Netanyahuov kenedijevski momenat

Pišu: Trita Parsi i Roi Ben-Yehuda

Gledajući kako sukob između Irana i Izraela eskalira, teško je ne izvući paralele i lekcije iz historije. Zaista, Netanyahuovo razmišljanje u tom pogledu je veoma povezano sa prošlosti: “Godina je 1938, a Iran je Njemačka”, više puta je upozorio. Takvo povlačenje paralela liderima pruža brz i zgodan “korisnički priručnik”: kako dobiti podršku za željeni politički put i osigurati platformu za djelovanje.

Ipak, poput mentalnih prečica, analogije lako mogu dovesti do neželjenih ishoda. Bitne odluke, poput odlaska u rat, mogu biti zasnovane na pridavanju pažnje pogrešnim lekcijama ili stvaranju lažnog poređenja između dvije različite situacije. Naime, nije ni 1938. (Iran je daleko od toga da posjeduje bombu ili sistem za isporuku) niti je Iran nacistička Njemačka (iranski vojni budžet je djelić onog koji imaju Izrael i SAD). Sa takvim tvrdnjama, međutim, ne ostavlja se prostora za bilo kakav odgovor osim vojne sile.

Problem sa Ben-Eliyahuovom pričom i sa analogijom u cjelini je taj što zdravo za gotovo uzima pretpostavku da su Iranci odlučni u izgradnji nuklearne bombe i njenoj upotrebi protiv Izraela. 

Nedavno je druga historijska epizoda – Kubanska raketna kriza – dobila na snazi. Baš kao što su se SAD, prema analogiji, suočile sa teškim izborom da li da napadnu Kubu ili dozvole sovjetsko nuklearno oružje u vlastitom dvorištu, isto tako Izrael/ SAD moraju odlučiti da li će napasti Iran ili će mu dozvoliti da postane nuklearna sila.

Model kubanske raketne krize

General Eitan Ben-Eliyahu, bivši šef izraelskog vazduhoplovstva, izjavio je da trenutna situacija slijedi model Kubanske raketne krize u najmanje dva aspekta: sankcije nametnute Iranu su slične pomorskoj blokadi uvedenoj Kubi, a vojne prijetnje Izraela (i SAD-a) su slične onome kada je Kennedyeva administracija pokazala svoje mišiće i stavila oružane snage na visok stepen pripravnosti.

Ben-Eliyahu, također, ističe da se uspješno rješavanje sukoba oslanjalo na treći stup: tajni kanal komunikacije između strana koji je dopustio Rusima da se povuku. Nije poznato da li su Izrael i Iran uspostavili takve kanale komunikacije.

Problem sa Ben-Eliyahuovom pričom i sa analogijom u cjelini je taj što zdravo za gotovo uzima pretpostavku da su Iranci odlučni u izgradnji nuklearne bombe i njenoj upotrebi protiv Izraela. Drugim riječima, ona smješta i postavlja raspravu u skladu sa Netanyahuovim izjavama – koje proturječe obavještajnim podacima SAD-a, Izraela i EU-a o iranskim sposobnostima i namjerama.

Osim toga, Ben-Eliyahu daje prevelik značaj vojnoj dimenziji rješenja Kubanske raketne krize, a umanjuje važnost i genijalnost pokazanu na diplomatskom frontu.

Baš kada su predsjednik Kennedy i njegovo osoblje počeli razmatrati ograničenja za Khrushcheva, tada su uspjeli doći do rješenja koje zadovoljava potrebe obje strane. 

Kao što je Graham Allison istakao, uspješno rješavanje Kubanske raketne krize nije se samo zasnivalo na vojnom zastrašivanju i energičnoj diplomatiji, nego i na maštovitoj mješavini mjera “mrkve i batine”: U zamjenu za razmontiranje i povlačenje sovjetskih projektila sa Kube, SAD su javno obećale da nikada neće napasti Kubu; privatni ultimatum koji je Rusima dao 24 sata da prihvate ponudu ili se suoče sa napadom SAD-a i “tajni zaslađivač” – obećanje da će američki nuklearni projektili biti uklonjeni iz Turske u roku od šest mjeseci.

To znači da Ben-Eliyahu nije sasvim pogriješio u poređenju Kubanske raketne krize sa sadašnjom situacijom. Doista, tih napetih trinaest dana, u kojima je sudbina miliona bila neizvjesna, mogu pružiti Netanyahuu i Obami ključne lekcije u donošenju odluka, pregovaranju i diplomatiji.

Prva od njih je važnost prilagodljivosti u pregovaračkom scenariju. Istraživanja su pokazala da su u okviru međunarodnih pregovora uključene strane bile efikasnije kada su mogle pokazati promjene u pogledu na svoje orijentacije i ponašanje. U pregovorima sa svojim osobljem i sa Khrushchevim, Kennedy je znao mijenjati stav od borbenog do saradničkog.

Kennedyju su vojni savjetnici stalno govorili da postoji samo jedan mogući izbor – napad i invazija na Kubu (zanimljivo je da je u Izraelu sigurnosni establišment bio taj koji se usprotivio jednostranom vojnom udaru).

Druga je primjena empatije prema neprijatelju. Baš kada su predsjednik Kennedy i njegovo osoblje počeli razmatrati ograničenja za Khrushcheva, tada su uspjeli doći do rješenja koje zadovoljava potrebe obje strane. Empatija je, također, omogućila Kennedyu da smisli rješenje koje je omogućilo Khrushchevu da spasi obraz i dostojanstveno izađe iz konflikta.

“Mišićava” diplomatija

Treća je uključiti se u divergentno razmišljanje; razmišljanje na netipične načine radi iznalaženja rješenja za probleme. Kennedyu su vojni savjetnici stalno govorili da postoji samo jedan mogući izbor – napad i invazija na Kubu (zanimljivo je da je u Izraelu sigurnosni establišment bio taj koji se usprotivio jednostranom vojnom udaru). Ipak, on je odbio podleći pritisku ili privlačnosti takvog razmišljanja. Umjesto toga, sebi i svom timu je dao zadatak da smisle druge alternative osim onoga što je predloženo.

Četvrto, podstaći konstruktivan konflikt. Stvaranjem ExComa (Izvršni odbor Vijeća za nacionalnu sigurnost), podsticanjem oštre debate i diskusije, dodjeljivanjem đavoljih advokata podgrupama unutar ExComa i dopuštanjem da se neki sastanak održi bez njega (i daleko od okruženja Bijele kuće), predsjednik Kennedy je osigurao da proces donošenja odluka bude pokazan primjerom konstruktivnog konflikta (bez grupnog odlučivanja koje je okarakteriziralo proces donošenja odluka oko Zaljeva svinja).

Moramo priznati i slaviti to što su prije 50 godina pregovori i diplomatija (ne gruba sila) bili ti koji su spasili svijet od skorog i nasilnog uništenja.

Nažalost, kako Doron Rosenblum izvještava u Haaretzu, Netanyahu se trenutno okružio poslušnicima. I dok se Netanyahuov uži krug slaže s njim, ostatak zemlje čini se sve više ujedinjenim u opoziciji.

I na kraju, kako Allison ističe, potrebno je dobro iskoristiti vrijeme koje imate. Iako su predsjednik Kennedy i ExCom bili pod nevjerovatnim stresom, trebalo im je šest dana da u tajnosti razmotre situaciju prije nego je predsjednik Kennedy donio odluku i javno najavio tok akcije. Kako je predsjednik Kennedy rekao, da je imao samo 48 sati za odlučivanje, on bi izabrao vazdušni udar umjesto blokade – odluka koja bi vjerovatno pokrenula nuklearni rat.

Kubanska raketna kriza često se slavi kao primjer “mišićave” diplomatije – koja je najbolje ilustrirana kada je državni sekretar Dean Rusk slavno izjavio: “Bili smo oči u oči i onaj drugi je samo trepnuo.” Međutim, bilo bi pogrešno govoriti o uspjehu pregovora između SAD-a i Sovjeta prvenstveno kao o trijumfu nepokolebljive odlučnosti i snage volje.

Umjesto toga, moramo priznati i slaviti to što su prije 50 godina pregovori i diplomatija (ne gruba sila) bili ti koji su spasili svijet od skorog i nasilnog uništenja.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera