Prelaženje granica na Bliskom Istoku

Mohamed Mursi je ranije ove godine imenovan za predsjednika Egipta (AP)
Mohamed Mursi je ranije ove godine imenovan za predsjednika Egipta (AP)

Piše: Hamid Dabashi

Kada je tokom svog govora na samitu Pokreta nesvrstanih u Teheranu egipatski predsjednik Mohamed Mursi izjavio da je “etička dužnost” podržati sirijski narod protiv “tiranskog režima” Bashara al-Assada u Damasku, odjednom je postao glasnik egipatske revolucije za sirijski narod, a time i za ostatak arapskog i muslimanskog svijeta – poručivši da Egipćani kao oslobođeni narod stoje uz njih.

Izjava je, sama po sebi, odjednom postavila Egipat kao lidera potencijalno slobodnog i demokratskog arapskog i muslimanskog svijeta – rušeći stari kliše o Sjedinjenim Američkim Državama kao samoproglašenom “lideru slobodnog svijeta”.

Ostaje još mnogo toga da se vidi i još mnogo toga da se desi u egipatskoj revoluciji. SAD i njeni regionalni saveznici odlučni su u tome da egipatsku revoluciju preokrenu u svoju korist. Ali svakako kao plod te revolucije (do sada) i kao rezultat prvih ikada održanih slobodnih i demokratskih izbora u egipatskoj historiji, predsjednik Mursi je prenio jasnu i čistu poruku sirijskom narodu.

To ne znači da će regionalna zloupotreba sektaškog nasilja u Siriji od strane SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije, na jednoj strani i Rusije, Kine i Irana na drugoj strani biti zanemarena. No, sa svim svojim neizvjesnostima, Egipat je izašao kao moralni glas iz srca svoje revolucije i, kao takav, on je sila koja je Mursijev govor u Teheranu učinila više nego jasnim.

Iznad svega što je bilo koja druga zemlja ili politička ličnost mogla učiniti, govor predsjednika Mursija srušio je cijelu propagandnu mašineriju Islamske Republike, natjerao njene službene novinske agencije da namjerno pogrešno prevedu njegove riječi, zamijene riječi “sirijska Vlada” tamo gdje je Mursi rekao “sirijski narod” i dovede do odlaska sirijske delegacije.

Mursijeva izjava odjeknula je iz Teherana do ostatka muslimanskog svijeta: “Naša solidarnost sa borbom sirijskog naroda”, rekao je on, “protiv represivnog režima, koji je izgubio svoj legitimitet, etička je dužnost, ali i politička i strateška potreba.”

Izjavio je: “Svi moramo pokazati svoju potpunu solidarnost sa borbom onih koji žele slobodu i pravdu u Siriji i te simpatije pretvoriti u jasnu političku viziju koja podržava mirnu tranziciju u demokratski sistem, koji odražava zahtjeve sirijskog naroda za slobodom.”

Mursijeva posjeta Iranu dogodila se u vrijeme kada se te dvije države nalaze u dvije znatno različite vremenske zone: Egipat je upravo trijumfalno izašao iz vrlo popularne revolucije, a Iran je još u kandžama totalitarnog režima koji je uspio kontrolirati štetu od svog demokratskog ustanka u vidu Zelenog pokreta.

Mnogi se sada pitaju da li će ili ne nakon ove historijske posjete Iran i Egipat obnoviti svoje diplomatske odnose, prekinute nakon što je pokojni egipatski predsjednik Anwar Sadat ponudio pokojnom iranskom šahu da svoje posljednje dane provede u Kairu u miru.

No, daleko potrebniji od punih diplomatskih odnosa je odnos između iranskog i egipatskog društva, koji može biti veoma koristan za obje nacije – Iranci imaju puno toga za reći Egipćanima o tome kako da zaštite svoju revoluciju od ideološkog totalitarizma – dok Egipćani mogu biti glas potisnutih demokratskih težnji u Iranu. Kada je to u pitanju, predsjednik Mursi nije uspio uraditi ono što je mogao. Zašto?

Etička dužnost

U ovom usponu Egipta kao lidera slobodnog arapskog i muslimanskog svijeta postoji samo jedna mala rupa, veličine malog ostrva: Bahrein.

Prototipski nespretni lažovi na čelu propagandne mašinerije Islamske Republike u jednom su trenutku u prevodu govora predsjednika Mursija riječ “Sirija” zamijenili riječju “Bahrein”. Ta očita laž dovela je do diplomatskog spora između Irana i Bahreina.

Bahreinski zvaničnici su od Irana zatražili izvinjenje – dok su saradnici predsjednika Mursija kategorično demantirali bilo kakvo spominjanje Bahreina u njegovom govoru, te potvrdili optužbe da su iranske službene novinske agencije namjerno lagale u svom izvještaju o Mursijevom govoru.

No, činjenica da je Islamska Republika uzalud pokušala iskriviti govor predsjednika Mursija kako bi odgovarao njenim potrebama ne zanemaruje poštenije pitanje koje stanovnici Bahreina mogu postaviti (i koje su postavili) egipatskom predsjedniku – zaista, zašto ne bi govorio u njihovo ime sa istim moralnim autoritetom kao što je to učinio u vezi sa Sirijcima?

Ustvari, zaboravite o korištenju konferencije Pokreta nesvrstanih za razgovor o bahreinskom ustanku. Kako bi bilo da bahreinskim aktivistima jednostavno dozvolite ulazak u Egipat?

Istaknuta bahreinska aktivistica Maryam al-Khawaja nedavno je pisala predsjedniku Mursiju kako žali da je njoj i drugim bahreinskim aktivistima odbijen ulazak u Egipat. Oni su bili navedeni na to da vjeruju da je Egipat “Umm al-Dunya” (Majka svijeta), kao što je opjevano u poznatoj pjesmi tokom egipatske revolucije.

Postoji, uistinu, mnogo nade u budućnost Egipta za slobodan i demokratski arapski i muslimanski svijet i šire – ali samo ako se sitnim sektaškim svađama ne dozvoli da olakšaju moć saudijskih vladara u odlučivanju o demokratskim težnjama toliko hrabrih naroda, uključujući i onaj Saudijske Arabije, koji, također, možda sanja o vlastitom učešću u Arapskom proljeću.

Zar Bahrein nije dio svijeta, zar Bahreinci nemaju pravo na svoju slobodu, na svoj trg Tahrir, koji zovu Biserni trg?

Maryam al-Khawaji, vršiteljici dužnosti predsjednice Bahreinskog centra za ljudska prava, bio je zabranjen ulazak u Egipat. Sigurnosni zvaničnici rekli su da je to zbog “najviših sigurnosnih razloga”. Koji su ti razlozi, gospodine Predsjedniče?

Prema BBC-ju, “rekla je da su obavještajne službe koje su radile za svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka nekada maltretirali bahreinski aktivisti u ime tog zaljevskog režima”. No, mislili smo da Hosni Mubarak više nije egipatski predsjednik. Pa ko je onda tim Bahreincima, koji su se pokušali povezati sa svojim egipatskim kolegama, odbio ulazak u Egipat?

Maryam al-Khawaja je uputila pismo predsjedniku Mursiju i evo šta je napisala: “Kako se takvo očito nepoštivanje zakona i osnovnog ljudskog dostojanstva može nastaviti pod vašim nadzorom?” Ovo više nisu korumpirani zvaničnici Islamske Republike koji pogrešno prevode Mursijev govor. Ovo je bahreinski aktivista za ljudska prava, koji jednako zaslužuje podršku egipatskog naroda.

Maryam al-Khawaja je na kraju otputovala u Južnoafričku Republiku bez da uđe u Egipat. Kako su izvijestili britanski mediji, “ulazak u Egipat joj je prvo odbijen u aprilu, ali joj je kasnije dozvoljen, nakon što su intervenirali advokati. Ona je u svom pismu navela da su joj sigurnosni zvaničnici rekli kako joj je ulazak dozvoljen tada, jer su u to vrijeme u Egiptu bili protesti i vlasti su se očigledno bojale reakcije da su je odbili”.

Još gore je to da je “Al-Khawajinom kolegi Nabeelu Rajabu odbijen ulazak u Egipat, nakon čega je deportiran natrag u Bahrein. Mjesec dana kasnije je uhapšen u Bahreinu i trenutno se nalazi u zatvoru na izdržavanju trogodišnje kazne zbog svoje uloge u navodnom podsticanju demonstranata na sukob sa snagama sigurnosti u Bahreinu.

Imate li, možda, ikakvu “etičku dužnost” ovdje, gospodine predsjedniče, da podržite narod Bahreina protiv njihovog “tiranskog režima”?

Postoje izvještaji da Saudijska Arabija razmatra “usklađivanje sa američkom vojnom pomoći Egiptu”. Je li to razlog zašto Bahreinci ne zaslužuju moralnu podršku egipatskog predsjednika? Ili, još gore, je li to zato što su šiiti?

Bahrein će uvijek ostati najveći test Arapskog proljeća. Hoće li tom malenom ostrvu biti dozvoljeno ostvarivanje njegovih demokratskih težnji ili će biti osujećene snagom i novcem Saudijaca. No, predsjednik Mursi nije ignorirao samo Bahrein.

Je li u pitanju sektaški faktor, pa da riječi nije izustio o solidarnosti sa potisnutim težnjama Iranaca za slobodu? Da li 75 miliona Iranaca ne zaslužuje demokratiju, samo zato što su, poput više od milion Bahreinaca, šiiti?

Je li Mursi bio tamo kao sunitski član Muslimanskog bratstva imajući na umu saudijski novac ili je bio tamo kao plod egipatske revolucije i egipatskih revolucionara, koji su u više navrata izrazili svoju solidarnosti sa željom za slobodom u Bahreinu i Iranu?

Je li egipatskom predsjedniku iko rekao da njegove riječi u ime sirijskog naroda mogu biti kompromitirane ako budu “mirisale” na sektaštvo ili na udovoljavanje Saudijcima, Amerikancima ili Međunarodnom monetarnom fondu? Neko je to trebao učiniti.

Neizbježno je da Amerikanci i Saudijci pokušavaju kupiti egipatsku revoluciju. To je ono što bogati ljudi rade – oni misle da sve mogu kupiti. Ali zar su egipatski revolucionari srušili diktaturu da bi je zamijenili klijentskom državom Saudijske Arabije? Sve ukazuje na suprotno.

Potreba za oprezom

Egipatskoj revoluciji potreban je oprez, što Egipćani vrlo dobro znaju. Ključni faktor u tome je da se vidi da li će egipatski predsjednik i ostali izabrani zvaničnici ostati vjerni borbi za slobodu, kao što su u Siriji i u drugim dijelovima arapskog i muslimanskog svijeta. Uprkos tim zabrinjavajućim znakovima mnogo je razloga za optimizam.

Čini se da posjete predsjednika Mursija Kini i Iranu ukazuju na nastanak regionalne i globalne uloge za Egipat kao novooslobođene nacije. S ciljem rješavanja sirijske krize Mursi je pozvao na stvaranje regionalne grupe koja se sastoji od Turske, Irana, Saudijske Arabije i Egipta.

To je izrazito protivno američkoj inicijativi u regionu. Neophodno je, ali nije dovoljno – osim dok se borba za slobodu koja je očita u Egiptu i Turskoj jednako ne proširi na dva tiranska režima u Iranu i Saudijskoj Arabiji.

U tom smislu važno je pogledati ostale dijelove Mursijevog govora, dijelove koji su bili uveliko zanemareni. “Sada se svi suočavamo sa teškim izazovima sa kojima se suočavaju naše zemlje članice”, rekao je on o Pokretu nesvrstanih, prema prevedenom transkriptu objavljenom u New York Timesu.

On je spomenuo i Palestince kada je govorio o Sirijcima: “Palestinski i sirijski narod trenutno se bore sa impresivnom hrabrošću u pozivanju na slobodu, pravdu i ljudsko dostojanstvo.”

Mursi je pružio viziju o ulozi Egipta u svjetskim poslovima sa jasnom svjesnosti o kolonijalnoj i postkolonijalnoj prošlosti: “… sudbina Pokreta nesvrstanih je da igra ključnu ulogu u tim kritičnim trenucima. Osnivanje Pokreta desilo se u jeku hladnog rata i u svjetlu borbe koloniziranih naroda za stjecanje nezavisnosti i suvereniteta.”

Pozvao je na stvaranje “pravednog svijeta”, te izjavio da je “prvi korak u ostvarenju tog cilja sveobuhvatna reforma i proširenje Vijeća sigurnosti, tako da ono više bude predstavnik uspostavljenog međunarodnog sistema u 21. stoljeću umjesto odraz stvari kakve su prije bile, u prošlom stoljeću.”

Bio je naročito pažljiv kada je u pitanju Afrika: “Više nije prihvatljivo, naprimjer, nastaviti historijsku nepravdu učinjenu Africi, bez zastupnika u kategoriji stalnog članstva u Vijeću sigurnosti i samo sa slabom zastupljenosti u kategoriji nestalnog članstva, čak i ako se mnoga od pitanja koja su na dnevnom redu Vijeća odnose na države afričkog kontinenta.” To je značajna strana potencijalne važnosti Egipta za afrički kontinent.

Postoji uistinu mnogo nade za budućnost Egipta u slobodnom i demokratskom arapskom i muslimanskom svijetu i šire, ali samo ako se sitnim sektaškim svađama ne omogući izopačenim saudijskim vlastodršcima da odlučuju o demokratskim težnjama toliko hrabrih naroda – uključujući i onaj Saudijske Arabije, koji, također, možda sanja o vlastitom učešću u Arapskom proljeću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO