenjenom cionističkom politikom. Naime, svi Jevreji iz dijaspore ne samo da imaju pravo da se presele u Izrael, bez obaveze da se odreknu prethodnog državljanstva, već su ovi Jevreji na neki način povezani sa Izraelom samim time što su Jevreji.

Da bi zadržali postojeće podjele među stanovnicima Izraela, suci su, zapravo, pristali ugroziti dugogodišnju cionističku politiku povezivanja – hotimično ili ne – Jevreja iz dijaspore sa Izraelom.

Dok se odigrava ova kontradikcija cionizma, izraelski Jevreji koji putuju u inozemstvo morat će odlučiti kako da se izjasne, jer Izraelci, očito, nisu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO