Napadi na nebjelačke zajednice u SAD-u

Piše: Tanya Kaur Bindra

U nedjelju je naoružani muškarac ušao u hram Sika u Oak Creeku u Wisconsinu, otvorio vatru, ubio šest osoba i ranio tri. Opisan kao zločin iz mržnje, ovaj incident predstavlja posljednji slučaj rasprostranjenog uznemiravanja, diskriminacije, napada i ubistva sa kojima se suočavaju nebjelačke zajednice u SAD-u.

Kako današnji diskurs oko rata protiv terorizma i dalje demonizira muslimane i Arape, tako se nastavljaju napadi na zajednice ljudi obojene kože. Ipak, strah i histerija uzrokovani tim, sada već poznatim pričama o sumnjivim i opasnim tamnoputim muškarcima sa turbanima i dugom bradom, ne samo da opravdavaju ratove u inostranstvu i nasilje kod kuće, već, također, izazivaju podjele unutar nebjelačkih zajednica, suprotstavljajući manjinske grupe jednu protiv druge kroz izgradnju “dobrog” ili “lošeg” manjinskog građanina.

Među ljudima obojene kože, koji se kroz fizičke oznake kulturnog i vjerskog identiteta, kao što su turban ili veo, uklapaju u stereotip o teroristima, neko “drugačiji” neće oklijevati da se radi opstanka dodatno diferencira od onih koji su, također, označeni kao “drugačiji”.

To se desilo 2001. kada se četiri dana nakon napada 11. septembra proširila vijest o ubistvu jednog Amerikanca Sika.

Zločin iz mržnje

Na dan 15. septembra 2001. Balbir Singh Sodhi je sadio cvijeće oko svoje benzinske stanice u Mesi u Arizoni, kada je Frank Roque kroz prozor svog kamiona u Sodhijeva leđa uperio pištolj kalibra 38. Roque je Sodhija pogodio sa pet metaka, od čega je ovaj preminuo na licu mjesta. Roque se potom odvezao do kuće koju je ranije prodao afganistansko-američkom paru. Tamo je ispalio nekoliko hitaca, kao i na obližnjoj benzinskoj stanici Mobil, gdje mu je meta bio Amerikanac libanskog porijekla Anwar Khalil.

Nije bio u mogućnosti da uopće govori o problematičnoj osnovi žigosanja Arapa ili muslimana kao terorista, već se umjesto toga našao u situaciji u kojoj je jedina trenutna reakcija bila reći: “Mi nismo oni.”

Ranije tog dana kada je ustrijeljen Sodhi je kupio američku zastavu iz Costca i donirao 75 dolara u fond Crvenog križa posvećen onima koji rade na “nultoj tački” (Ground Zero).

Tužitelj okruga Maricopa Rick Romley je izjavio: “Sodhi je očigledno ubijen ni zbog kakvog drugog razloga nego zato što je bio tamnoput, bradat i što je nosio turban.”

Dobro se sjećam te noći. Moj otac, koji je Sik, došao je kući u predgrađu New Jerseya i gledao je vijesti. Nakon što je čuo za Sodhijevu smrt nazvao je noćni program i pokušao politizirati događaj, objašnjavajući ko su Siki i kako smo drugačiji od muslimana.

Nije bio u mogućnosti da uopće govori o problematičnoj osnovi žigosanja Arapa ili muslimana kao terorista, već se umjesto toga našao u situaciji u kojoj je jedina trenutna reakcija bila reći: “Mi nismo oni.”

U mjesecima nakon 9. septembra broj zločina iz mržnje protiv muslimana je prema Human Rights Watchu porastao 1.700 posto. U širem kontekstu sigurnosnih mjera poduzetih nakon 11. septembra, suspenzije ustavnih prava imigranata i migranata bez statusa, te prekomjernog nadzora tamnoputih osoba, želja zajednice Sika da se istaknu kao zasebna manjinska grupa odvojena od uveliko ciljane manjinske grupe, muslimana, bila je sasvim razumljiva.

Bilo da je ubica mogao razlikovati jedan turban od drugog ili jedno mjesto za bogosluženje od drugog, poruka je jasna: još nismo dobrodošli, još nismo poželjni, još smo drugačiji.

Organizacijski napori zajednice Sika nakon Sodhijeve smrti bili su usmjereni na rušenje mitova o sikizmu, pomaganju ljudima da znaju razlikovati vrste turbana jedne od drugih. Grupe Sika su održale povorke, bdijenja, te su se susreli sa senatorima i članovima Kongresa kako bi odali počast žrtvama nedavnih zločina iz mržnje, te promovirali prikaz američkih Sika kao savjesnih građana koji poštuju zakon i vole Ameriku.

‘Pokorni patriotizam’

Stvaranje onoga što Jasbir K Puar i Amit S Rai nazivaju “pokorni patriotizam” suprotstavlja nebjelačke zajednice jedne protiv drugih pošto se odlučuju postati sluge, a ne osumnjičeni države. To je naročito problematično za Sike i muslimane koji već dijele prošlost ispunjenu međusobnim neprijateljstvom i nasiljem.

Jasno je da je Frank Roque 2001. ubio Balbira Singha Sodhija želeći se osvetiti za napade izvršene 11. septembra te godine. Motivi iza pucnjave koja se više od 10 godina kasnije dogodila u hramu Sika u Oak Creeku i dalje su nejasni. Bilo da je ubica mogao razlikovati jedan turban od drugog ili jedno mjesto za bogosluženje od drugog, poruka je jasna: još nismo dobrodošli, još nismo poželjni, još smo drugačiji.

Pucnjavu u hramu Sika ne treba shvatiti samo kao problem Sika ili kao problem muslimana. To je kolektivni problem.

Koliko god da je neko pokoran, koliko god da je postojana nečija vjernost državi, uzorno manjinsko građanstvo je nedostižno. Ipak, zajednice ljudi obojene kože nastavljaju vršiti samonadzor i samoreguliranje granica svojih zajednica na račun formuliranja strategija za kolektivnu društvenu akciju i promjene.

Pucnjavu u hramu Sika ne treba shvatiti samo kao problem Sika ili kao problem muslimana. To je kolektivni problem. Brutalno ubistvo Iračanke Shaime Alawadi, majke petero djece, koje se desilo prije nekoliko mjeseci ili nedavna smrt Chavisa Cartera u Arkansasu, kao i bezbroj drugih koji podliježu državnim mjerama zakona i reda nakon što pređu granicu, moraju se posmatrati na isti način.

Nadam se da će sljedeće nedjelje u hramovima širom svijeta Siki tugovati zbog gubitka u našoj zajednici. Nadam se da ćemo moći sjesti zajedno i razmišljati o širim posljedicama pucnjave. Nadam se da nas neće biti strah da shvatimo koliko je potrebno ponovno osmisliti politiku solidarnosti. Svi mi imamo različite borbe, ali se ipak borimo. Kolektivni otpor mora biti formiran tako da se suprotstavi zločinima iz mržnje, poput pucnjave u Oak Creeku. Ne možemo si dozvoliti drugačije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera