Nova era turske politike

Šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu pohvaljen je zbog napora u rješavanju sukoba u svijetu (EPA)
Šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu pohvaljen je zbog napora u rješavanju sukoba u svijetu (EPA)

Piše: Richard Falk

Ništa ne ilustrira velike političke promjene koje su se dogodile u Turskoj u toku protekle decenije kao malo primijećeni medijski izvještaj. U njemu se navodi da su premijer Recep Tayyip Erdogan i njegova supruga Emine prošlog mjeseca prisustvovali privatnom iftaru (ritualni noćni prekid ramazanskog posta) kod aktuelnog načelnika generalštaba turske vojske generala Necdeta Ozela.

Samo nekoliko godina ranije, vojni vrh je planirao državni udar kako bi se oslobodio vodstva AKP-a (Stranka pravde i razvoja), kao što je to prethodno učinio 1997. sa premijerom Necmettinom Erbakanom, koji je postao žrtva vojnog puča zbog svoje navodne islamske agende.

Civilno-vojni odnosi

Nešto manje upečatljiv, ali ne i manje važan znak ovog dramatičnog preokreta je prisjećanje na to da se nedugo nakon što je AKP preuzeo kontrolu nad Vladom 2002. uveliko izvještavalo o tome kako supruge izabranih lidera nisu bile dobrodošle na veliko društveno okupljanje najviših vojnih oficira, koje se održava svake godine u Ankari, jer su, kao vjernice, nosile marame na glavi. Takva prisjećanja trebala bi nam pomoći da cijenimo značaj iftara između Erdoganovih i Ozelovih kao simboličkog izraza toga koliko su se u Turskoj po pitanju civilno-vojnih odnosa stvari promijenile nabolje.

Ovaj događaj možemo protumačiti na najmanje dva načina. Prvo, on ukazuje na opušteniji stav vojske prema turskim ženama koje, u skladu sa islamskom tradicijom, nose maramu na glavi. Iako je to znak da se definitivno kreće u pravom smjeru, pred Turskom je dug put koji treba preći prije nego što ispravi mnoge oblike diskriminacije pokrivenih žena koji i dalje ograničavaju njihove živote i radne opcije na neprihvatljive načine iz perspektive vjerskih sloboda.

Drugo, najvažnije, sugerira da su se oružane snage konačno pomirile sa popularnošću i kompetentnošću liderstva AKP-a i da se čine spremnim prihvatiti svoju umanjenu ulogu u preuređenom turskom ustavnom sistemu, vjerujući u iskrenost obećanja AKP-a o pridržavanju sekularnim načelima.

Godine 2000. Eric Rouleau, glavni francuski komentator zbivanja na Bliskom istoku i bivši istaknuti ambasador u Turskoj (1988-1992), pišući u časopisu Foreign Affairs, naglasio je u kojoj mjeri “sistem [republikanske Turske], koji vojsku stavlja u samo srce političkog života” do sada predstavlja najveću prepreku ulaska Turske u Evropsku uniju.

Doista, Rouleau i drugi turski stručnjaci smatrali su da je turska “država iz sjene” sastavljena od svog sigurnosnog aparata, uključujući i obavještajne organizacije, bila previše prožeta kemalističkom ideologijom da bi mirno stajala i gledala dok su sekularne elite, koje su vodile zemlju od osnivanja republike, bile zamijenjene konzervativnim društvenim snagama koje su bile jezgro podrške AKP-u. I ne samo zamijenjene, već je njihova mogućnost da vuče konce vlasti iza zatvorenih vrata završila nizom birokratskih reformi koje vojsci ograničavaju ulogu čuvara.

Politička polarizacija

U isto vrijeme, uprkos dostignućima AKP-a, potisnuti sekularisti nisu ništa sretniji sa Erdoganovim vodstvom nego što su bili prije deceniju. Oni koji se identificiraju sa opozicijom, uključujući i većinu vodećih medija, nikada ne mogu naći ništa pozitivno za reći o domaćoj i vanjskoj politici AKP-a, iako je linija napada drastično promijenila svoj položaj.

Prije deset godina, glavna linija napada bila je usmjerena na strahove i optužbe da je AKP bio krinka za islamsko preuzimanje vladajućeg procesa, sa strašnim zamišljanjem “drugog Irana” kojim se upravlja strogo u skladu sa šerijatskim zakonom.

Sadašnja čvrsta kritična linija napada usmjerena je na uvjerenje kako Erdogan sanja o tome da je novi sultan Turske, vukući zemlju natrag prema mračnom dobu autoritarne vladavine.

Svakako postoje neki opravdani prigovori u vezi sa Erdoganovim tendencijama da izražava snažna lična mišljenja o društveno kontroverznim temama – od pobačaja do zagovaranja porodice sa troje djece. Također, tu je i prilično veliki broj novinara, studenata i političkih aktivista koji se drže u zatvoru bez optužnice za navodne zločine.

A tu su i strahovanja, koja podsjećaju na raniju zabrinutost da Turska postaje islamska republika, da Erdogan priprema tlo da postane predsjednik u revidiranom ustavnom okviru koji bi šefu države dao mnogo veće ovlasti od onih koje sada ima.

Ova stalna polarizacija proteže se na druge domene politike, poput neriješenih pitanja Kurda, koja su obnovljena nasiljem nakon nekoliko relativno mirnih godina. Razumljivo je za to kriviti AKP, koji je kada je ponovno izabran obećao da će riješiti sukob, a onda nije ponudio ništa čime bi se to moglo ostvariti.

Također, ozbiljna je donekle zaslužena kritika turske politike prema Siriji koja optužuje Vladu za nerazuman i amaterski preokret iz jedne krajnosti u drugu. Prvo, nepromišljeno prihvatanje Assadovog diktatorskog režima prije nekoliko godina, nakon kojeg je uslijedilo navodno prerano i upitno povezivanje sa antirežimskim sirijskim pobunjeničkim snagama.

Istina je da su pozitivne inicijative Ahmeta Davutoglu u Damasku bile pozdravljene kao centralni dio politike “nula problema sa susjedima” – pristup koji kritičari sada smatraju potpuno diskreditiranim s obzirom na pogoršanje odnosa, ne samo sa Sirijom, nego i sa Iranom i Irakom. Davutoglu je učinio najbolje što je mogao da ponudi uvjerljive razloge za promjenu tona i suštine turske vanjske politike, posebno u odnosu na Siriju.

Vanjska politika

Također, treba istaći da je ministar vanjskih poslova bio neumoran u naporima za rješavanje sukoba unutar šire turske zone aktivnosti i utjecaja. Postojali su konstruktivni i dobro organizirani pokušaji za posredovanje u dugom sukobu između Izraela i Sirije oko Golanske visoravni, podsticanje procesa pomirenja u bivšoj Jugoslaviji koje je doprinijelo diplomatskom napretku u odnosima između Srbije i Bosne i Hercegovine. A najhrabriji od svih bio je napor da se Hamas uvede u političku arenu, kako bi se dalo ikakve šanse za dogovor oko okončanja izraelsko-palestinskog sukoba; a u dogovoru sa Brazilom postojao je privremeno uspješan pokušaj u ubjeđivanju Irana da pristane na pregovore o tome da obogaćeni uranijum, koji bi mogao biti iskorišten za izradu nuklearnog oružja, skladišti izvan svojih granica.

Umjesto opravdanog osjećaja ponosa velikim turskim dostignućima ostvarenim u prošloj deceniji, neobuzdano neprijateljstvo političkih snaga usmjereno protiv AKP-a stvara sterilne debate, što gotovo onemogućava rješavanje problema sa kojima se zemlja suočava, kao i iskorištavanje mogućnosti koje stoje pred tako dinamičnom državom kakva je Turska, koju većina izvana vidi kao sjajnu priču o uspjehu – i ekonomskom i političkom.

To su sve pohvalni ciljevi i kreativna upotreba diplomatije meke moći, koja će, ako bude uspješna, smanjiti napetosti u regiji, te povećati nade za mir. Čak i ako ne bude uspjeha taj pokušaj je bio odgovoran napor da se pronađu drugi načini pored oslanjanja na prijetnje upotrebom sile za rješavanje sukoba.

Ove razne inicijative desile su se s ciljem da se Turska učini glavnim igračem u regionu i šire – sa Vladom koja je gotovo jedina na svijetu gradila vanjsku politiku koja nije bila ni nastavak hladnoratovskog priklanjanja Washingtonu, niti zauzimanje otuđenog antizapadnog stava.

Turska je nastavila svoju ulogu u NATO-u, ustrajna u svojim pokušajima da ispuni mnoge zahtjeve procesa pristupanja EU-u, a čak je i vojno učestvovala, po mom mišljenju nepromišljeno, u neuspjelom ratu NATO-a u Afganistanu.

Pošteno gledajući, Davutogluov pristup je dao izvanredne rezultate, pa čak i tamo gdje se nije pokazao uspješnim, bio je istrajan u traženju prihvatljivog puta koji bi vodio mirnijem i pravednom Bliskom istoku. Turska je povećala svoj diplomatski ugled u cijelom svijetu u kratkom vremenu bez velikog vojnog utjecaja. Ovaj poboljšani ugled je priznat u mnogim sjedištima, uključujući Ujedinjene narode, gdje je Turska velikom većinom izabrana za nestalnu članicu u Vijeću sigurnosti.

Tu su i druge značajne turske inicijative, među kojima su i veliki napori za angažman u Somaliji u vrijeme kada je ostatak svijeta okrenuo leđa zemlji koja je otpisana kao najgori primjer “propale države”.

Ne samo da je Turska ponudila materijalnu pomoć za rekonstrukciju infrastrukture upravljanja, već se, također, još impresivnije usudila krenuti tamo gdje su se anđeli bojali da idu: organiziranje hrabre posjete na visokom nivou turskog premijera, njegove supruge i drugih uglednika Mogadišu u vrijeme kada se sigurnosna situacija u prijestolnici Somalije naširoko smatrala vrlo opasnom za sve posjetioce.

Takav izraz solidarnosti prema jednoj afričkoj naciji u problemima bio je bez presedana, a praćen je nastavljenim i uspješnim angažmanom Ankare u nizu projekata za poboljšanje stanja u toj napaćenoj zemlji.

Potreba za odgovornom opozicijom

Nedavno, Davutoglu je zajedno sa Erdoganom posjetio muslimansku manjinu u zapadnoj državi Mijanmara Rakhine, koju je u junu brutalno napala lokalna budistička većina, tvrdeći da su muslimani nepoželjni ilegalni imigranti iz Bangladeša. Kao odgovor na to, Bangladeš je kazao da Rohingyje u Mijanmaru žive već stoljećima.

Ova turska misija na visokom nivou dostavila je medicinsku pomoć i pokazala empatiju, što se jedino može tumačiti kao istinski humanitarni gest, a iznad svega, prenijela je svoja osjećanja o tome koliko je važno za Tursku da učini sve što može kako bi zaštitila ovu ranjivu manjinu u dalekoj zemlji.

Davutoglu je jasno ukazao na više univerzalističku motivaciju koja je stajala iza posjete time što je, također, obišao budističku zajednicu kako bi izrazio svoju nadu da dvije zajednice mogu naučiti živjeti u miru i međusobnom poštovanju. Ovo putovanje u Mijanmar je još jedan primjer kako Turska u ovom periodu nastavlja sticati poštovanje, daleko veće od onog koje je prije imala.

Zasigurno, Turska bi, kao što je to slučaj sa svakom demokratijom, imala koristi od odgovorne opozicije koja ukazuje na propuste, dok je istovremeno spremna odati priznanje konstruktivnim poduhvatima i dostignućima Vlade. Nažalost, polarizirana i demoralizirana opozicija je oštra u svojoj kritici, bez alternativne je politike, a nedostaje joj i kredibiliteta da bude koristan kritički glas.

Umjesto opravdanog osjećaja ponosa velikim turskim dostignućima ostvarenim u prošloj deceniji, neobuzdano neprijateljstvo političkih snaga usmjereno protiv AKP-a stvara sterilne debate, što gotovo onemogućava rješavanje problema sa kojima se zemlja suočava, kao i iskorištavanje mogućnosti koje stoje pred tako dinamičnom državom kakva je Turska, koju većina izvana, naročito u regiji, vidi kao sjajnu priču o uspjehu – i ekonomskom i političkom.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO