Saudijska ljutnja

Piše: Mirnes Kovač

Saudijska Arabija je “neočekivano” odbila mjesto nestalne članice u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, nakon što je tri godine vodila kampanju za njega, pripremala diplomatsko osoblje i konačno dobila ovu značajnu poziciju. Razlog kojeg je u obrazloženju objavilo saudijsko Ministarstvo vanjskih poslova je neadekvatan odgovor svjetske organizacije na situaciju u Siriji i dugogodišnje odugovlačenje rješavanja stanja u Palestini. Mnogi nisu očekivali da će Saudijci posegnuti za ovakvim diplomatskim manevrom, spočitavajući Kraljevini zapleteno strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama.

Vijeće sigurnosti UN-a se sastoji od pet stalnih članica: Kina, Rusija, Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska, koje u osnovi čine zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu i one imaju pravo veta, te deset rotirajućih članova sa znatno manjim utjecajem, koji ne mogu ulagati veto na rezolucije. O ovoj prilično zastarjeloj strukturi se dugi niz godina vode žustre rasprave i do sada su se, svako malo, čuli pozivi na reformu najznačajnije postojeće svjetske organizacije.

Međutim, upravo su nemogućnost boljeg i pravednijeg rješenja, te ranije neuspjelo iskustvo sa Ligom naroda, argumenti koje ovakav status i strukturu UN-a i dalje održavaju. Legitimitet UN-a je mnogo puta doveden u pitanje, gotovo u svakom većem konfliktu njena (ne)aktivnost je prozivana, a nekada su kobne posljedice njene užasno komplicirane i spore administracije znale prouzrokovati čitave katastrofe.

Apsurdna pitanja

Dolazilo se do apsurdnih pitanja, poput onog je li UN organizacija za očuvanje mira ili, pak, rata. Ovo pitanje se sa svim pravom sada može postaviti u slučaju trogodišnjeg građanskog rata u Siriji i očigledne nemoći UN-a da zaustavi sirijski konflikt. Naime, Ujedinjene nacije, prvenstveno zbog podjele njenih ključnih članica u Vijeću sigurnosti, praktično su blokirane. Saudijsko negodovanje moglo se primjetiti na ovogodišnjem zasjedanju Generalne skupštine, kada je saudijski ministar vanjskih poslova, princ Saud al-Feisal, otkazao svoj govor na ovom tijelu. Razlog je nagli preokret u vezi sa Sirijom, kada su američke prijetnje intervencijom uz rusko posredovanje prerasle u intenzivnu diplomatiju. Angažirana je Agencija za zabranu hemijskog naoružanja (OPCW) sa zadatkom Assadov arsenal stavi pod kontrolu i da ga uništi, za što je ove godine dobila i Nobelovu nagradu za mir.

Obrazloženja koja su navedena su “međunarodni dvostruki standardi u politici prema Bliskom istoku”, poglavito nedjelovanje u slučaju Sirije i zastoj u vezi s rješavanjem palestinskog pitanja.

Diplomatija je u ovom slučaju uspjela, ali samo za Assada i njegove saveznike, Rusiju i Iran. Rat u Siriji se nastavio nesmanjenom žestinom, sa konfliktom koji iz dana u dan dobija nove oblike, sa hiljadama ubijenih i stotinama hiljada prognanih, sa potencijalno najvećom humanitarnom katastrofom modernog doba.

Zapad se, predvođen Sjedinjenim Državama, zabavio svojim preokupacijama i nastojanjima da ne zapadne u još jednu ekonomsku krizu, odnosno da problemom u vezi sa američkom granicom zaduživanja ne bude pokrenut još jedan talas globalnog ekonomskog kriznog tsunamija. Uz sve to, tokom ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine UN-a desili su se veliki koraci na američko-iranskom približavanju. Novi iranski predsjednik Rouhani je bio zvijezda ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skuštine UN-a, a svoj diplomatski uspjeh krunisao je telefonskim razgovorom sa Obamom, prvim izravnim kontaktom između dvojice šefova država koje nemaju diplomatske odnose 34 godine.

Sav ovaj razvoj, a naročito potezi Obamine administracije, veoma su razočarali Arape koji ovih dana, umjesto da gledaju rješavanje najtežeg konflikta u središtu Bliskog istoka i izravne pritiske na Iran čvrstog saveznika Assada, ustvari vide potpuno suprotan tok. Naime, arapski svijet se godinama želi riješiti brutalnog Assadovog režima i ovaj režim, očigledno je, značajnijih saveznika među Arapima nema.

Uglavnom su to nearapski partneri, koji Assada održavaju zbog svojih geopolitičkih interesa. Sve to, opet, ne znači da bi neka eventualna američka ili zapadna vojna intervencija dobila arapsku podršku, jer, unatoč svim arapskim željama da se riješe Assada, zbog ranijih vrlo teških iskustava u Iraku i Afganistanu ova želja teško da može prerasti u podršku vojnom uplitanju. Uz sve ovo, Arapi itekako gube povjerenje u američke motive.

No ono što je uradila Saudijska Arabija mnogi su potrčali nazvati panikom, strahom od američko-iranskog približavanja, nervozom od posljedica arapskih previranja itd. U svemu tome se mogu tražiti razlozi, međutim, ono što mnogi izbjegavaju priznati jesta da reakcija Saudijske Arabije potencijalno može biti itekako problematična, a ona odražava upravo saudijski stil i mentalitet.

Mnogi zaobilaze realne pokazatelje. Naime, Saudijci u ovom momentu u kojem se nalazi globalna ekonomija, imaju itekako moćne načine da svoje stavove podrže konkretnim potezima. Njihova ljutnja nije nimalo za odbaciti. Dakle, utemeljena je, jer je susjedstvo ove konzervativne monarhije ostavljeno u neredu. S druge strane, Kraljevina Saudijska Arabija u svom potezu nije sama i ima potencijal za itekako moćne ekonomske prijetnje. Po podršci koju je promptno dobila od Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) i Arapske lige, to se bjelodano vidi. Na koncu, odluka Saudijske Arabije sve izglednije ima i težinu jedne od ključnih zemalja predvodnica sunijskog muslimanskog svijeta. A razumijevanje koje je u tom pogledu dobila od Turske, te nekih evropskih zemalja poput Francuske, dodatno ide u prilog odluci koju je, prema saudijskim analitičarima, morao donijeti kralj Abdullah ili prijestolonasljednik princ Selman.

Saudijska Arabija je tri godine vodila kampanju za mjesto nestalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a, pripremala diplomatsko osoblje i dobila ga je zajedno sa Čileom, Nigerijom, Čadom i Litvanijom. Štaviše, o iznenadnosti odluke govori i saopćenje saudijskog Ministarstva vanjskih poslova, u kome se taj diplomatski uspjeh na početku pohvalio. A potom, u petak,18. oktobra, odjednom je stigla odluka kojom se mjesto odbija. Obrazloženja koja su navedena su “međunarodni dvostruki standardi u politici prema Bliskom istoku”, poglavito nedjelovanje u slučaju Sirije i zastoj u vezi sa rješavanjem palestinskog pitanja. Saudijska Arabija je ovaj čin iskoristila i za to da uputi zahtjev da se pokrenu reforme Vijeća sigurnosti, kao najvažnijeg operativnog tijela Ujedinjenih nacija.

Teži potezi

Vrlo je teško procjenjivati šta će ova saudijska odluka donijeti, ali je činjenica da se ovakav slučaj do sada nije desio u historiji Ujedinjenih nacija. Neki analitičari su izašli i sa tezom da će Saudijska Arabija neke ustupke sada možda pokušati dobiti od Rusije, kada je očigledno da Amerika sve više nastoji normalizirati odnose sa Iranom – najvećim saudijskim bliskoistočnim rivalom. Neki vide i mogućnost da Saudijci do nastupa mandata početkom naredne godine preispitaju svoju odluku. U protivnom, Vijeće sigurnosti bi moralo održati neke posebne izbore za upražnjeno mjesto ili čak nastaviti nekoliko godina djelovati sa 14 članica.

Treba podsjetiti na kolaps kojeg je jedna saudijska ljutnja izazvala na globalnom (posebice naftnom) tržištu, a koji se desio se upravo u oktobru, 1973. godine, prije ravno 40 godina. Tada je Saudijska Arabija, pod vlašću kralja Fejsala, uvela embargo na prodaju nafte Sjedinjenim Državama kao odmazdu za američku podršku Izraelu.

Ono što je očigledno, posebice po podršci koju je Saudijska Arabija dobila od bogatih zaljevskih Emirata i nekih važnih svjetskih igrača, jeste da je ovaj protest više usmjeren prema Zapadu nego prema Ujedinjenim nacijama. Ne treba ni u kom slučaju smetnuti ekonomske parametre i kombinacije koje stoje iza saudijskog poteza. Zajedno sa zemljama koje su je podržale u ovoj odluci, Saudijska Arabija trenutno čini najjači naftaški blok svijeta. To je bukvalno polovica svjetske proizvodnje nafte. Nadalje, zemlje GCC-a koje su je podržale (Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Katar, Bahrein) stoje među prvih dvadeset svjetskih ekonomija po deponovanim novčanim rezervama. Sve to se dešava u vrijeme kada se najveća svjetska ekonomija bukvalno bori za puku solventnost, a ne treba ni spominjati desetine triliona dolara investicija u razvijenim zemljama Zapada (u SAD-u najviše), čiji vlasnici dolaze iz zemalja GCC-a.

Također, u ravni muslimanskog svijeta Saudijska Arabija je ovom odlukom snažno istupila u natjecanju za nedostajuće mjesto države pobornika za muslimanska pitanja na globalnoj sceni. Iako je za takvu moć nužan element stvarne sile, ni ona ekonomska, koju je Saudijska Arabija vrlo vješto uspjela okupiti, nije za odbaciti. Stoga, saudijska ljutnja se ni u kom slučaju ne bi trebala zanemariti.

I za kraj, možda je samo puka koincidencija, ali treba podsjetiti na kolaps kojeg je jedna saudijska ljutnja izazvala na globalnom (posebice naftnom) tržištu, a desio se upravo u oktobru, 1973. godine, prije ravno 40 godina. Tada je Saudijska Arabija, pod vlašću kralja Fejsala, uvela embargo na prodaju nafte Sjedinjenim Državama kao odmazdu za američku podršku Izraelu.

Do sada je bilo skoro nezamislivo da će Saudijci više ikada ponovno iskoristiti ovo ‘oružje’ u svrhu podrške arapskim ili muslimanskim pitanjima. Sada se nameće pitanje je li saudijska ljutnja put za sljedeće teže poteze. Izgleda da su Saudijci bili isuviše zapleteni svojim strateškim savezništvom sa Sjedinjenim Državama da bi uopće razmišljali o jednom takvom smjeru, ali situacija se, očigledno, mijenja, a time se mijenjaju i načini odgovora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera