Klasično balkansko pitanje

Mesić kaže da je na upit što misli Izetbegović, Tuđman odgovorio da 'kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati' (EPA)
Mesić kaže da je na upit što misli Izetbegović, Tuđman odgovorio da 'kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati' (EPA)

Piše: Davor Gjenero

Na Balkanu je dovoljan mali poticaj politike, pa da na površinu počnu izlaziti nevjerojatne gluposti i nelogičnosti, kao tobože racionalni prijedlozi politika i rješenja problema. Najbolji primjer za to je ono što se ovih dana događa vezano uz pitanje razgraničenja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Iako je Vlada Zorana Milanovića donijela dobru odluku da pokuša u Parlamentu ratificirati dvanaest godina star sporazum o razgraničenju, što su ga potpisali pokojni predsjednici Tuđman i Izetbegović, hrvatski premijer nije odolio i taj se ozbiljan projekt, barem na jedan dan, u sukobu s opozicijom pretvorio u politički spin, preokretanje pažnje javnosti. Uspješnost tog spina toliko ga je zanijela da je u jednom trenutku izgledalo kako će sporazum o razgraničenju žrtvovati samo zato da bi odnio snažniju pobjedu nad opozicijom i da bi pozornost javnosti s ekonomskih problema preusmjerio na klasično balkansko pitanje – pitanje teritorija (i akvatorija).

Dvotrećinska većina

U zanosu verbalnog sukoba s HDZ-om, u kome je uspostavio snažno nadmoćnu poziciju, najavio je da će Sporazum poslati u proceduru i za njega tražiti dvotrećinsku parlamentarnu većinu, kao da je riječ o sporazumu kojim se mijenjaju državne granice.

Izgradnja mosta kopno-Pelješac, pogotovo ako bi se on gradio novcem europskih fondova i predstavljao rješenje problema schengenske granice kod Dubrovnika, bila bi duboko pogrešna poruka Bosni i Hercegovini. Izgradnja obilaznice oko BiH preko Pelješca, po cijenu devastacije prostora, koji bi racionalna država morala čuvati zaštićenim za buduće generacije, bila bi, drugim riječima, poruka da EU još dugo ne računa na prijem Bosne i Hercegovine u svoje članstvo i da je ova država prepuštena samoj sebi. Zatvaranje europske perspektive značilo bi, pak, definitivni uvod u entropiju BiH.

Iako Ustav ne precizira zašto to znači mijenjanje granica, dvotrećinska većina potrebna je samo za promjenu, a u sporazumu Tuđman-Izetbegović radi se o njenu utvrđivanju, preciznom definiranju toga što je bila crta razgraničenja dviju republika bivše Jugoslavije, koje su arbitražnim mišljenjem Badinterove komisije priznate kao suverene države.

Dvotrećinsku saborsku većinu ne bi bilo moguće postići, jer su sve opozicijske stranke oštro protiv potvrđivanja Sporazuma, a igra pokretanja procedure njegova potvrđivanja u Saboru, koja ne bi završila ratifikacijom, bila bi vrlo opasna. Time bi Sporazum bio definitivno odbačen i zemlje bi se našle u svojevrsnom pravnom vakuumu.

Ovako se neratificiran, samo potpisan, Sporazum provodi već godinama, njegovo odbacivanje ne bi nužno odmah moralo dovesti do graničnoga problema, ali bi moglo doprinijeti da se on u budućnosti otvori.

Uvjeti, prije svega oni u BiH, takvi su da danas nije vjerojatno postizanje novog sporazuma, a ako bi propao ovaj, postavlja se pitanje kakav bi to novi sporazum morao biti pa da dobije potvrdu u Saboru. Alternativa je onda samo međunarodni proces pred nekim od stalnih sudišta ili pred nekom ad hoc arbitražom, ali i taj je proces neizvjestan, jer se obje strane moraju suglasiti s njegovim otvaranjem i definiranjem pitanja na koja sudište mora odgovoriti.

Povezivanje sporazuma

Pitanje granica jedno je od onih u kome se populisti na Balkanu „dobro snalaze“, jer državu ionako uvijek svode na teritorij, a težnja maksimalizaciji dobiti u graničnim sporazumima odlika je svakoga „dobroga“ balkanskog nacionalista. Problem razgraničenja Hrvatske i BiH, prije svega onog na moru, pitanje je, međutim, u kome se maksimalizacijom teritorijalnih (i „aktvatorijalnih“) dobiti ne postiže povoljan rezultat niti za jednu niti za drugu državu.

Povoljan je rezultat moguće postići samo povezivanjem dvaju sporazuma: sporazuma o razgraničenju i drugog sporazuma što su ga potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović – onoga „Ploče-Neum“.

Iako Ustav ne precizira što to znači mijenjanje granica, dvotrećinska većina potrebna je samo za promjenu, a u sporazumu Tuđman-Izetbegović radi se o njenu utvrđivanju, preciznom definiranju toga što je bila crta razgraničenja dviju republika bivše Jugoslavije, koje su arbitražnim mišljenjem Badinterove komisije priznate kao suverene države.

Sporazumom o razgraničenju jasno je definirano da BiH graniči s Hrvatskom i u Malostonskom zaljevu i samo zato su važni punta Kleka te Veliki i Mali Školj. Doduše, i bez ove tri točke BiH bi imala pravo na dio akvatorija u zaljevu, ali znatno manji. BiH, nadalje, ima pravo neškodljiva prolaza kroz hrvatski akvatorij do otvorenoga mora i striktno se pozivajući na međunarodno pravo može se suprotstavljati izgradnji zapreke u tom pristupu, kakav bi bio most kopno-Pelješac.

Argument da BiH ima pravo na Kleku izgraditi luku u kojoj bi pristajali i najveći putnički i ratni brodovi nema, međutim, nikakva smisla. Malostonski zaljev ekološki je posebno osjetljivo područje, s kristalno čistom bočatom vodom, jedan od najboljih europskih lokaliteta za školjkarstvo. U europskom duhu nije pristup koji bi osiguravao ekološku zaštitu na taj način da se jednu državu potisne iz zaljeva, nego pristup utemeljen na prekograničnoj suradnji.

BiH i Hrvatska zajedno moraju preuzeti odgovornost za ekološku ravnotežu Malostonskog zaljeva i zato je logično da se na Kleku nikada neće graditi nikakva luka. Uostalom, to bi bio politički projekt bez osnovne infrastrukture, bez kvalitetne ceste i bez ikakve željezničke veze.

Jednostavno rješenje

Bosna i Hercegovina jest pomorska zemlja i ona mora imati pravo na neškodljiv prolaz do otvorenih voda Jadrana. To svoje pravo, međutim, može racionalno ostvariti u Pločama, priznavanjem njena posebnog statusa u luci, njenih suvlasničkih i ulagačkih prava i organizacijom željezničkog koridora od Ploča do Metkovića, te posebnog carinskog statusa robe koja se u Pločama pretovaruje za BiH.

Isto tako niti Hrvatska svoj interes ne može ostvariti maksimalizacijom teritorijalnih dobiti. Most kopno- Pelješac, odnosno Komarna-Brijesta, ekološki je i razvojno neracionalan, a uz to je i izuzetno skupo rješenje. Pelješac je ekološki očuvano, prometom neopterećeno područje, a njegova ravnoteža bila bi dovedena u pitanje izgradnjom cesta i tunela (užasno skupih) od Brijeste do Stona. Trajektna linija Komarna-Brijesta, koju sad neki zagovaraju kao rješenje problema povezanosti Dubrovnika s ostatkom Hrvatske poremetila bi, pak, ekološku ravnotežu u Malostonskom zaljevu i zato nije prihvatljiva.

Argument da BiH ima pravo na Kleku izgraditi luku u kojoj bi pristajali i najveći putnički i ratni brodovi nema, međutim, nikakva smisla. Malostonski zaljev ekološki je posebno osjetljivo područje, s kristalno čistom bočatom vodom, jedan od najboljih europskih lokaliteta za školjkarstvo. 

Rješenje je jednostavno: Hrvatskoj je potreban koridor kroz Neum, a BiH poseban status u Pločama, kojim se ona ostvaruje kao pomorska država. Sporazum, što ga je poduprla međunarodna zajednica, a potpisali su ga predsjednici Tuđman i Izetbegović iste one 1999. godine, rješava taj problem.
Kad balkanske države počnu funkcionirati racionalno, mogu lako doći do pragmatičnih rješenja, nalik onima što ih obično nazivamo „primjerima dobre prakse“ Europske unije. Hrvatskoj je tako, suupravljanjem s Crnom Gorom u dijelu svog akvatorija na ulazu u Boku, uspjelo riješiti pitanje granice, koje se činilo najtežim i doći u posjed prostora Prevlake koji je bio povod i opravdanje agresije Miloševićeva režima na Dubrovnik.

Pogrešna poruka

Izgradnja mosta kopno-Pelješac, pogotovo ako bi se on gradio novcem europskih fondova i predstavljao rješenje problema schengenske granice kod Dubrovnika, bila bi duboko pogrešna poruka Bosni i Hercegovini. Izgradnja obilaznice oko BiH preko Pelješca, po cijenu devastacije prostora, koji bi racionalna država morala čuvati zaštićenim za buduće generacije, bila bi, drugim riječima, poruka da EU još dugo ne računa na prijem Bosne i Hercegovine u svoje članstvo i da je ova država prepuštena samoj sebi. Zatvaranje europske perspektive značilo bi, pak, definitivni uvod u entropiju BiH.

Ideje o dizanju razine mosta da bi ispod njega mogli prolaziti najveći brodovi, kakvih nikad nije bilo u Malostonskom zaljevu, o izgradnji luke na Kleku i slično, „logični“ su iracionalni odgovori na inicijalni iracionalni koncept izgradnje mosta kopno-Pelješac.

Rješenje je jednostavno: Hrvatskoj je potreban koridor kroz Neum, a BiH poseban status u Pločama, kojim se ona ostvaruje kao pomorska država. Sporazum što ga je poduprla međunarodna zajednica, a potpisali su ga predsjednici Tuđman i Izetbegović iste one 1999. godine, rješava taj problem.

Ipak, iako se u posljednje vrijeme čini da je europska ideja „ranjena“, ona, ipak, djeluje kao „korektiv“ na Balkanu. Iz Hrvatske EU izvlači ono najbolje, barem u ovom pristupnom razdoblju, dok je pod monitoringom zemalja članica. Europski korektiv, pa možda i to da je premijer Milanović, samo dan nakon što ga je „ponijelo“ da iskoristi međunarodni problem za pobjedu nad opozicijom, bio u Berlinu, a nakon povratka iz važne europske metropole, dakle, nakon razgovora s kancelarkom, ali i predstavnicima utjecajnih političkih gremija, odustao je od poigravanja sa sporazumom o razgraničenju.

Stručne studije

Njegova Vlada uputit će ga na ratifikaciju, tražeći za nj običnu većinu, a nju će sigurno dobiti.

Sporazum će nakon ratifikacije u Saboru biti za nijansu „tvrđi“ i stabilniji. O izgradnji mosta kopno-Pelješac raspravljat će se tek nakon izrade studije izvedivosti projekta, a malo je vjerojatno da bi racionalna studija mogla zanemariti ekološke i ekonomske probleme vezane uz eventualnu izgradnju mosta. Kad se to pokaže pomoću stručno utemeljene studije, rješenje će se morati potražiti u već postojećoj alternativi: u sporazumu Ploče-Neum. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO