Manjine i obrazovanje u Hrvatskoj

Piše: Davor Gjenero

Deset godina angažmana nevladina sektora i sada već više od tri godine funkcioniranja „nenacionalističke“ izvršne vlasti na lokalnoj razini bile su potrebne da bi na elementarnoj razini, u osnovnom školstvu, počeo prevladavati u Vukovaru uspostavljeni sustav nacionalne segregacije.

U tom je gradu 1991, nakon stravičnih razaranja i progona svega nesrpskog stanovništva, stvorena okupacijska totalitarna vlast, ali ona na sreću 1995. godine nije srušena vojnom intervencijom, kao što je to bilo s ostalim okupiranim prostorima koji su reintegrirani vojnim akcijama Bljesak i Oluja u maju, odnosno augustu te godine.

Nakon Daytonskog sporazuma počeo je proces „mirne reintegracije“ na osnovu Erdutskog sporazuma koji je srpskom stanovništvu jamčio ostanak na prostoru Vukovara i Podunavlja, a Hrvatima i ostalima povratak na taj prostor.

Srpska je zajednica, tako, ostala politički i ekonomski uključena, razmjerno zastupljena u tijelima javne vlasti, u javnim službama, pa i u sudbenoj vlasti.

Politički monopol predstavljanja te zajednice uspostavio je SDSS, stranka nasljednica SDS-a, koji je organizirao okupacijsku vlast, a hrvatsko povratničko stanovništvo uglavnom se čvrsto vezalo uz drugu nacionalističku opciju – HDZ.

Dvije su stranke, koje su uspostavile „međusobno razumijevanje“, organizirale sustav diobe moći zasnovan na podijeljenom društvu i tvrdoj getoizaciji dviju zajednica.

Iako je radi uspostave većine u Gradskoj skupštini morao povremeno koalirati i s hrvatskim i sa srpskim nacionalistima, sustav u kome je jedan nacionalizam poticao drugi, a nacionalistički lideri jačali zbog nepostojanja komunikacije među zajednicama, definitivno je prevladan.

Sustav života jednih pored drugih uspostavljen je do te mjere čvrsto da djeca od vrtića do kraja srednjoškolskog obrazovanja nastavu pohađaju nacionalno razdvojeno. Tek na srednjoškolskoj razini pohađaju iste škole, ali u nacionalno razdvojenim razredima.

Sustav podijeljenog društva i ono što je predsjednik Josipović nazvao sukobom niskoga intenziteta model je koji je objema nacionalističkim strankama omogućavao maksimalizaciju dobiti, a čak četrnaest godina politička je većina u Vukovaru to prihvaćala kao prirodno stanje.

Tek kad je prilično iznenađujuće, 2009. na izborima za gradonačelnika, pobijedio je socijaldemokratski kandidat Željko Sabo, koji je uživao naklonost umjerenih ljudi iz obiju nacionalnih zajednica, okolnosti u Vukovaru počele su se, korak po korak, mijenjati.

Umjereni akteri

Iako je radi uspostave većine u Gradskoj skupštini morao povremeno koalirati i s hrvatskim i sa srpskim nacionalistima, sustav u kome je jedan nacionalizam poticao drugi, a nacionalistički lideri jačali zbog nepostojanja komunikacije među zajednicama, definitivno je prevladan.

Ipak, iako je Sabo kao opozicionar bio jedan od političara koji su čvrsto podupirali nevladine organizacije, koje su zahtijevale prevladavanje segregacijskog sustava u školstvu, tek potkraj svoga prvog mandata bit će na korak da postigne prvi uspjeh u svome projektu, a taj uspjeh ne bi bio moguć bez partnerskoga angažmana umjerenih aktera iz srpske nacionalne zajednice koji su izbjegli glavnoj nacionalističkoj struji lokalne SDSS-ove politike.

Program školovanja na manjinskom jeziku i pismu pravo je što ga imaju manjinske zajednice na osnovi hrvatskoga manjinskoga zaštitnog zakonodavstva.

U slučaju talijanske manjine u Istri takav je program vrlo uspješan. Manjina je visoko integrirana u zajednicu, uživa poštovanje okoline, a proces školovanja u talijanskim osnovnim i srednjim školama otvara vrata za daljnje školovanje na talijanskim sveučilištima, daleko prestižnijima i kvalitetnijima od hrvatskih.

Zato se istarske hrvatske obitelji često odlučuju svoju djecu školovati u talijanskim školama, pa takav obrazovni sustav, iako je naoko posve razdvojen, osigurava visoku integraciju manjine u zajednicu i kulturno povezivanje dviju zajednica.

Manjinsku zaštitu relativno je lako osigurati manjinskim zajednicama koje imaju visok ugled u lokalnom prostoru, iza kojih stoji kulturno i društveno snažna država. Tako je, naprimjer, s Allandskim otocima u Finskoj i zaštitom ondašnje švedske manjinske zajednice. Srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj nema takav status u odnosu na hrvatsku većinu, kakvu imaju Talijani u Istri ili pripadnici švedske zajednice u Finskoj.

Perspektiva mogućnosti školovanja na sveučilištima u Srbiji, naprimjer, nije nimalo privlačna vukovarskim Hrvatima, pa dvojni školski sustav ne može dovesti do toga da bi roditelji Hrvati svoju djecu upisivali u srpska odjeljenja. Još snažan nacionalizam u hrvatskom obrazovnom sustavu, uspostavljen u Tuđmanovim vremenima, a neprevladan sve do danas, odbija Srbe od ideje da svoju djecu integriraju u hrvatski sustav.

Jedino je rješenje uspostavljanje trećeg modela – modela integriranog obrazovanja oslobođenog obaju nacionalizama. Takav sustav će od iduće godine, čini se, započeti kao „corpus separatum“ u hrvatskom obrazovnom sustavu, uz potporu Ministarstva, ali i norveške organizacije Nansen Accademy, odnosno Nansen dijalog centra, koji djeluje u cijeloj regiji, a oslonac ima u lokalnom civilnom društvu i manjinskim nevladinim organizacijama.

Samo je u Vukovaru srpska manjinska zajednica dovedena u poziciju u kojoj je, doduše razmjerno, predstavljena i u izvršnoj vlasti i u javnim službama, ali živi u getu.

„Sponzor“ projekta i njegov ključan nosilac Vijeće je srpske nacionalne manjine u Vukovaru, lokalna manjinska samouprava. Manjinske samouprave u hrvatskom su sustavu zaštite manjina zamišljene kao institucije civilnog društva, koje proizlaze iz manjinskih nevladinih organizacija. Pokazuje se da je model manjinske zaštite, zasnovan na civilno-društvenom djelovanju, superioran političkom modelu zaštite, koji se ostvaruje uz pomoć prava na parlamentarnu zastupljenost i poseban status manjinskih stranaka u tijelima lokalne i regionalne samouprave. Način funkcioniranja u „sukobu niskog intenziteta“ stranke lako prihvaćaju i brzo mu se adaptiraju, a za civilno društvo, za institucije koje se zasnivaju na prijateljskoj i ravnopravnoj suradnji svih zainteresiranih za neko pitanje, takav je model jednostavno neprihvatljiv.

Potporu ovom projektu društvene integracije davao je i bivši predsjednik Mesić, podupire ga sadašnji Josipović, a projekt je sjajan, jer ima karakteristike izvrsnosti (pozitivnog elitizma), a tu izvrsnost povezuje sa željom za integracijom. Dakle, šalje se poruka upravo suprotna onoj koja je do sada prevladavala u oficijelnim političkim sferama, jer su se do sada nacionalizam i segregacija nudili kao kanali društvene promocije i pridruživanja jednoj od „elita“.

Problem s dobrim primjerom iz Vukovara samo je jedan – on, nažalost, ne može biti obrazac za rješavanje obrazovnih problema manjinskih zajednica, odnosno, prije svega, srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj. 

Naime, samo je u Vukovaru srpska manjinska zajednica dovedena u poziciju u kojoj je, doduše razmjerno, predstavljena i u izvršnoj vlasti i u javnim službama, ali živi u getu (isto se može reći i za hrvatsku nacionalnu zajednicu ondje). U područjima integriranima Olujom, iz kojih je izbjeglo gotovo sve srpsko stanovništvo, do danas nije cjelovito riješen niti problem povratka niti ekonomske i socijalne integracije. Ti prostori imaju tek polovinu predratnoga stanovništva i tek trećinu predratnih radnih mjesta.

Problem zaposlenja

Glavnina zaposlenosti u tim krajevima danas je u javnim vlastima i javnim službama, a one su uspostavljene prije 2000. godine kad je povratak izbjeglih, zapravo, tek započeo. Zato povratnici, uglavnom socijalno i ekonomski isključeni, više nisu našli zaposlenje u njima, a tanka manjinska politička elita u izvršnoj je vlasti zbrinula sebe, ali se nije pobrinula za zapošljavanje sunarodnjaka. Povratak tako stvarno nije održiv, jer su se uglavnom vratili stariji, oni izvan radno aktivnoga životnog perioda.

Bez sustava obrazovanja koji će osigurati održivost manjinskog jezika i pisma, bez korištenja tim jezikom i pismom  u komunikaciji s javnim vlastima i u javnoj upotrebi, nisu održivi niti manjinska kultura, niti manjinski društveni život uopće.

Školovanje na manjinskom jeziku i pismu, barem kao dopunsko, uglavnom se ne ispostavlja kao važan problem, zato što je djece povratnika vrlo malo, a oni mlađi s djecom, koji su se vratili, često se odlučuju za integraciju i ne žele djecu „opterećivati“ dodatnim obrazovnim sadržajima.

Bez sustava obrazovanja koji će osigurati održivost manjinskog jezika i pisma, bez korištenja tim jezikom i pismom  u komunikaciji s javnim vlastima i u javnoj upotrebi, nisu održivi niti manjinska kultura niti manjinski društveni život uopće.

Nažalost, u recesijsko vrijeme, kada se gase radna mjesta u propulzivnim dijelovima Hrvatske, gotovo da se i ne razmišlja o posebnim politikama „socijalnog poduzetništva“ koje bi osigurale održivost povratka pripadnika srpske zajednice u devastirane prostore, a rješavanje ekonomskih i socijalnih pitanja na tim područjima mora prethoditi obrazovnim i kulturnim inicijativama. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera