Obama i izazovi vanjske politike
Pišu: Flynt Leverett i Hillary Mann Leverett
Kada se Barack Obama prvi put kandidirao za predsjednika, njegovo najvažnije obećanje o vanjskoj politici dato tokom kampanje je bilo to da neće samo okončati rat u Iraku, već da će i promijeniti “način razmišljanja” koji je doveo Sjedinjene Američke Države u tu stratešku lakrdiju.
Tokom svoje prve inauguracije je istakao ideju da će Amerika pokazati pravo vodstvo tako što će se vratiti diplomatiji i “angažmanu” kao osnovnim elementima američke strategije. Čelnici i javnost u Teheranu, Moskvi, Pekingu i mnogim drugim mjestima širom svijeta su željno čekali da on ispuni obećanja.
Na svojoj drugoj inauguraciji, predsjednik Obama je pomenuo ovu viziju, podsjetivši Amerikance na to da su oni “nasljednici onih koji su osvojili mir, a ne samo i dobili rat; koji su pretvorili zaklete neprijatelje u najsigurnije prijatelje… Pokazat ćemo odvažnost da pokušamo riješiti naše razlike sa drugim nacijama na miran način – ne zato što smo naivni kada su u pitanju opasnosti sa kojim se suočavamo, već zbog toga što angažman može dugotrajnije otkloniti sumnju i strah”.
Na Bliskom istoku Obama je obećao veći angažman sa Iranom, obećao je da je da će rješavanje palestinskog pitanja biti prioritet, te da će redefinirati američki stav prema muslimanskom svijetu.
Ovaj put su njegove riječi mlako primljene u većem dijelu svijeta. Njegova administracija nikada nije shvatila da, da bi bio efektan, “angažman” mora značiti više od pukog ponavljanja dugogodišnjih američkih zahtjeva, dok istovremeno ne samo da se zanemaruju interesi i brige drugih strana već i još agresivnije djeluje protiv njih.
Na Bliskom istoku Obama je obećao veći angažman sa Iranom, te da je da će rješavanje palestinskog pitanja biti prioritet u da će redefinirati američki stav prema muslimanskom svijetu.
Angažman sa Teheranom
Obamin način angažmana sa Teheranom je uključivao ponavljanje istih zahtjeva vezanih za nuklearni program koje je imao i njegov prethodnik, dok je intenzivirao prisilne aspekte američke politike (npr. sankcije, tajne operacije i cyber napad) kad se Iran nije predao.
Ako u svom drugom mandatu Obama pokrene novi rat da razoruža još jednu bliskoistočnu zemlju od njenog oružja za masovno uništenje koje uopće i ne posjeduje, to će biti katastrofa za američku poziciju na Bliskom istoku. Ali, ovo je put kojim Obamina trenutna strategija neumitno ide.
Nakon Obamine prve inauguracije činilo se da je on mogao otići u bilo koji dio muslimanskog svijeta.
Obamine odluke da se Izraelu i proizraelskom lobiju omogući da pretjera sa iranskom “prijetnjom” i da umiri Netanyahuovu Vladu sa najsnažnijom američkom vojnom podrškom Izraelu koja je ikad viđena, i to ne samo kada je nuklearna diplomatija sa Teheranom u pitanju, dovele su ga u poziciju da nema nikakvu prednost koju bi mogao iskoristiti da utječe na Netanyahua kada je riječ o izraelskim naseljima ili pružanju podrške palestinskoj državu u Ujedinjenim narodima.
Posljedica toga je da Obama ne samo da predsjedava ustajalim mirovnim procesom, već i nadgleda propast tzv. rješenja dvije države.
Takva politika je uništila ono malo nade što su ljudi sa Bliskog istoka polagali u Obamu. Nakon Obamine prve inauguracije činilo se da je on mogao otići u bilo koji dio muslimanskog svijeta.
Odabrao je Kairo kao mjesto odakle će održati veliko obraćanje tobože usmjereno ka pokretanju novog odnosa sa muslimanskim svijetom, zasnovanog na dijalogu umjesto na zapovijedanju.
Danas bi, s obzirom na to da bliskoistočna javnost sve više sama odlučuje kako će oblikovati svoju političku budućnost, bilo teško pronaći bliskoistočnu prijestolnicu koja bi sama ponudila da bude domaćin za takva Obamina obraćanja.
Obamino hvaljeno “resetiranje” odnosa sa Rusijom se ispostavilo, iz perspektive Moskve, kao ne samo neiskreno već i dvolično.
Otkako se prošle godine vratio na mjesto predsjednika Rusije, Vladimir Putin je odbio sve pozive da posjeti Bijelu kuću.
Primjeri američke podmuklosti uključuju tekuće planove NATO-a za implementaciju protivraketnih radara u Evropi i Obamino imenovanje nekoga bez diplomatskog iskustva i nekoga sa u biti neokonzervativnim stavovima o Rusiji za ambasadora u Moskvi. Zatim, njegovo izobličenje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kojim se humanitarna intervencija u Libiji pretvorila u kampanju za promjenu režima, te njegova podrška za rušenje Vlade u Siriji, kao i podrška zakonima o ljudskim pravima usmjerenim baš na Rusiju.
Otkako se prošle godine vratio na mjesto predsjednika Rusije, Vladimir Putin je odbio sve pozive da posjeti Bijelu kuću.
Strateško okretanje
U Pekingu su kineski čelnici sve uvjereniji da ono što su dužnosnici Obamine administracije u početku opisali kao američko “strateško okretanje” s Bliskog istoka na Aziju, a sada zovu “rebalansiranje”, predstavlja pokušaj da se ograniči i “potisne” Kina, iako njen ekonomski razvoj napreduje.
Kineska politička i diplomatska elita je sve više zabrinuta da Amerika zanemaruje temeljnu stratešku pogodbu, koja je posljedica kinesko-američkog približavanja iz 70-ih godina prošlog stoljeća i kojom je Washington prihvatio mirni rast Narodne republike, te kojom je dogovoreno da nijedna zemlja neće tražiti vojnu hegemoniju u Aziji.
Svijet sve više odustaje od mogućnosti da Sjedinjene Američke Države mogu djelovati na bilo koji drugi način osim kao imperijalna sila, čak i onda kada ih sve više važnih igrača na globalnoj sceni vidi kao imperijalnu silu koja propada.
Obamina druga inauguracija nije pokazala da su svjesni ove realnosti. I to nije dobar znak za bilo kakav značajniji oporavak američkog međunarodnog položaja tokom Obaminog drugog mandata.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera