Domoljubi i izdajice na nogometnom terenu

Švicarska selekcija se može pohvaliti s igračima koji vuku porijeklo iz mnogih zemalja (AFP)
Švicarska selekcija se može pohvaliti s igračima koji vuku porijeklo iz mnogih zemalja (AFP)

Piše: Enver Robelli

Svim domoljubima na baterije koji najvulgarnijim rječnikom vrijeđaju albanske nogometaše što igraju za Švicarsku: spustite loptu, smirite se, popijte vode. Pogledajte situaciju iz druge perspektive: ne bi li bilo lijepo ukoliko bi Kosovo bilo toliko privlačna zemlja – u pogledu sporta i ekonomije – te u svojoj reprezentaciji imalo, recimo, troje Bugara, jednog Srbijanca, dvoje Palestinca, koji bi s ponosom branili kosovske boje na zelenom travnjaku? Oni bi pričali u medijima kako su njihovi roditelji došli na Kosovo, u kojem su pronašli posao i izgradili blagostanje, u kojem su se uspjeli integrirati uprkos poteškoćama, te se danas svi, uprkos porijeklu, mogu identificirati s državom Kosova.

Tako stvari stoje i s nogometašima albanskog porijekla u Švicarskoj: Shaqiri, Xhaka, Mehmedi, Behrami, Xhemaili uspjeli su se donekle integrirati u jedno društvo koje je u Srednjem vijeku uveliko nalikovalo albanskom društvu (u kojem su dominirali plaćenici i krvnici), ali su kasnije Švicarci, za razliku od Albanaca, izabrali put državne emancipacije, otvaranja prema svijetu, put društvene liberalizacije. Vatikan je u Srednjem vijeku od švicarskih plaćenika stvorio Papinsku gardu; u ono vrijeme jedan Albanac, imenom Konstantin Arianiti, bio je zapovjednik Švicarske garde u Vatikanu, dok je vođa vatikanskih plaćenika bio Merkur (Mercurio) Bua, jedan drugi Albanac.

Ne bi li bilo lijepo ukoliko bi Kosovo bilo toliko privlačna zemlja te u svojoj reprezentaciji imalo, recimo, troje Bugara, jednog Srbijanca, dvoje Palestinca, koji bi s ponosom branili kosovske boje na zelenom travnjaku?

Ovo je jedan historijski detalj, koji je možda i nebitan, ali može poslužiti kao ideja za razmišljanje. U prošli utorak, kada je Švicarska u Luzernu odigrala protiv Albanije, Albanci (naročito oni sa Kosova i iz Makedonije) su možda prvi put imali priliku aplaudirati objema momčadima bez ikakve pseudomoralne dvojbe. Bilo je i onih koji su se radovali kada je Švicarska napadala, a Albanija se dobro branila. No, to je bilo samo jedna strana medalje, takoreći nevidljiva, kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Nažalost, kako se i očekivalo, tokom utakmice prevladavale su emocije što izviru iz niskih strasti.

Tuča praznoglavaca

Bio sam svjedok dvije tučnjave – jedna se odvijala uz plač djeteta, koje je vikalo “tata, tata, tata”. U međuvremenu, tata je tog djeteta zadavao ili se branio od udaraca; druga tučnjava: Albanac je udario Švicarca te je prisilno udaljen sa stadiona; Švicarac se nije niti pomaknuo s mjesta, niti je opsovao majku agresivnom Albancu.

Trojica raspaljenih mladića, koji su se nalazili u našoj blizini, za čitavih 90 minuta istaknuli su se samo psovanjem; tokom 90 minuta oni su ispalili svu municiju vulgarnih riječi. Ispred tih mladića sjedile su dvije žene, te tri-četiri zrelija Švicaraca, koji su bili zasipani najgorim uvredama, ali su sve to oni podnijeli stoičkom mirnoćom.

Osam je praznoglavaca na početku utakmice ustalo na noge, te slovima na svojim dresovima stvorili riječ TRADHTAR (izdajica). Ova je uvreda bila upućena albanskim igračima švicarske reprezentacije. Možda 800 (ili više?) frustriranih i iskompleksiranih praznoglavaca pjenili su rasističke parole tokom čitave utakmice, gdje je najgore prošao Valon Behrami, koji je bio prisiljen slušati povike poput “Valon magjupi” (Valone, Ciganinu).

Ostalim albanskim nogometašima katkada je opsovana majka, katkada sestra. Nekolicina je primitivnih navijača, uz psovke, bacala plastične čaše, štapove i sve drugo što im je dolazilo pod ruku. Ne može se očekivati intelektualni diskurs na jednoj nogometnoj utakmici, to je jasno svima, ali u utorak navečer sve je otklizalo u rasizam. Albanski su navijači pokazali da su svoj kulturni model kopirali naročito od navijača beogradskih momčadi.

Osam je praznoglavaca na početku utakmice ustalo na noge, te slovima na svojim dresovima stvorili riječ TRADHTAR (izdajica).

U ovom sveopćem metežu, albanski igrači – Shaqiri, Xhaka, Behrami… – nije da su posve ostali po strani. Nespretnim pojavljivanjima u medijima – na kraju krajeva, u zanosu uspjeha, izgleda da nisu niti razmišljali da uz sebe imaju medijske stručnjake koji će ih braniti od javnog blaćenja – brzopletim oglašavanjima na Twitteru, davanjem nepotrebnih domoljubnih izjava, oni su ušli u “dijalog” s primitivnim nacionalističkim navijačima. Često se i bez razloga opravdavaju zašto ne igraju za Albaniju, premda imaju stotine razloga za to, kao i puno razloga zašto igraju za Švicarsku.

Često se i bez potrebe pozivaju na albansku krv, što je iritantno za moderno doba. Ima li španjolske, turske, njemačke krvi? Postoji ljudska krv što pomaže da organizam ostane živ. S time završava biološko objašnjenje. Oni navijači što nastavljaju napadati Shaqirija, Xhaku, Behramija… trebaju imati na umu da ovi nisu promijenili ni ime, ni prezime, štoviše, oni opetovano naglašavaju svoju etničku pripadnost.

‘Bayern? Srce nam se raduje’

Sjećate li se – ovo se pitanje odnosi naročito na pojedine “novokomponirane” domoljube u Albaniji – Leonidasa Sampanisa? U stvari on se zvao Luan Shabani, bio je iz Korçe. Otišao u Grčku, promijenio ime i za tu je državu nastupio na Olimpijskim igrama 1996. godine, čak je osvojio medalju. Ili Sotir Nini? Rođen u Himari, sada nogometaš u Grčkoj te poznat pod imenom Sotiris Ninis.

Što se imena tiče, sve u kontekstu primitivne rasprave albanskih pseudonacionalista, treba spomenuti jednu činjenicu: sudeći prema imenima, više je Albanaca bilo u švicarskoj reprezentaciji (Valon, Gjerdan, Granit, Blerim) nego u albanskoj reprezentaciji, u kojoj su prevladavala imena poput Isli, Kristi, Ansi, Ervin, Klodian, Gilman, Emiljano, Odise, Edgar, Elis…

Sigurno da niko ne može biti osuđivan zbog imena, ali ovo neka posluži samo kao primjer koliko su bizarni primitivni nacionalisti iz “albanskih prostora”, koji dan za danom zagađuju javni prostor s “domoljubljem”. Takvi često zapadnu u proturječnost.

Ako ih priupitate: “Zašto vrijeđate Shaqirija?”, jednoglasno i bez razmišljanja odgovaraju: “Izdajica. Za sitni je novac prodao naciju!””Sljedeće pitanje: “A kad Shaqiri igra za Bayern, a ne za Vllaznimi, Dinamo ili koji drugi kosovski ili albanski klub, što mislite o tome?” “Kada igra za Bayern, super je, brate, srce nam se raduje!”

U jednoj nogometnoj utakmici ne mogu se očekivati ‘filozofske psovke’, ali su ponašanja i rječnik pojedinih albanskih navijača bili rasistički.

Albanska je publika bila mješovita; očekivano, prevladavalo je iseljeništvo, među kojim je bilo puno frustriranih mladića koji nisu integrirani u zapadna društva (ovo nerijetko i zaslugama tih društava). Nekolicina njih je iskoristila priliku za “osvetu”.

Naravno, u jednoj nogometnoj utakmici ne mogu se očekivati “filozofske psovke”, ali su ponašanja i rječnik pojedinih albanskih navijača bili rasistički. To je strašno, tim više što su upravo Albanci često bili žrtve rasizma, te divljački stigmatizirani. Svaki uspješan Albanac je i uzor kako se opovrgava rasizam. To vrijedi i za Shaqirija, Xhaku i ostale.

Još jedan drugi detalj ovdje je bitan: desecima hiljada mladih Albanaca ti sportaši daju nadu da se zalaganjem mogu dostići vrhunski uspjesi – i u Švicarskoj. Kako je neko na društvenim mrežama kazao: između iskazanog “domoljublja” u Švicarskoj od Azema Syle iz Demokratske partije Kosova (PDK), koji je zloupotrijebio sistem socijalne službe i izgubio prebivalište u toj zemlji, te “izdaje” Gjerdana Shaqirija, izbor ne bi bio težak. Između Armanda Duke, vlasnika kokošinjca i jako kritiziranog predsjednika Albanskog nogometnog saveza, te mladenačke čednosti i darovitosti Granita Xhake, izbor nije težak.

Jednostavno objašnjenje

Ono što smo vidjeli na nogometnoj utakmici Švicarska – Albanija u Luzernu je čista demonstracija agresivnosti jednog društva čije su vrednote pale na dno, te koje je u procesu pronalaženja osobnog i nacionalnog identiteta. S jedne strane su kosovski Albanci, koji su frustrirani što im neovisnost zemlje nije donijela očekivano blagostanje, te koji se dvoume između još uvijek neizgrađenoga vlastitog državnog identiteta i sanjarenja o etničkoj Albaniji.

Albanski sportaši u Švicarskoj i ubuduće će se nalaziti pred raznim izazovima koji su povezani s etničkom pripadnošću i njihovim uspjehom.

S druge strane su Albanci iz Albanije, koji i nakon 20 godina života u “demokraciji” ne daju nikakav pozitivan primjer svijetu što ih okružuje: jedna zemlja s izbornim prevarama, u kojoj sustav pravosuđa praktički ne postoji, u kojoj se političari nezakonito bogate, u kojoj se javna imovina prodaje putem mafijaškog sustava ortaštva, te u kojoj usvajanje europskih vrijednosti ne prelazi razinu retorike. I Kosovo je krenulo u potpunosti tim putem. Postoji izvjesno nadopunjavanje između dviju zemalja u pogledu loših stvari.

Albanski igrači u Švicarskoj često se nalaze između dvije vatre. Njihovi sunarodnjaci ih okrivljuju za nedostatak lojalnosti prema “matičnoj državi”, dok švicarske bulevarske novine traže da nogometaši poput Xhake i Shaqirija stalno dokazuju vjernost prema Švicarskoj. Albanski sportaši u Švicarskoj i ubuduće će se nalaziti pred raznim izazovima koji su povezani s etničkom pripadnošću i njihovim uspjehom. No, oni nisu uspješni zato što su Albanci, nego zato što su kao Albanci odrasli u jednom ozračju koje je stvorilo uvjete za razvijanje njihova talenta. Za one koje žele razumjeti, objašnjenje je jednostavno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO