Ratni zločinac – izborni kandidat

Piše: Enes Ratkušić

U kakvom političkom ambijentu će biti održani naredni lokalni izbori u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku je teško prognozirati, s obzirom da je politička kriza u zemlji evidentna. Ona, naravno, s obzirom na cijeli splet komplikacija vezanih za rekonstrukcije vlasti, za posljedicu može imati i ponavljanje općih izbora, odnosno njihovo vanredno održavanje, o čemu se, kao realnoj mogućnosti, značajan broj stranaka već odredio, priželjkujući takav epilog.

U svakom slučaju, sve je neizvjesno u pogledu te “oktobarske čarolije”. No, politički subjekti u liku stranaka redovno se u cijelom poratnom periodu vidljivo potrude da javnosti, pored “redovnih”, priređuju i “vanredna iznenađenja”. Sve je, naravno, bez obzira na smisao sadržaja, podređeno filozofiji izbornog uspjeha. Naredni lokalni izbori, za razliku od svih prethodnih, međutim, donose nesvakidašnje posebnosti, a one se, prije svega, tiču učešća pojedinaca, koji bi se, po nekoj logici stvari, trebali držati podalje od javnosti i publiciteta, kao prateće pojave svakih izbora.

Samo osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne u momentu provođenja izbora ne mogu se kandidirati, kaže zakon.

Informacija koja glasi: “Najmanje trojica bosanskih Srba pravomoćno osuđenih zbog ratnih zločina natjecat će se za dužnost vijećnika u nekom od opštinskih vijeća na lokalnim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. oktobra” zasigurno će imati odgovor u javnosti. Politički angažman “ratnih veterana” koji su okrvavili ruke zasigurno će na razini javnog dijeloga pretpostaviti suočavanje dva pogleda prema kojima se ljudi inače “sortiraju” i, na koncu, dijele u dva suprotna, nepomirljiva tabora – one za koje forma oličena u normi predstavlja sveto slovo, i one druge koji suštinu prepoznaju u permanentnom humaniziranju političke prakse, iznova tražeći drugačija i društveno prihvatljivija rješenja, koja nikoga neće iritirati niti diskriminirati na bilo koji način.

Zakon se, u pogledu same mogućnosti kandidatura ovakve vrste, jasno odredio – nema smetnji da se dojučerašnji zločinci, progonitelji i podstrekači najgnusnijih zlodjela, o kojima su se sudovi jasno odredili, dodijeljujući im zatvorske kazne, bez ikakvih smetnji mogu kandidirati na funkcije u lokalnoj vlasti. Samo osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne u momentu provođenja izbora ne mogu se kandidirati, kaže zakon, koji Centralna izborna komisija Bosna i Hercegovina samo preuzima.

Iz zatvora u vijeće

Zahvaljujući takvoj odredbi, građani Bosanskog Šamca bit će u prilici za budući sastav Opštinskog vijeća zaokružiti imena kandidata Srpske demokratske stranke Blagoja Simića, kome je Haški tribunal svojevremeno izrekao presudu od 15 godina zatvora, kao i kandidata Socijalističke partije Republike Srpske Simu Zarića, osuđenog na šest godina zatvora. Na listama za Opštinsko vijeće Zvornika također se nalazi ime čovjeka osuđivanog za ratne zločine. Riječ je o kandidatu Branku Grujiću, kome se sudilo u Srbiji, a izrečena mu je kazna od šest godina zatvora.

Za one koji zbivanja u politici prate neredovno ili sporadično ovakve informacije mogu djelovati kao nesvakidašnje iznenađenje, skandal bez presedana… No, to nije tako. Da u tom smislu ne bi bilo kakve zabune, treba podsjetiti da je Simo Zarić, nekadašnji načelnik policije u Bosanskom Šamcu, još početkom 2010. godine, nakon povratka iz zatvora, gdje je izdržao dvije trećine kazne, dočekan ekspresnim imenovanjem za pomoćnika načelnika opštine u ovom gradu.

Simo Zarić je početkom 2010, nakon povratka iz zatvora, dočekan ekspresnim imenovanjem za pomoćnika načelnika opštine Bosanski Šamac.

Kako je zakonski sve bilo “čisto”, njegov izbor je protekao isključivo u znaku medijskih kritika i protivljenja raznih asocijacija, koje čuvaju uspomene na dane rata u Bosni i Hercegovini, progone nesrpskog stanovništva sa tog prostora.

Već viđeno, reklo bi se. Ipak, bit će to zasigurno tema o kojoj će se govoriti, bez obzira na odsustvo zakonskih smetnji u pogledu kandidature ratnih zločinaca za odgovorne društvene uloge. Ne samo zbog općepoznate činjenice, koju svaki analitičar povijesno-političkih prilika mora znati, da pravna norma u pravilu kasni za dinamikom društvenih procesa, nego prvenstveno i upravo zbog već spomenutih “društvenih uloga”, koje već spomenutima, ukoliko im glasači ukažu povjerenje, sutra mogu preuzeti.

Dodijeljena ‘društvena uloga’

Naravno, osporavati bilo kome da ravnopravno s drugima sudjeluje u ovakvoj vrsti utakmice nije niti može biti demokratski imperativ. No da zakonodavci predstavljaju klasične spavače i prepisivače normi i da gotovo diletanski doživljavaju društveni kontekst, dinamiku promjena… ne treba posebno dokazivati.

Ovakav slučaj je itekako ilustrativan u tom smislu. Jasno je, kako već rekosmo, da svako ima pravo sudjelovati, ravnopravno s drugima, u osvajanju određenih društvenih pozicija, odnosno uloga. No, da li je normalno da u takvoj utakmici sudjeluju osobe koje su već iznevjerili “društvenu ulogu”, ogriješili se po svakom osnovu o kodekse ponašanja koje svaka takva uloga pretpostavlja.

Branko Grujić je proglašen odgovornim za ubistvo 700 civila na području Zvornika.

Ono što je u kontekstu ovakvog razmatranja važno napomenuti, a o čemu zakonodavac uopće nije nalazio za shodno razmišljati, jeste činjenica da je Blagoju Simiću kazna za ratne zločine izrečena, kao nosiocu “društvene uloge”, dakle, kao tadašnjem predsjedniku takozvanog kriznog štaba Bosanskog Šamca. Simić, dakle, kao ni Simo Zarić, nekadašnji načelnik policije u istom gradu, pa ni Branko Grujić, koji je, zajedno s komandantom Štaba Teritorijalne odbrane Brankom Popovićem, proglašen odgovornim za ubistvo 700 civila na području Zvornika, zločine nisu činili kao obični građani, nego upravo kao nosioci funkcija odnosno dodijeljenih im “društvenih uloga”.

Drugim riječima, vlastitim djelovanjem sa pozicije funkcije, koja im je dodijeljena ili na koju su izabrani, oni su devalvirali njen značaj, zbog čega njihovo sudjelovanje za ponovno osvajanje “društvenih uloga” jeste suštinski problem.

Uvjerenje o nekažnjavanju

Ako zakonodavac uistinu ne želi uvažavati okolnosti pod kojima je neko iznevjeravao i obezvrijeđivao principe i pravila djelovanja, koje pretpostavlja društveni položaj, onda je suludo za bilo kakvu “društvenu ulogu” tražiti “reference”, koje su u pravilu obavezujuće. Zbog čega onda, da pojednostavimo, zaposlenje u policiji i drugim važnim službama pretpostavlja “uvjerenje o nekažnjavanju”, ili, drugim riječima, zbog čega se za jednu takvu ulogu ravnopravno ne takmiče osobe s podužim lopovskim stažom i oni koji se nikada nisu ogriješili o zakon.

Krajnje je besmisleno da svaka ‘društvena uloga’ s ograničenim ovlaštenjima pretpostavlja reference, dok politika postaje pribježište, za koje je potrebno imati samo ‘dobru volju’ i podršku masa.

Zbog čega se na istim principima sudija koji je pregrmio kaznu zbog primanja mita ne može ponovo biti sudija? Logična pitanje zar ne? Jer, uistinu je krajnje besmisleno da svaka “društvena uloga” s ograničenim ovlaštenjima pretpostavlja reference, dok politika, koja kreira cjelokupan društveni život, postaje pribježište, za koje je potrebno imati samo “dobru volju” i podršku masa.

Konsekventno navedenom, uistinu je neozbiljno i krajnje neodgovorno prenebregavati činjenicu da svaka politička funkcija, odnosno “društvena uloga”, pojedinca stavlja u poziciju da odlučuje o važnim pitanjima. Shodno tome, iza takvog pojedinca bi morale postojati i neke garancije koje bi implicirale ozbiljnost i odgovornost, koje svaka važna “društvena uloga” po svojoj logici pretpostavlja. Ne razmatrati takva pitanja na razini zakonodavstva znači unositi anarhiju, a ne red u društveni život.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera