‘Izborni’ nasrtaji na suverenitet BiH

Piše: Enes Ratkušić

Političko pitanje koje se u ovom trenutku iz perspektive građana, odnosno glasača, imperativno nameće kao najvažnije jeste: za koga glasati na predstojećim lokalnim izborima 7. oktobra u Bosni i Hercegovini? Ovakvo pitanje samodelegira se prvenstveno iz razloga što će predstojeći izbori biti održani u uvjetima najizrazitije političke krize u zemlji od završetka rata.

Ona je itekako evidentna, zbog čega osporavanja njene očiglednosti suštinski gledano treba posmatrati, ne samo kao vrhunac apsurda nego, prije svega, svojevrsne uvrede na račun političke javnosti, kojoj se želi poručiti da je nesposobna promišljati o “logici” zbivanja, da se njena uloga ne iscrpljuje u formuliranju vlastitih viđenja, nego u isključivom prihvatanju stranački fabriciranih zaključaka. Takav odnos prema javnosti u političkoj historiji nije novina, ali je ignoriranje njene sposobnosti da prosuđuje uvijek bila uvertirom snažnijih političkih potresa.

Predstojeći lokalni izbori 7. oktobra u BiH bit će održani u uvjetima najizrazitije političke krize u zemlji od završetka rata.

Iz perspektive poratnih događanja u političkom životu zemlje, jedna konstatacija ostaje neupitna, a ona se lakonski može izraziti u sintagmi – sve je isprobano što se imalo isprobati. Posljedica je, međutim, da djelotvornost izostaje, ukoliko pod njom ne podrazumijevamo lične i lobističke afirmacije i promocije, oličene u formi zgrtačkih zahvatanja prirodnih i društvenih resursa.

Preformuliramo li to na jezik praktične politike, bez pretjeranih ustezanja se može konstatirati da su svi u ovoj zemlji imali priliku za dokazivanje, svaka politička stranka, bez izuzetka, ali evidentno je da niko od njih nije položio test, koji podrazumijeva ustoličavanje čvršćih oslonaca za punu afirmaciju bosanskohercegovačke države i društva.

Podmetanje kukavičijeg jajeta

Kad kažemo da su svi imali priliku, postoji tendencija da se javnosti, tretiranoj na nipodaštavajući način, u tom smislu ponovo podmetne kukavičije jaje, odnosno da se eksplikacija cijelog poslijeratnog perioda lakonski definira kao neuspješna vladavina tzv. nacionalnih stranaka, samim tim da se čin njihovog udaljavanja legalizira bez obzira na “način izvedbe”.

Vremenski okvir nečije političke vladavine sa stanovišta njenog karaktera, uspjeha ili neuspjeha, nije apriori jedino mjerilo, zbog čega je kontinuirana priča o dvadesetogodišnjoj vladavini, koja po svaku cijenu mora prestati, nije samo neozbiljna, nego je sa stanovišta samog karaktera poruke izuzetno opasna. Nije, dakako, jedini problem što se takva vrsta diskvalifikacije odnosi samo na jednu stranku, dok se “neke druge” s istim rokom trajanja u takvim opservacijama zaobilaze.

Toliko kontradiktornih poteza koliko ih je povukla Lagumdžijina partija ozbiljnija stranka se ne bi usudila za čitavo stoljeće.

Temeljni problem jeste to što se u cijelom slučaju demokratsko pravilo da o ustoličavanju ove ili one političke partije, samim tim i vremenskoj odrednici koju odlučuju glasači, nastoji zaobići. Takvo stajalište suštinski legitimira nasilno preuzimanje vlasti kao normalan oblik političke prakse. Građani, dakle, trebaju odlučivati da li neko na vlasti treba ostati ili otići, trajanje vladavine nikako.

S druge strane, da nečije vremensko trajanje na pijedestalu odgovornosti nije isključivi kriterij vrijednovanja rezultata, o čemu najilustrativnije govori primjer političkog eksperimentiranja Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, koji nema pandana u novijoj povijesti. Toliko kontradiktornih poteza koliko ih je, od oktobra 2010. godine do danas povukla Lagumdžijina partija, ozbiljnija stranka se ne bi usudila za čitavo stoljeće.

Lagumdžijin salto mortale

Seriju nesuvislih poteza, koji se protežu od uspostavljanja političke koalicije sa Strankom demokratske akcije do totalnog raskida svake političke komunikacije s tom partijom, još niko javnosti nije argumentirano pojasnio, izlazeći izvan uobičajenih eksplikativnih okvira koji u pravilu pribjegavaju tezi o personalnim sukobima. Podrška državnom budžetu zasigurno nije implicirala bilo kakva personalna pitanja. I laiku je valjda jasno da je za poslanike SDA u državnom Parlamentu daleko lakša varijanta, koja je uz to “garantirala” ostanak u vlasti, bila podizanje ruku “za”, a ne “protiv”.

O tome da je za ‘najtiražniji list’ u Radončićevom vlasništvu Lagumdžija i njegov SDPBiH bio omiljena poslastica ne treba uopće trošiti riječi.

Još niko, suštinski, pa ni sam Lagumdžija, nije pojasnio zbog čega je pobjedničku postizbornu euforiju začinio porukama da ni po koju cijenu neće dozvoliti ulazak Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u vlast, da bi nakon godinu dana ova stranka postala njegov glavni politički partner. Naravno, Lagumdžija javnosti nije pojasnio ni zbog čega je napravio prvu koaliciju, koju je, nakon gotovo dvije godine, naprasno okvalificirao neprirodnom. Kako je moguće a da pritom takav salto mortale, ako ništa drugo, javnosti predoči kao vlastitu grešku.

Jednako to važi i za saradnju s Radončićevim Savezom za bolju budućnost Bosne i Hercegovine. O tome da je za “najtiražniji list” u Radončićevom vlasništvu Lagumdžija i njegov SDPBiH bio omiljena poslastica, kad su razne afere u pitanju, ne treba uopće trošiti riječi. Sve što je na samom početku svog praktično-političkog angažmana, nakon zavidnog uspjeha na općim izborima, proglasio prirodnim, nakon godinu dana postalo je neprirodno, dok je sve što je po logici njegovog političkog apriorizma bilo neprirodno najednom zadobilo status prirodnosti.

Sitnosopstvenički identitet

Sve navedeno je, naravno, utjecalo i na izuzetno važan segment tzv. medijske podrške koju je imao SDP BiH. Za dvije godine ovaj vid gotovo orkestralne podrške pretvorio se u suprotnost. Gotovo da u zemlji, osim Dnevnog avaza, ne postoji više niti jedan medij koji se ustručava govoriti o pogibeljnoj logici klasičnih političkih eksperimentiranja.

Suštinska poruka ovakvih vratolomija, neprimjerenih ne samo ozbiljnoj političkoj stranci nego i samom političkom trenutku u zemlji, svoj izraz vidljivo pronalazi u podastiranju teze da je politički dogovor u Bosni i Hercegovini nemoguć, odnosno da je Bosna i Hercegovina neodrživa, da je njen raspad politička neminovnost. Takvo ponašanje suštinski daje legitimitet Dodikovoj, povremeno i Čovićevoj političkoj retorici, koja se nadahnjuje secesijom kao jedinim političkim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu.

Gotovo da u zemlji, osim Dnevnog avaza, ne postoji više niti jedan medij koji se usrtučava govoriti o pogibeljnoj logici klasičnih političkih eksperimentiranja.

Ovakvi nasrtaji na suverenitet jedne međunarodno priznate države, koji se u kontinuitetu perpetuiraju bez adekvatnih odgovora, predstavlja suštinsko političko pitanje. Samo neodgovorni, nesposobni i nedovoljno svjesni pojedinci i političke partije mogu biti uvjereni da su saopćenja iz američke ili drugih ambasada dovoljna zaštita bosanskohercegovačkog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, koja im osigurava bezbrižno delegiranje povijesnih pitanja, poput smjena upravnih odbora i sličnih marginalija, koje sitnosopstvenički identitet promoviraju kao najuzvišenije načelo političke prakse.

Poruke predizborne kampanje

Svako onaj, drugim riječima, ko polazi od takvih garancija predstavlja daleko veću opasnost za Bosnu i Hercegovinu nego oni koji joj kontinuirano prijete. Ozbiljniji pristup ovoj problematici upravo zato ne može prenebregavati sve češća upozorenja iz analitičkih krugova da je ovako koncipirana politička kriza izrežirana na štetu Bosne i Hercegovine, odnosno scenarij mogućeg raspada na koji je prije nekoliko mjeseci ukazivao Francis Boyle. Upravo zato će slijed političkih zbivanja neminovno prizivati daleko snažniji angažman na osiguravanju pretpostavki opstanka Bosne i Hercegovine kao najvažnijeg pitanja, jer uistinu se baš ništa značajno u ovoj zemlji ne može napraviti ne budu li takva pitanja konačno stavljena ad acta.

Veoma je važno koliko je novih hidropotencijala planirano za izgradnju u narednom periodu, ali je još važnije hoće li megavati svojim elektricitetom jačati elektropotencijal države ili će pogonski ojačavati eksteritorijalne ambicije.

Predizborna kampanja je počela i ona već ima svoje poruke. Da, veoma je važno koliko je novih hidropotencijala planirano za izgradnju u narednom periodu, ali je još važnije hoće li megavati svojim elektricitetom jačati elektropotencijal države ili će pogonski ojačavati eksteritorijalne ambicije. Dobro je da će stotine firmi i desetine hiljada ljudi naći posao na Koridoru 5c, ali nije nevažno da li će trasa tog koridora u pojedinim područjima ozvaničiti teritorijalnu podjelu zemlje po “linijama ratnih razgraničenja” ili osnažiti njenu privredu i njen evropski put.

Takvih pitanja je mnoštvo i ona će, zasigurno, ravnopravno s ostalim figurirati kao faktor opredjeljivanja na predstojećim izborima, ma kako to neobično zvučalo. Iznenađenja su zato moguća, s obzirom na to da građani, lišeni briga o privilegijama kao ekskluzivitetu stranačke pripadnosti, daleko snažnije žive pitanja stabilnosti države i društva više nego što se uobičajeno misli i ma koliko se mnogi trudili demagoški uvjeriti javnost da njih zanima isključivo egzistencija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera