Poruka muslimanima: Čuvajte se lažnog gnjeva

Piše: Hamid Dabashi

Jednog dana krajem 70-ih godina, dok sam još bio postdiplomac na Univerzitetu u Pennsylvaniji, moj pokojni mentor Phillip Rieff (1922-2006) ušao je u moj mali kockasti ured i vidio me kako čitam New York Times. Tiho se okrenuo, otišao u svoj ured i vratio se sa makazama koje mi je potom dao i rekao: “Nikada ne čitajte novine bez makaza – kako biste izrezali isječke koji će vam kasnije poslužiti za vaše teorije – jer se činjenice uvijek pokorno pojave kako bi  potvrdile teoriju”, a onda me pogledao ravno u oči sa svojim uobičajeno prodornim pogledom i rekao: “Zapamtite da smo sociolozi i da skupljamo otpad.”

U takvom sam duhu zapravo sjeo i posmatrao grozotu – cijelih 13 minuta i 51 sekundu postavljene na YouTubeu – taj izvadak iz filma o Muhammedu (Muhammad Movie Trailer) koji je očito dio još duže katastrofe nazvane “Nevinost muslimana” – film koji možda ustvari i ne postoji, a čiji je autor fiktivni lik koji se u početku predstavljao kao trgovac nekretninama po imenu Sam Bacile.

Nastranu vrijeđanje poslanika Muhammeda. Ova imbecilnost “Sama Bacilea” predstavlja uvredu za samu ideju filmske industrije.

Prosto je nemoguće zamisliti besmisleniji film – nekoliko netalentiranih likova postavljenih ispred začuđujuće nesposobnih kamera i projiciranih pustinjskih scena i šatorskih interijera kako bi izgovorili besmisleni tekst, sav groteskno napisan i prenesen samo da bi razbjesnio i vrijeđao muslimane.

Nevinost islamofoba

Prema početnom izvještaju Guardiana: “Po njegovim riječima, Bacile je od 100 neimenovanih jevrejskih donatora skupio pet miliona dolara (tri miliona funti) za snimanje filma “Nevinost muslimana”, koji je sam napisao i režirao, a s ciljem iskazivanja svog ubjeđenja da je “islam rak”, kako je to opisao u Wall Street Journalu.

Prva pomisao koja bi jasno pala na pamet je očajnička naivnost onih koji su se udružili i tom čovjeku valjda dali pet miliona dolara kako bi snimio ovaj film. Zašto bi iko uradio nešto takvo – u ovoj ekonomiji dati pet miliona dolara moronu kako bi napravio katastrofu poput ove? Da li ti ljudi toliko očajnički žele uvrijediti i razbjesniti muslimane da ne vide šta im se prodaje? Kako zarađuju te milione koje troše tako bezdušno? Bizarna propozicija je ova logika kapitalizma.

Ali, iskušenje u vezi s tim štivom bilo je zamka – a znakovi su već bili vidljivi u dva glavna tropa  – “100 neimenovanih jevrejskih donatora” i “Islam je rak” – koji stavljeni zajedno otkrivaju duboko antisemitsko raspoloženje onih koji stoje iza tog filma – otkrivajući opet, kao što sam to govorio od afere sa danskim stripom, da je trenutna islamofobija u Evropi i Sjevernoj Americi jednostavna transformacija klasičnog evropskog antisemitizama sa ne tako pametnim prebacivanjem sa “Jevreja” na “muslimane”.

No, identitet osobe ili osoba koje stoje iza ovog filma je prilično sporno i nebitno pitanje. Obični islamofobi uobičajeno se pojave u ovakvim prilikama – družina gubitnika koji pljačkaju “Nevine islamofobe”. 

Naknadni izvještaji doveli su u pitanje te početne izvještaje, otkrili su njihovo urođeno antisemitsko raspoloženje i ukazali na neke druge likove – “kalifornijskog koptskog hrišćanina osuđenog za finansijske prevare koji je priznao svoju ulogu u upravljanju i osiguravanju logistike za produkciju” ovog filma. Prema izvještaju AP-a, muškarac, izvjesni 55-godišnji Nakoula Basseley Nakoula, možda je ustvari izmislio taj identitet Sama Bacilea.

Sada je na površinu isplivalo još više izvještaja koji kao krivca optužuju izvjesnog Stevea Kleina – još jedno islamofobično stvorenje. Uskoro se pojavio još jedan lik, ovaj put to je Jimmy Israel – podstičući sumnju da bi “Israel, Bacile i Nakoula”, kako je Atlantic izvijestio, “mogli raditi zajedno ili da bi svi oni mogli biti ista osoba” – i otkrivajući činjenicu da je budžet od pet miliona dolara isto tako lažan, te da budžet nije bio viši od 100 hiljada – naime, fiktivni budžet je napuhan kako bi opravdali tih fiktivnih “100 neimenovanih jevrejskih donatora”.

Uvijek zapamtite dva tropa ove priče – “100 neimenovanih jevrejskih donatora” i “Islam je rak”  – i odmah ćete uvidjeti duboko antisemitsko porijeklo sadašnje islamofobije. 

No, identitet osobe ili osoba koje stoje iza ovog filma je prilično sporno i nebitno pitanje. Obični islamofobi uobičajeno se pojave u ovakvim prilikama – družina gubitnika koji pljačkaju “Nevine islamofobe” (izraz je bez poređenja sa filmom) poput onoga što je Berniea Madoffa učinio, uzimajući im novac na prevaru i dostavljajući smeće kao u njihovoj propagandnoj Ponzi šemi.

Uvijek zapamtite dva tropa ove priče – “100 neimenovanih jevrejskih donatora” i “Islam je rak”  – i odmah ćete uvidjeti duboko antisemitsko porijeklo sadašnje islamofobije. Prema New York Timesu, ovaj film je “promovirala mreža desničarskih kršćana sa poviješću animoziteta usmjerenog prema muslimanima”. Pa pogodite prema kome još “desničarski kršćani imaju povijest neprijateljstva”? “Jevreji” i “muslimani” se tu međusobno mijenjaju.

Deja vu

Načelni problem u vezi s ovim apsurdom, međutim, nije njegovo porijeklo – već njegovo odredište: nemiri i protesti ispred američkih ambasada koji su počeli u Kairu i Bengaziju i sada se proširili širom muslimanskog svijeta.

Napadi na ambasade i bijes zbog vrijeđanja poslanika Muhammeda u muslimanskom svijetu imaju zastrašujući odjek u ušima Iranaca – prisjećajući se talačke krize u Američkoj ambasadi 1979-1980. i afere oko Salmana Rushdieja iz 1988-1989 – dvije dimne zavjese pod kojima su militantni islamisti u Iranu (neki od njih su sada među takozvanom “opozicijom”) preoteli revoluciju i kategorički je pretvorili u “islamsku”.

Sadašnja katastrofa nazvana “Islamskom Republikom” i držanje 75 miliona ljudi u svojoj teokratskoj zamci uokvirena je između te dvije dimne zavjese – dvije diverzijske taktike napravljene od događaja koji su ajatolahu Homeiniju pali pravo u krilo.

Kako je 444 dana svjetska pažnja bila usmjerena na krizu sa američkim taocima, ratoborni islamisti su se dali u uništavanje svojih političkih suparnika i kategorički preuzeli revoluciju samo za sebe – a deceniju kasnije, kako je svjetsku pažnju ponovno privukla afera u vezi sa Salmanom Rushdiejom isti ti islamisti izmijenili su ustav Islamske republike kako bi ovjekovječili vladavinu militantnih islamista i postavili ajatolaha Hameneija kao svog vrhovnog vođu.

Ajatolah Montazeri u grob je otišao nakon što se pokajao zbog debelo pogrešne procjene nazvane “Islamska Republika” i nakon što je rekao da ona “nije niti islamska niti republika” – prekasno, trideset godina kasnije.

Sve ovo se ovo desilo nakon što se pokojni ajatolah Montazeri (1922-2009) pokajao zbog svoje uloge u pretvaranju Islamske republike u održivi prijedlog, nakon što se usprotivio masovnom pogubljenju političkih zatvorenika i nakon što je jedan od članova njegove porodice, Seyyed Mehdi Hashemi, otkrio dogovor u vezi s davanjem oružja za taoce koji će kasnije biti poznat kao “Iran-kontraafera”.

Ajatolah Montazeri u grob je otišao nakon što se pokajao zbog debelo pogrešne procjene nazvane “Islamska Republika” i nakon što je rekao da ona “nije niti islamska niti republika” – trideset godina kasnije, prekasno za populaciju od 75 miliona ljudi koji su sada zarobljeni unutar strašne teokratije kojom predsjedava šiitska svećenička klasa.

Razlike između 2012. i 1979.

Ista opasnost sada se nazire od Kaira preko Bengazija do ostatka arapskog i muslimanskog svijeta – a to je da militantne selefije ili vehabije zloupotrijebe ovaj film kako bi skrenuli svjetsko historijsko naslijeđe revolucija. No, ovaj put arapski revolucionari su daleko brži u reagiranju na groznu islamofobiju i nasilno nepoštivanje nepovredivog principa diplomatskog imuniteta. Demonstracije u Bengaziju i Kairu su kategorično osudile nasilje koje je rezultiralo smrću ambasadora Christophera Stevensa.

Diplomatski imunitet čak i globalne oholosti poput Sjedinjenih Država mora ostati nepovrediv kako bi civiliziran život bio moguć. 

Neophodno je da se te osude opširno zabilježe – kao što je, uostalom, predsjednik Morsi to i sam rekao: “Mi Egipćani odbacujemo bilo kakvu vrstu napada ili uvrede protiv našeg poslanika. Osuđujem i protivim se svima koji… vrijeđaju našeg poslanika. (Ali) naša je dužnost da zaštitimo naše goste i posjetitelje iz inostranstva… Pozivam sve da to uzmu u obzir, da ne krše egipatski zakon… da ne napadaju ambasade.”

To je razlika između Homeinija u 1979. i Morsija u 2012. Čuvajte se lažnog gnjeva. SAD je napravio dovoljno grozota širom svijeta da se krive za gotovo sve – no ovo je drugačije doba – ovo je doba Zelenog pokreta i Arapskog proljeća – nemojte da vas prevari taj fanatizam fanatika koji pokušavaju ukrasti revoluciju.

Diplomatski imunitet čak i globalne oholosti poput Sjedinjenih Država mora ostati nepovrediv kako bi civiliziran život bio moguć. Mnogi od onih koji su zauzeli Američku ambasadu u Teheranu sada su se pokajali i pridružili opoziciji – nikada ne priznajući u potpunosti nesreću koju su uzrokovali u svojoj domovini tako što su bili instrument opasne teokratije.

Kako je to sudbina htjela, ovo je također, izborna, godina – kao što je bila 1979. kada se predsjednik Carter našao u velikim problemima sa kojima se sada predsjednik Obama suočava. Republikanci, koji su inače brzi na obaraču, žele da predsjednik Obama učini nešto nepromišljeno. Predsjednički kandidat Mitt Romney je optužio predsjednika Obamu da “saosjeća” sa napadačima, dok Al Jazeera izvještava da su “američki ratni brodovi krenuli prema libijskoj obali”. To je uslijedilo nakon što je Sarah Palin kritizirala nedostatke predsjednika Obame i pozvala ga da “zaprijeti upotrebom sile”. Dubina banalnosti ove žene izgleda da nema granica.

Posljednja stvar koju predsjednik Obama želi uraditi sada je ono što je predsjednik Carter učinio 1979, a to je da pokuša nešto glupo poput “Operacije orlova kandža”. Da sam predsjednik Obama ja bih pozvao bivšeg predsjednika Cartera u Bijelu kuću i družio se s njim preko vikenda. Predsjednik Obama ne mora učiniti apsolutno ništa. Prava mjera njegovih državničkih vještina je da učini upravo suprotno od onoga što mu Palin govori da učini i da pusti muslimane da sami dignu svoj glas u osuđivanju netrpeljivosti i nasilja – kao što to ustvari vidimo u zbivanjima u Libiji i Egiptu – a što je najbolje sažeto u izjavi predsjednika Mursija.

Ovo je doba Arapskog proljeća – binarne banalnosti fanatika sa obje strane podjele ne mogu više preokretati tok historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera