Blokade lokalne, krize državne

Piše: Davor Gjenero

Politički život u zemljama regije naoko se bitno razlikuje, različite su definicije temeljnih problema u njima, a različit je i međunarodni položaj ovih zemalja. Ipak, upada u oči da se ovih dana i Srbija i Hrvatska i Bosna i Hercegovina suočavaju s vrlo sličnim problemom unutarnjopolitičkoga života, koji nije “regionalno uvjetovan”, a ne proizlazi niti iz međusobnih odnosa niti iz odnosa prema međunarodnoj zajednici.

Srbija mjesecima nakon izbora, koje je provela istovremeno i na nacionalnoj i na pokrajinskoj i na lokalnoj razini još nije konsolidirala novu izvršnu i predstavničku vlast. Bosna i Hercegovina je u blokadi zbog koalicijskih sukoba i na razini Federacije Bosne i Hercegovine i na razini središnje države. Hrvatska se, pak, suočava s blokadama lokalne vlasti, naprimjer u Zagrebu, koja traje već tri godine, a očito je da neće biti razriješena do narednih lokalnih izbora.

Upada u oči da se ovih dana i Srbija i Hrvatska i BiH suočavaju s vrlo sličnim problemom unutarnjopolitičkoga života, koji nije ‘regionalno uvjetovan’. 

Najjednostavnije je objasniti situaciju u Hrvatskoj. Prije tri godine tu su prvi put provedeni neposredni izbori za predsjednike općina, gradonačelnike i župane, dakle, za nosioce izvršnih poslova na lokalnoj i regionalnoj razini. Do tada su oni bili birani posredno, u predstavničkom tijelu. Zakonska je promjena bila prikazana kao golem politički napredak, kojim će se smanjiti utjecaj političkih stranaka te ograničiti “politička trgovina” i korupcija, jer izvršna vlast više neće ovisiti o političkoj trgovini u predstavničkom tijelu.

Rezultat je, međutim, suprotan: uspostavljen je sustav nalik “prezidencijalizmu”, ne postoje uspješni mehanizmi kontrole individualnog nosioca izvršne vlasti, nemoguće ga je razriješiti ili smijeniti. Iako je nesmjenjiv, tako izabrani gradonačelnik često ne može obavljati svoj posao, jer Skupština kontrolom proračuna blokira njegove projekte.

Komedija apsurda

U demokratskim kulturama, u okruženjima s demokratskom tradicijom, takva situacija dovodi do uspostavljanja minimalnog kompromisa između skupštine i gradonačelnika, a u Hrvatskoj akteri, poput zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića ili splitskoga Željka Keruma, ustraju na svome, a skupštine ih nastoje blokirati i cijeli se proces pretvara u komediju apsurda, u kojoj jedna strana drugoj odriče svaki politički legitimitet.

Srbija je imala iskustva s takvim odnosom izvršne i predstavničke vlasti na lokalnim razinama, pa je, nakon jednog mandata, odustala od izravnog izbora nosilaca izvršnih poslova i vratila se sustavu u kome se izvršna vlast bira u predstavničkom tijelu. Odgovorna je, dakle, lokalnoj skupštini i ona je može smijeniti.

Skupštine nastoje blokirati gradonačelnike, pa jedna strana drugoj odriče svaki politički legitimitet.

Hrvatska ima ugrađeni “osigurač” – mogućnost smjene nosioca izvršnih poslova na referendumu, ali je kvorum propisan za takvo smjenjivanje previsok (na referendumu mora sudjelovati polovina upisanih birača), pa bi raspisivanje takva referenduma završilo kao nedavna epizoda obilježena sličnom političkom kulturom – referendumski pokušaj smjenjivanja rumunjskog predsjednika Traiana Basescua.

U Srbiji su trenutno na udaru lokalne vlasti u kojima je dominantna Demokratska stranka, jer vladajuću koaliciju na nacionalnoj razini obilježava nedostatak političke kulture, koja se zasniva i na vertikalnoj, a ne samo na horizontalnoj diobi vlasti.

Suprotstavljenost ambicija

“Očevi utemeljitelji” američke federacije podučili su nas da sustav u demokratskoj zemlji mora biti postavljen tako da jedan uzurpator, stranka, koalicija, frakcija ili pojedinac, ne može ovladati svim departmanima vlasti, a da je za demokratsku kontroliranu vlast jednako važna konkurencija lokalnih i središnje vlasti, kao i “suprotstavljenost ambicija” zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Vlast je, naravno, moguće ograničiti samo tako da se jedna ambicija suprotstavi drugoj – jedna je od najvažnijih pouka Federalističkih spisa Madisona, Hamiltona i Jaya, što su nastali kao rasprava u pripremi prvoga suvremenoga demokratskog ustava – Ustava SAD-a iz 1787. godine.

Iako se odustajanje od pokušaja smjene izabranoga beogradskog gradonačelnika u političkoj javnosti u Srbiji objašnjava spremnošću koalicije koja vlada na nacionalnoj razini, na poštivanje izborne pobjede konkurenata, koncept “usklađivanja” lokalnih i nacionalne koalicije govori o tome da u dominantnoj političkoj kulturi poštivanje izbornog rezultata nije visoko vrednovano i da je izbornu pobjedu naknadno moguće “politički reinterpretirati”.

Vlast je, naravno, moguće ograničiti samo tako da se jedna ambicija suprotstavi drugoj.

Još izrazitije posljedice takve štetne političke kulture, spremne na dovođenje u pitanje izbornoga rezultata, prepoznajemo u Bosni i Hercegovini. Najbolji primjer za to je odnos prema izboru Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Iako je činjenica da je samim kandidiranjem Komšića i načinom na koji je on izabran doveden u pitanje konsocijacijski koncept izbora nosilaca vlasti, kakav propisuje bosanskohercegovački Ustav, a koji se zasniva na tome da svaka od triju nacionalnih zajednica ima pravo samostalno birati svoju elitu te da su suradnja i uspostavljanje kompromisa s elitama drugih dviju zajednica obveza svih elita.

Prema konsocijacijskom načelu, sve tri elite moraju preuzimati suodgovornost za upravljanje državom, pa je narušavanje tog načela kad se bilo kojoj od zajednica pokušava ograničiti pravo na izbor svoje elite, ali je isto tako to načelo narušava i onda kad jedna od izabranih političkih elita (ili više njih) ne pristaje na kompromise i usklađivanje interesa s ostalim izabranim političkim vodstvima.

Interesi građana

Izlaz iz situacije stvorene Komšićevim izborom ponovno je najbolje potražiti u američkom iskustvu. Nije moguće osporiti legalnost njegova izbora, pa ga onda valja prihvatiti kao legitiman izbor, upravo onako kako je svojevremeno Al Gore, kao legitimnu, prihvatio sudsku odluku o izbornoj pobjedi Georgea W. Busha na predsjedničkim izborima i koliko god sudska odluka bila “sporna”, niti on, niti demokrati u cijelom mandatu niti jednom nisu osporili legitimnost Bushova mandata.

Ozbiljni problemi koji opterećuju političke sustave i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji očito nisu niti institucionalni niti konstitucionalni (ustavni). Moguće ih je razriješiti bez ustavnih promjena i novih konflikata koji bi iz toga proizlazili, te bez otvaranja novih institucionalnih nestabilnosti. Potrebno je “samo” razvijati demokratsku političku kulturu koja će poštivati nekoliko pretpostavki. Ponajprije, izborna procedura postupak je u kome stranke legitimiraju demokratski poredak, jer na osnovi izbornih rezultata “izgrađuju” državne institucije.

Radi zaštite manjina, Ustav mora biti ‘tvrd’, teško promjenjiv i trajan okvir uređenja zajednice.

Svi sudionici u izbornoj proceduri moraju ostalim sudionicima u toj proceduri priznavati legitimitet i kao legitimne moraju prihvatiti sve odluke sudbene vlasti, koja ima ovlasti nadziranja izborne procedure. Svi sudionici u izborima moraju kao legitimne priznavati i svoje konkurente, a prije svega interese građana koje ti konkurenti zastupaju.

Konstititucionalizam je načelo koje garantira da aktualna politička većina neće populistički preskakati svoje ovlasti i ugrožavati temeljnu ravnopravnost onih koji su u tom izbornom ciklusu ostali u manjini. Radi zaštite manjina, Ustav mora biti “tvrd”, teško promjenjiv i trajan okvir uređenja zajednice. Osim priznavanja legitimnosti interesa druge strane u političkoj areni, političke elite moraju biti spremne na konsenzus i kompromise, pa tako i na različite oblike političke kohabitacije.

Iskustva iz Slovenije

Ovakav razvitak demokratske političke kulture izgleda teže ostvarivim od institucionalne ili ustavne reforme. Međutim, samo uspostavljanjem prostora za kompromise moguće je dugoročno ostvariti političku stabilnost. A promjena političkog poimanja, kojim se drugu stranu više ne bi smatralo nelegitimnom i ne bi se osporavala legitimnost interesa što ih ona zastupa, ne mora biti razvojni “kvantni skok”.

Naime, unatoč tome što i u Sloveniji možemo uočiti ograničenost demokratske političke tradicije, jer sve države na ovom prostoru “baštine” iste nedostatke političke kulture, u toj su državi uspjeli stvoriti takvu političku atmosferu u kojoj je moguće i to da na lokalnim razinama kohabitiraju izravno izabrani gradonačelnici i skupštinske većine koje pripadaju različitim političkim blokovima, ali i to da se u istom mandatu u pluralističkom parlamentu mogu, na osnovi koalicijskog sporazuma, sastaviti različite političke većine.

Samo uspostavljanjem prostora za kompromise moguće je dugoročno ostvariti političku stabilnost.

Slovenija je već tri puta u svojoj povijesti isprobala izglasavanje “konstruktivnog nepovjerenja” Vladi i formiranje nove većine u istom parlamentarnom sazivu. I za ostale balkanske, odnosno postjugoslavenske države ovakvo bi iskustvo bilo vrlo korisno, jer bi ono bitno doprinijelo razvoju demokratske političke kulture.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera