Odmjeravanje snaga za utjecaj na Balkanu

Piše: Davor Gjenero

Za razliku od prethodnih administracija, koje su napetosti sa Slovenijom iskorištavale kao način jačanja „nacionalnog jedinstva“ i zastiranja domaćih problema, aktualna hrvatska Vlada nastoji problem odnosa dviju država potisnuti iz javnosti. Međutim, očito je da napetost, vezana uz odgađanje ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora i (ne)rješavanje problema Ljubljanske banke, ozbiljno „kuha ispod površine“.

Napetost između Zagreba i Ljubljane ovoga puta, međutim, nije samo bilateralni problem, već je pitanje koje bi se moglo izravno odraziti i na europske političke odnose, ali, prije svega, na europsku političku perspektivu Zapadnog Balkana.

Slovenija postizanje dogovora, kakvog ona želi, s Hrvatskom o sudbini Ljubljanske banke smatra preduvjetom za započinjanje procesa ratifikacije hrvatskoga pristupnog ugovora u slovenskom Parlamentu. Vezivanje ratifikacije s rješavanjem pitanja Ljubljanske banke Slovenija opravdava činjenicom da se prethodna hrvatska vlada, kao preduvjet za slovensku deblokadu zatvaranja pregovaračkog poglavlja o financijskim uslugama, obvezala pokušati problem riješiti u okviru sukcesije bivše Jugoslavije, pred Bankom za međunarodna poravnanja u Baselu. BIS banka je, međutim, odgovorila bivšoj hrvatskoj premijerki i slovenskom premijeru, kako je utvrđeno da u drugim državama, slijednicama bivše Jugoslavije, ne postoji interes za novu pregovaračku rundu, pa je Banka odbila svoju suradnju.

Sudski sporovi

Tu je odluku Hrvatska tumačila kao potvrdu svoga stava da pitanje depozita u Ljubljanskoj banci i potraživanja prema njoj ostaju građansko-pravnim pitanjem između štediša i banke i da ga oni mogu riješiti sudskim sporovima. Zato je na sjednici Vlade u travnju potvrđena punomoć dvjema hrvatskim bankama, koje od Ljubljanske banke i njene nasljednice Nove LB u ime hrvatske države sudski potražuju novac od depozita, što su ih građani, kao staru deviznu štednju, prenijeli na te hrvatske banke, a država je bankama novac nadoknadila u privatizacijskom procesu.

Ta odluka otvorila je novi problem u bilateralnim odnosima. Blizu 260 milijuna € (bez kamata za skoro dvadeset godina) iznos je prenesene štednje koju potražuje država (a iznos se s kamatama penje na šestotinjak milijuna €), a još 140 milijuna € potražuju oni štediše koji su devedesetih više vjerovali slovenskoj banci nego hrvatskoj državi, pa nisu prenijeli svoje depozite u hrvatske banke. Bili su uvjereni da će u Ljubljanskoj banci prije naplatiti svoj novac, nego što bi to mogli kroz sustav povrata stare devizne štednje i pritom su pogriješili, jer oni koji su u roku prenijeli depozite, uspjeli su u doduše relativno dugom periodu vratiti sav blokirani novac.

Ljubljanska banka tvrdi da je procesu ona oštećena, jer da su njena potraživanja u Hrvatskoj od poduzeća koja je kreditirala bila veća od duga štedišama, ali banka je zbog neispunjavanja obveza prema štedišama izgubila dozvolu za rad u Hrvatskoj, pa nije mogla naplatiti svoja potraživanja.

Strategija aktualne slovenske Vlade da zbog problema Ljubljanske banke blokira ratifikaciju hrvatskoga pristupnog ugovora pomalo je čudna. Očito je da Slovenija nastoji maksimalizirati dobiti u pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Tako želi dobiti i pristanak Hrvatske da se pitanje Ljubljanske banke potisne u sukcesijski kontekst kako bi nasljednica Ljubljanske banke, NLB, nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, mogla djelovati na hrvatskom tržištu bez opasnosti od sudskih sporova vezanih uz potraživanja prema LB-a.

Dodatna neugodnost za Sloveniju činjenica je da ona mora privatizirati NLB, koja je na rubu sloma, a država nema sredstava za njenu dokapitalizaciju. Štoviše, vjerojatno je da će Slovenija morati sredstva za hitnu dokapitalizaciju banke, nužnu da bi ona kako-tako funkcionirala, potražiti pozajmicom iz fonda eurozone, slično kao što je i Španjolska pozajmicom stabilizirala svoj bankovni sustav.

Opasnost za Ljubljanu

Zbog lošeg poslovanja NLB (ali i drugih državnih banaka) Sloveniji prijeti da se nađe u društvu Grčke, Irske, Portugala i Španjolske, država pod posebnim nadzorom Euroskupine, čime bi Slovenija dodatno izgubila utjecaj u Bruxellesu. Paradoksalno je da ista financijska institucija, koja je aktualnim neprihvatljivim financijskim ponašanjem dovela Sloveniju na rub bankrota, izaziva i politički problem zbog dvadeset godina starih grijeha.

Iako je hrvatska ministrica vanjskih poslova pokušala inovativno riješiti problem – prijedlogom da dvije države imenuju bankarske eksperte, koji će predložiti rješenje spora i, iako su države imenovale najpozvanije ljude za taj posao, izvrsne bankovne stručnjake Franca Arhara i Zdravka Rogića, ne čini se vjerojatnim da bi u nekom vrlo kratkom roku njih dvojica mogla ponuditi objema stranama prihvatljivo rješenje. Arhar, osim toga, ima mandat za pregovore samo do kraja godine, a čak i ako oni riješe problem do kraja godine, pa slovenska Vlada tek nakon toga uputi hrvatski pristupni ugovor na ratifikaciju, proces ratifikacije će se u Sloveniji odvijati u vremenskom tjesnacu i Slovenija će vjerojatno biti zadnja država koja će ga ratificirati.

Slovenija je, prilikom promjene Ustava prije pristupanja Uniji 2004, ostavila u njemu zamku za Hrvatsku, jer je jedina zemlja članica EU-a koja svako proširenje Unije mora potvrditi dvotrećinskom većinom. Tako su bili izglasani i proširenje na Bugarsku i Rumunjsku, a i hrvatsko i albansko pristupanje NATO savezu. Hrvatska je u NATO ušla na summitu u Strasbourgu i Kehlu u travnju 2009, a samo koji dan prije primanja nije bilo sigurno hoće li se ono moći obaviti, zbog procesa u Sloveniji. Najprije je tadašnji šef opozicije Janša blokirao potvrdu hrvatskog prijema želeći ostvariti neki ustupak vladajuće koalicije, a kad ga je dobio i kad je Parlament obavio proceduru, neka je marginalna navijačko-huliganska skupina, registrirana kao nevladina organizacija, pokrenula prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, pa je prijetilo da Slovenija jednostavno, zbog svojih ustavnih rokova, ne bude u stanju potvrditi prijem u dogovorenom roku.

Premijer Pahor morao se ponižavati i vođu te skupine primati kao sebi ravnog, iako je ovaj na skupove svoje organizacije dolazio na vikend s izdržavanja zatvorske kazne.

Slična ružna komedija mogla bi se ponoviti i oko hrvatskog pristupanja EU-u.
Slovenska politika dugo je kombinirala dva nastojanja, ono da kroz hrvatske pristupne pregovore maksimalizira svoje dobitke, naprimjer u razgraničenju, te interes da maksimalno odgodi hrvatsko pristupanje Uniji i izgradi vlastitu poziciju ključnoga europskog stručnjaka za Balkan. Za sada, u prvom nije bila posebno uspješna, jer je slovenska deblokada hrvatskih pristupnih pregovora postignuta sklapanjem Sporazuma o arbitraži, koji ne osigurava ostvarivanje tih dobiti, a ne čini se vjerojatnim da bi i u krizi oko Ljubljanske banke mogla ostvariti maksimalne dobiti. Razdoblje nakon sklapanja Ugovora o arbitraži Sloveniji je donijelo polagan oporavak političkog rejtinga i u tom je razdoblju uspjela zauzeti dvije važne pozicije u europskoj diplomatskoj mreži: njeni diplomati dobili su mjesta šefova misija na Kosovu i u Crnoj Gori.

Jačanje utjecaja

Bivši ministar u lijevoj vladi Samuel Žbogar ambasador je EU-a u Prištini, a diplomat koji pripada desnom krilu slovenske politike, Mitja Drobnič, upravo preuzima jednak položaj u Podgorici. Slovenija je i vojne misije u BiH i Kosovu iskorištavala za jačanje svoga ekonomskog utjecaja, a na isti način namjerava koristiti se i diplomatskim utjecajem. Hrvatska joj je pritom rival, jer Crna Gora uskoro započinje pristupne pregovore, a poslije će i druge balkanske države.

Pregovori će se voditi prema hrvatskoj pregovaračkoj shemi, pa će im Hrvatska moći u najvećoj mjeri prenositi znanja o pregovaračkom procesu.

U regiji Hrvatska ima još jednu prednost pred Slovenijom. Za razliku od Slovenije, koja je, doduše, ovladala nekim važnim pozicijama u europskoj administraciji, ali nema mreže stalnih saveznika u Bruxellesu, Hrvatska se vrlo čvrsto povezala sa Slovačkom i cijelom Višegradskom skupinom. Ključni europski policy planer za Balkan ponovno postaje slovački ministar Miroslav Lajčak. Hrvatska se već dogovorila da će sredstva, koja ona izdvaja kao tehničku pomoć zemljama europskog susjedstva, udružiti u Višegradski fond i na taj način sudjelovati u zajedničkim politikama Slovačke, Češke, Poljske i Mađarske. Time hrvatska politika na Balkanu ostvaruje dodatnu prednost pred slovenskom.

Razdoblje u kome je Slovenija mogla odgađati hrvatsko pristupanje Uniji završeno je u lipnju 2011, na kraju mađarskog predsjedanja Unijom kad je Hrvatska završila pregovore i kad je postignut konsenzus o ciljnom danu pristupanja: 1. srpnja 2013. Hrvatska je, doduše, dobila mehanizam monitoringa, prije svega, o pravosuđu i temeljnim pravima, ali i o poštivanju načela slobode tržišne utakmice. Ako ne bi ispunjavala kriterije u monitoringu, Hrvatska bi mogla odgoditi svoje pristupanje Uniji, ali za sada su izvješća o promatračkom procesu uglavnom povoljna za Hrvatsku.

Pitanje starih grijeha Ljubljanske banke nije samo problem bilateralnih odnosa Zagreba i Ljubljane, nego to pitanje komplicira i slovenske odnose s BiH. Zato će „korak natrag“ za Ljubljanu biti kompliciran, možda i kompliciraniji od onoga što ga je morala napraviti vezano uz granični problem.

Ozbiljno pitanje

Slovenska politika prema Hrvatskoj, međutim, otvara ozbiljno pitanje: kako će se Hrvatska, kao članica Unije, doista odnositi prema susjedima. Obje strane u hrvatskom Parlamentu, ljevica i desnica, tvrde da tko god bude vladao u Hrvatskoj, neće prema susjedima voditi politiku nalik slovenskoj. Za sada za to samo nedostaju dokazi. Možda bi u tom kontekstu ratifikacija ugovora o granici s BiH što su ga potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović i provođenje sporazuma Ploče-Neum bio dobar dokaz drukčijega političkog pristupa i odricanja od „uvjetovanja“ kojima se nastoji ostvariti maksimalna dobit samo za svoju državu, ne mareći pritom za interese susjeda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera