Industrijska poljoprivreda – recept za glad

Piše: Vandana Shiva

Glad i pothranjenost je stvorio čovjek. Oni su u dizajnu industrijskog hemijskog modela poljoprivrede. I baš kao što je glad stvorena dizajnom, tako i proizvodnja zdrave i hranjive hrane za sve može biti dizajnirana kroz “demokratiju hrane”.

To je ono što mi u Navdanyi radimo. To je ono što razni pokreti za prehrambeni suverenitet i agroekologiju dizajniraju na terenu.

Stalno nam govore da ćemo se bez otrovnih i hemijskih gnojiva suočiti sa glađu. Međutim, hemikalije potkopavaju sigurnost hrane uništavajući plodnost tla i ubijajući bioraznolikost organizama u tlu, insekte koji kontroliraju štetočine i oprašivače poput pčela i leptira, bez kojih razmnožavanje biljaka i proizvodnja hrane nisu mogući.

Glad i pothranjenost počinju u tlu i stoga u tlu leže rješenja za njih.

Industrijska proizvodnja dovela je do tako ozbiljne ekološke i socijalne krize da se, ukoliko želimo osigurati opskrbu zdravom hranom, moramo okrenuti agroekološkim i održivim sistemima proizvodnje hrane koji rade s prirodom, a ne protiv nje.

Industrijalizacija poljoprivrede stvara glad i pothranjenost, a ipak se i pored toga dalja industrijalizacija prehrambenih sistema nudi kao rješenje za krizu. U kontekstu Indije poljoprivreda, hrana i ishrana posmatraju se odvojeno jedni od drugih, iako vrsta hrane koja se uzgaja i način na koji se to radi određuju njenu nutritivnu vrijednost.

Također, određuje načine distribucije i prava. Ako uzgajamo proso i mahunarke imat ćemo više hranjivih materija po stanovniku. Ako uzgajamo hranu koristeći hemikalije i ako uzgajamo monokulture imat ćemo manje hranjivih materija po hektaru i po glavi stanovnika.

Ako uzgajamo hranu ekološki sa domaćim sredstvima, više hrane će ostati unutar poljoprivrednog domaćinstva i bit će manje pothranjenosti među djecom u ruralnim sredinama. Ako hranu uzgajamo hemijski, sa kupljenim sjemenkama i skupim hemikalijama, manje hrane će ostati ruralnim proizvođačima, a više će je otići kao roba, ostavljajući ruralna područja u gladi.

Korijen uzroka

Poljoprivredna politika fokusira se na povećanje prinosa pojedinačnih usjeva – ne na učinak prehrambenog sistema i njegovu nutritivnu vrijednost. Sistem sigurnosti hrane zasnovan je na javnom sistemu distribucije koji se ne bavi ishranom i kvalitetom hrane. A prehrambeni programi odvojeni su od poljoprivrede i sigurnosti hrane.

Agrarna kriza, kriza hrane i kriza ishrane i zdravlja usko su povezane. One se trebaju rješavati zajedno.

Cilj poljoprivredne politike ne smije biti vođen maksimalnim povećanjem prodaje skupog sjemena i skupih hemikalija. Cilj prehrambene politike ne može se zasnivati na promicanju industrijske prerade hrane.

Cilj politike ishrane ne može biti stvaranje pothranjenosti na tržištu. Hemikalizacija poljoprivrede i hrane su recepti za osiromašivanje naše ishrane hranjivim sastojcima. Oni ne mogu riješiti problem gladi i pothranjenosti.

Glad i pothranjenost počinju u tlu i, stoga, u tlu leže rješenja za njih.

Industrijska poljoprivreda, koja se zemljama trećeg svijeta promovira kao zelena revolucija, hemijski je intenzivna, kapitalno intenzivna i intenzivna kada je u pitanju upotreba fosilnih goriva. Po samoj svojoj strukturi ona mora tjerati poljoprivrednike u dugove, a zaduženi poljoprivrednici odlaze sa zemlje pošto im zaplijene farme.

U siromašnim zemljama poljoprivrednici koji upadnu u dugove zbog kupovine skupih hemikalija i neobnovljivog sjemena prodaju hranu kako bi vratili dugove. To je razlog zašto je glad danas ruralni fenomen.

Negativna ekonomija skupe industrijske poljoprivrede je sistem za proizvodnju gladi, a ne sistem za smanjenje gladi. Gdjegod su se hemikalije i komercijalno sjeme proširili poljoprivrednici su u dugovima i gube pravo na svoje proizvode. Oni tako bivaju zarobljeni u siromaštvu i gladi.

Što je više bioraznolikosti na našim farmama više je hranjivih materija po hektaru uz minimalne troškove.

Industrijska hemijska poljoprivreda, također, stvara glad potiskivanjem i uništavanjem bioraznolikosti koja osigurava hranu. Tako je zelena revolucija potisnula mahunarke koje su važan izvor proteina, kao i uljarice; smanjila je hranu po hektaru, umjesto da je povećala.

Monokulture ne proizvode više hrane i ishrane. One koriste više hemikalija i fosilnih goriva i stoga su profitabilne za agrohemijske i naftne kompanije. Daju veće prinose pojedinačnih roba, ali manju proizvodnju hrane i hranjivih materija.

Konvencionalne mjere produktivnosti fokusiraju se na rad kao glavni ulazni element, dok eksternaliziraju mnoge inpute energije i resursa. Ova pristrasna produktivnost tjera poljoprivrednike sa zemlje i zamjenjuje ih hemikalijama i mašinama, što, pak, doprinosi stakleničkim gasovima i klimatskim promjenama.

Nadalje, industrijska poljoprivreda fokusira se na proizvodnju pojedinačnog usjeva kojim se može globalno trgovati kao robom. Fokus na “prinos” pojedinačnih roba stvara ono što zovem “monokulturom uma”. Promicanje tzv. vrsta sa visokim prinosom vodi do gubitka bioraznolikosti. Također, uništava ekološke funkcije biološke raznolikosti.

Gubitak hranjivih tvari

Kada se u obzir uzmu prednosti bioraznolikosti, bioraznoliki sistemi imaju veći proizvodni učinak nego monokulture. A organska poljoprivreda je korisnija poljoprivrednicima i zemlji nego hemijska poljoprivreda.

Također, industrijska hemijska poljoprivreda stvara glad i pothranjenost oduzimajući hranjive tvari iz usjeva. Industrijski proizvedena hrana je po pitanju hranjivih vrijednosti prazna masa, prepuna hemikalija i toksina.

Hranjivost u hrani dolazi iz hranjivih tvari u tlu. Industrijska poljoprivreda zasnovana na sintetičkim gnojivima baziranim na azotu, fosforu i kalijumu dovodi do smanjenja vitalnih mikronutrijenata i elemenata u tragovima kao što su magnezijum, cink, kalcijum i željezo.

Kako bi dobili istu količinu hranjivih tvari ljudi će morati jesti puno više hrane. Povećanje “prinosa” prazne mase ne može se tumačiti kao povećana hranjivost. Ustvari, to dovodi do pothranjenosti.

Najefikasnija i jeftina strategija za borbu protiv gladi i pothranjenosti se može ostvariti kroz bioraznoliku organsku poljoprivredu. Organska poljoprivreda obogaćuje tlo, a tla bogata hranjivim tvarima daju nam i hranu bogatu njima.

Humus od kišnih glista, koji može iznositi od četiri do 36 tona po hektaru godišnje, sadrži pet puta više azota, sedam puta više fosfora, tri puta više izmjenjivog magnezijuma, 11 puta više kalijum-karbonata i jedan i po puta više kalcijuma nego tlo.

Njihov rad u tlu podstiče mikrobnu aktivnost koja je bitna za plodnost većine zemljišta. Tla bogata mikroorganizmima i glistama su tla bogata hranjivim tvarima. Njihovi proizvodi su, također, bogati hranjivim tvarima.

Pokazalo se da organska hrana u prosjeku ima 21 posto više željeza, 14 posto više fosfora, 78 posto više hroma, 390 posto više selena, 63 posto više kalcijuma, 70 posto više bora, 138 posto više magnezijuma, 27 posto više vitamina C, te 10 do 50 posto više vitamina E i beta-karotena.

Što je više bioraznolikosti na našim farmama više je hranjivih materija po hektaru uz minimalne troškove. Biljke, ljudi i tlo dio su jedne hranidbene mreže koja je mreža života. Test za dobru poljoprivredu je taj koliko dobro ona uspijeva poboljšati zdravlje i otpornost hranidbene mreže.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera