Albanija: Dug put iz tunela

Piše: Janusz Bugajski

Albanija pruža vrijedan test o tome da li reforme potrebne za članstvo u Evropskoj uniji mogu biti provedene u zemlji koja nema otvorenih etničkih ili teritorijalnih sporova. Također, pokazat će da li je pristupanje EU-u dovoljna motivacija za domaće reforme.

Albanija već nekoliko godina nastoji dobiti status kandidata za EU, ali je do sada pokazala spor napredak. Evropska komisija će u oktobru odlučiti da li je Tirana ostvarila dovoljan uspjeh na svom reformskom putu. Nakon negativnih iskustava koje je imao sa Bugarskom i Rumunijom u oblastima reforme pravosuđa i službene korupcije – čak i nakon što su  te dvije zemlje 2007. ušle u EU – Brisel je sada odlučan natjerati Albaniju na sveobuhvatnije provođenje kriterija EU-a, prije nego što bude razmatrana za članstvo.

Potrebne reforme

Evropska komisija je Tirani dala dvanaest preporuka u kojima bi trebala ostvariti dobar napredak, prije nego što joj se bude mogao dodijeliti kandidatski status.

Fokus je stavljen na važna pitanja kao što su pravilno funkcioniranje Parlamenta, konstruktivan i održiv dijalog među političkim strankama, jačanje vladavine prava kroz reformu pravosuđa, provođenje Vladine antikorupcijske strategije i jačanje borbe protiv organiziranog kriminala.

Albanija u svim tim oblastima nije postigla zadovoljavajuće rezultate, a razlog njenih neuspjeha je duboko polarizirana politička klima u kojoj odanost stranci, bilo socijalistima ili demokratima, zauzima mjesto etničke, vjerske ili regionalne pripadnosti.

Ova temeljna podjela dovela je do parlamentarnih bojkota i blokada, uličnih protesta, pa čak i nekih incidenata praćenih nasiljem.

Cilj nedavne posjete zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara Philipa Reekera Tirani bio je jačanje pozicije EU-a i podsticanje lidera Vlade i opozicije da se okrenu usvajanju neophodnih zakona.

Uprkos aspiracijama Albanije prema članstvu u EU-u, Amerika i dalje ima veći utjecaj u Tirani, ne samo zbog historijskih veza već i zbog toga što ima sposobnost i tvrde i meke moći.

Problem mnogih građana je taj što je tunel toliko dug, a prepreke su tako brojne da ne postoji garancija da će se do svjetla ikada stići.

Paralelno pitanje napretka Albanije je sama budućnost proširenja EU-a na Zapadni Balkan. Nakon ulaska Hrvatske, do kojeg bi trebalo doći u 2013. godini, postoji određena nesigurnost u vezi s tim da li će vrata ostati otvorena za ostatak regiona.

Albanija je, također, postala test o pitanju da li će iscrpljenost proširenjem, umor od reformi i ekonomska kriza u EU-u zajedno dovesti do blokiranja daljeg širenja.

Osim Albanije i Crne Gore, sve ostale zemlje Zapadnog Balkana koje nisu članice EU-a  imaju neki trajni politički spor koji na neodređeno vrijeme blokira ulazak u EU.

Makedonija ima nerješiv spor oko imena sa Grčkom. Srbija ima neprekidni sukob s Kosovom. A Bosna i Hercegovina, kako se čini, ima trajni spor sa samom sobom.

Dok bi Crna Gora mogla ubrzati proces pristupanja EU-u, s obzirom na to da je njena mala veličina jasna prednost, albansko iskustvo će pružiti najznačajniju lekciju drugim kandidatima.

Čak i ako Albanija dobije status kandidata u oktobru, to će samo biti početak dugotrajnog procesa koji će testirati izdržljivost obje strane. Pristupni pregovori bi doveli do čvrste kvalifikacije kroz provođenje 35 poglavlja pravne stečevine EU-a. Taj proces bi potrajao nekoliko godina, ali bi se na kraju tunela vidjelo svjetlo.

Problem mnogih građana je taj što je tunel toliko dug, a prepreke su tako brojne da ne postoji garancija da će se do svjetla ikada stići. A s obzirom na finansijsku krizu u EU-u i usporavanje ekonomskog rasta, javnost se sada pita da li uopće vrijedi dosezati to svjetlo.

Osim toga, kako bi se zaštitila od budućih finansijskih i ekonomskih problema u mediteranskom regionu Unija može namjerno produžiti tunel ili isključiti svjetlo.

Albanija i njeni susjedi suočavaju se sa sličnim unutrašnjim preprekama u pristupanju EU-u, iako svaka zemlja ima svoje dodatne osobitosti. EK je sažeto izložila probleme. 

Cinizam hrani apatiju

Vladavina prava mora biti ojačana osiguravanjem nezavisnosti, efikasnosti i odgovornosti svih pravosudnih institucija. Mora se provesti efikasna antikorupcijska strategija, koja uključuje proaktivne istrage, krivični progon i osude.

Slični principi moraju se primijeniti na borbu protiv organiziranog kriminala, zajedno sa povećanom saradnjom sa regionalnim i EU partnerima, te poboljšanom koordinacijom između agencija za provođenje zakona.

U slučaju Albanije postoje pozivi za izbornu reformu, kraj parlamentarnih bojkota i smanjenje paralizirajuće polarizacije između dvije glavne političke stranke.

S obzirom na ove probleme, pitamo se kada će Albanija konačno dobiti pozitivnu ocjenu i da li će podsticaj članstva prevagnuti nad političkim troškovima kvalificiranja. U okruženju gdje su mnogi zvaničnici uključeni u političke podjele, korupciju i izborne nedostatke, pritisci za nastavak reforme moraju doći i odozgo i odozdo.

Dok je Brisel važan za postavljanje ciljeva i nadgledanje Vlade, te njenog pridržavanja obaveza, javnost je ta koja mora biti angažirana u suočavanju sa svojim političarima te da putem izbora diskvalificira one koji blokiraju napredak prema EU-u.

Međutim, iako se gotovo svi žale na službenu korupciju i politički zastoj, malo njih je spremno prozvati i otkriti krivce. U atmosferi općeg nepovjerenja, cinizam hrani apatiju. A, ako se negativno okruženje EU-a doda ovoj mješavini, onda se apatija može pretvoriti u rezignaciju.

Ako albanski, srbijanski ili bh. građani zaključe da je put do EU-a predug i nesiguran, te da konačna nagrada nije vrijedna čekanja, zašto bi se onda trudili insistirati na reformama?

Lakše je ili učestvovati u postojećem korumpiranom sistemu ili napustiti zemlju. I dok gledaju pad životnog standarda u Grčkoj, Španiji, Portugalu i Italiji, sigurno se pitaju da li ista sudbina čeka i njih ako se priključe Uniji.

U takvom okruženju mnogi mogu zaključiti da je poželjno imati manja očekivanja nego veće aspiracije koje ostaju neispunjene ili su bolno ugašene.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera