Propuštene šanse

Piše: Davor Gjenero

Državnički posjeti, putovanja predsjednika republika, planiraju se uvijek dugo unaprijed i zato oni često padaju u trenutku koji akterima i nije najprijatniji. Da nije bio planiran već prije nekoliko mjeseci, predsjednik Josipović vjerojatno bi rado odgodio svoj prvi posjet Beogradu za neko bolje vrijeme.

Za početak formalnog dijaloga s predsjednikom Srbije predsjedniku Josipoviću bi povoljniji bio lipanj 2011, kad je odbio poziv na Nikolićevu inauguraciju, nego li ovogodišnji listopad, kad su unutarnjopolitički odnosi u Hrvatskoj obilježeni sukobom u vezi sa isticanjem ploča na javnim ustanovama u Vukovaru, ali i nekim drugim hrvatskim mjestima, ispisanima i na latinici i na ćirilici. 

Niti Nikolić niti Josipović nisu predsjednici republike koji bi imali stvarni velik utjecaj na izvršnu vlast. Nikolićev prethodnik Boris Tadić nije se bio odrekao vođenja stranke, pa je tako dugo dok je njegova stranka kontrolirala parlamentarnu većinu on de facto bio nosilac izvršne vlasti u Srbiji. Nikolić se dobrovoljno odrekao vođenja stranke, a Josipovića i Ustav obvezuje na stranačku neutralnost i zabranjuje predsjedniku čak i članstvo u stranci, a kamoli predsjedanje strankom. Predsjednik Josipović odgađao je dolazak u Srbiju, objašnjavajući kako nema smisla da se predsjednici, kao reprezentanti država, sastaju tako dugo, dok sa svog sastanka ne mogu obama narodima poslati jasnu poruku o mogućnostima napretka bilateralnih odnosa, poruku koja će na objema stranama biti jednako ozbiljno shvaćena.

Pitanje tužbe za genocid

Odnosi dviju država tako su na predsjedničkoj razini dugo bili zaleđeni, jer se posljednji susret predsjednika dogodio još u studenome 2010. godine, kad je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić posjetio Vukovar. Vukovarski posjet predsjednika Srbije imao je duboko simbolično značenje, poslana je uzajamna poruka žaljenja zbog ratnih žrtava (Tadić se ispričao zbog žrtava razaranja Vukovara od strane Miloševićeva režima, a Josipović zbog nedužnih srpskih žrtava u Paulin Dvoru, stradalih od pripadnika Hrvatske vojske), a tim posjetom simbolički je počeo i proces utvrđivanja sudbine nestalih i povrata arhivskog gradiva što ga su ga okupacijske snage odnijele iz Hrvatske.

Budući da je predsjednik Josipović još ranije jasno definirao uvjete za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu, Tadićeve geste u Vukovaru bile su početak ispunjavanja tih uvjeta. Naime, Hrvatska je tražila utvrđivanje sudbine svih tijekom rata nestalih hrvatskih građana, povrat arhiva i odnesenoga umjetničkog blaga, te priznanje agresivnog karaktera Miloševićeva režima. Ispunjavanje ovih triju uvjeta bilo bi svojevrsno izvansudsko poravnanje među državama.

Predsjednik Josipović vjerojatno je planirao u Beograd donijeti „poklon“ kojim bi označio važnu ulogu Hrvatske u regionalnoj politici, ali premijer Milanović nije mu omogućio da taj poklon – odustajanje od tužbe za genocid – odnese u Beograd.

Josipović je još kao „samo“ pravni ekspert objašnjavao da je smisao podnošenja tužbe bio pokretanje rješavanja ovih otvorenih bilateralnih pitanja u uvjetima kad Srbija nije bila spremna na dijalog. Umjesto dijaloga, vlasti u Beogradu su podigle „protutužbu“ protiv Hrvatske i povlačenje te protutužbe nudile u zamjenu za hrvatsko povlačenje tužbe. Tadić je počeo ispunjavati hrvatske uvjete, ali je zadržao retoriku: povucimo istovremeno tužbu i protutužbu i kao da ništa nije bilo.

Tek je nedavno postignut određeni napredak, pa je pragmatični ministar vanjskih poslova Srbije Ivan Mrkić razdvojio pitanje tužbe i protutužbe. Njegova retorika izgledala je „tvrdo“ i zasnivala se na poruci: vi ste prvi podnijeli tužbu, pa je prvi i povucite, a mi se obvezujemo da ćemo nakon toga povući protutužbu. Znači, ostavljen je prostor za ispunjavanje hrvatskih uvjeta za povlačenje tužbe.

U Beogradu su očito mislili da je otkrivanjem sudbine dijela nestalih i lociranjem nekih masovnih grobnica u okolici Vukovara iz 1991. godine, ali i nekih u Dalmatinskoj zagori sa žrtvama iz Oluje 1995. (dakle, u prvima su žrtve većinom Hrvati, a u drugima Srbi, i jedni i drugi hrvatski državljani) uglavnom ispunjen hrvatski uvjet.

Po svemu sudeći i predsjednik Josipović je bio sklon u ovom trenutku povući tužbu, a iz njegovih izjava dade se razumjeti kako smatra da Hrvatska na haaškom UN-ovom Međunarodnom sudu teško može uspjeti dokazati genocid kad to nije uspjelo niti Bosni i Hercegovini. Stručnjaci smatraju da je moguće povući paralelu sa situacijom u BiH, u kojoj je nedvojbeno dokazan ograničeni genocid u području Srebrenice, istu stvar dokazati za jedno mjesto u Hrvatskoj: Škabrnju.

BiH nije uspjela dokazati izravnu odgovornost režima u Beogradu za genocid u Srebrenici, a Hrvatskoj će biti nešto lakše dokazati izravnu odgovornost snaga Ratka Mladića, koji je tada još bio u uniformi JNA, za genocid u Škabrnji. Međutim, 43 civila i 15 branitelja, koliko ih je ubijeno u Škabrnji (ubijeni su svi koje je okupator zatekao) jednostavno nije moguće usporediti sa osam tisuća srebreničkih žrtava. Ipak, otvaranje procesa ne bi bilo ugodno za Srbiju, iako je malo vjerojatno da bi Hrvatska u procesu mogla uspjeti.

Odustajanje od tužbe protiv Srbije bio bi dobar potez hrvatske administracije, pod uvjetom da se jasni hrvatski uvjeti ispune, a to bi značilo da je pitanje rata u velikoj mjeri ostalo iza dviju zemlja. Doduše, u Zagrebu su se nadali da je to već učinjeno Tadićevom isprikom u Vukovaru, ali onda je uslijedila neugodna epizoda na početku Nikolićeva mandata, kad se činilo da nova administracija u Beogradu relativizira odmak od zločina Miloševićeva režima.

Granice i dalje sporne

Dvojica predsjednika ne mogu mnogo napraviti niti u pitanju rješavanja drugog važnog problema u bilateralnim odnosima: pitanja razgraničenja Hrvatske i Srbije. Najveći je problem razgraničenje na Dunavu kod Vukovara i na nekim od riječnih otoka (Šarengradska ada). Dvije su mogućnosti rješavanja tog problema: njegovo prepuštanje međunarodnoj instituciji, jer je očito da klasičnim bilateralnim pregovorima dvije strane same ne mogu doći do rješenja ili inovativno rješavanje problema uz pomoć „odgađanja“ konačnog rješenja i zajedničkim upravljanjem tim prostorom, kojime se ne bi prejudiciralo buduće konačno razgraničenje. Na taj način, suupravljanjem, Hrvatska i Crna Gora efikasno su riješile svoj granični spor kod Prevlake, pa on danas, iako još nije postignuto konačno rješenje, ni na koji način ne kontaminira odlične bilateralne odnose.

Hrvatska je metodom vlastite kože i sukobom sa Slovenijom naučila da bilo kakvo „uvjetovanje“ (da ne kažemo otvoreno – ucjena) o granici tijekom pregovora s EU-o ne bi završilo dobro. Razgraničenje država nije pitanje koje je dio acquisa, a tokom pregovora potrebno je samo ostvariti europsko načelo dobrosusjedstva i stvoriti situaciju u kojoj otvoren bilateralni problem ne šteti međusobnim odnosima. Iako je za nekoliko mjeseci usporila hrvatske pristupne pregovore, Slovenija uvjetovanjem hrvatskog napretka prema članstvu u EU-u popuštanjem u graničnom sporu nije postigla ništa. Na kraju će problem biti riješen prema međunarodnom pravu, sukladno praksi Međunarodnog suda u Haagu.

Hrvatska zato neće pitanjem razgraničenja postavljati uvjete Srbiji, ali sigurno hoće zaštitom svojih ekonomskih interesa u toj državi. Jedan od dokaza za to pokazao se upravo u vrijeme posjete predsjednika Josipovića Beogradu: Srbija je morala odustati od carinskih barijera za hrvatske duhanske proizvode na svom tržištu. Tako će biti i u svim budućim sukobima (koji će se odvijati često daleko od javnosti, iza zatvorenih pregovaračkih vrata) kad bude riječ o zaštiti ekonomskih interesa zemalja članica EU-a i dobivanja suglasnosti o usklađenosti zakonodavstva Srbije s acquisom.

Predsjednik Josipović vjerojatno je planirao u Beograd donijeti „poklon“ kojim bi označio važnu ulogu Hrvatske u regionalnoj politici, ali premijer Milanović nije mu omogućio da taj poklon – odustajanje od tužbe za genocid – odnese u Beograd. Nespretnost Vlade u provođenju prava manjine na korištenje manjinskim jezikom i pismom, pak, oduzelo je Josipoviću manevarski prostor za pozivanje na visok stupanj zaštićenosti manjinskih prava u Hrvatskoj i u tom kontekstu postavljanje pitanja (pod)zaštićenosti hrvatske manjinske zajednice u Srbiji (pretežno u Vojvodini).

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji stvorilo je novi politički kontekst na Balkanu. Nespretnošću Milanovićeve Vlade nova pozicija Hrvatske nije prepoznatljiva, a Hrvatska nije dobro počela razdoblje članstva u EU-u i za sada ni na koji način nije počela djelovati kao advokat regije u Bruxellesu.

Neugodna pozicija predsjednika Josipovića vezano uz (ne)provođenje dvojezičnosti u Vukovaru njega je u Beogradu dovela u defanzivan položaj, pa ovaj posjet neće biti iskorišten kao ilustracija nove regionalne arhitekture. To bi moglo dugoročno štetiti stabilizaciji bilateralnih odnosa, jer bi Srbija mogla početi precjenjivati svoje snage u odnosu na Hrvatsku, a hrvatska politika zbog toga bi mogla stvoriti svojevrsnu frustraciju, koja bi dugoročno mogla štetiti bilateralnim odnosima, a i povoljnom utjecaju Hrvatske na regiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera