Nužna je debalkanizacija Balkana

Ivica Dačić, premijer Srbije i Milorad Dodik, predsjednik manjeg bh. entiteta, Republike Srpske (Srna)

Piše: Davor Gjenero

Za političare, koji sami sebe doživljavaju kao državnike, vjerojatno je neugodna situacija u kojoj nitko iz međunarodnoga okruženja ne uzima za ozbiljno ono što oni govore. Miloradu Dodiku, predsjedniku manjega bosanskohercegovačkog entiteta, ta pozicija onoga koga nitko relevantan u međunarodnoj zajednici ne uzima previše ozbiljno, međutim, otvara manevarski prostor za lansiranje političkih koncepcija koje, kad ih on izgovori, ne izgledaju niti ozbiljno, niti promišljeno, ali  koje mogu imati daleko ozbiljnije posljedice nego što se to čini na prvi pogled.

Najnovija eskapada, o tome kako on nije bosanski Srbin, nego jednostavno i samo Srbin, te da je nužno „stvaranje jedinstvene srpske politike u regiji“, za što će se on zalagati na jesenskom banjalučkom sastanku „Vijeća za provođenje posebnih odnosa“ s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem,  jedna je od takvih epizoda, kojoj nije poklonjena  potrebna međunarodna pozornost.

Iako se čini tek marginalnim predizbornim političkim folklornim, izjava političkog aktera, koji djeluje na teritoriju BiH i tvrdi da je on politički određen samo kao „integralni Srbin“, ali ne i državljanin države u kojoj djeluje, još je jedan od indikatora da politička skupina, u čije ime govori Dodik, nastoji državne i regionalne probleme rješavati metodologijom politike iz devedesetih.

Akter mekog krila

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je kao akter mekog krila demokratskoga pokreta djelovao u uvjetima pogodbene administracije i surađivao s onima koje se smatralo mekim krilom staroga režima u Srbiji, često je uvijeno lansirao dobre demokratske ideje, koje nije imao snage ili mogućnosti posve razviti i razjasniti. Jedna od njih bila je koncepcija „debalkanizacije Balkana“, o kojoj je govorio usput, doduše, sustavno objašnjavajući što time misli.

Balkanizacija je geopolitički pojam, koji ima negativan, pejorativan prizvuk, a razvijen je kao objašnjenje procesa usitnjavanja državnog prostora i regija, koje se događa nakon raspada složenih država, ali takvog fragmentiranja političkog prostora koji dovodi do međusobnih neprijateljstava novonastalih političkih entiteta i njihove međusobne nekooperativnosti. Pojam balkanizacije vezuje se uz prostore „zakašnjele nacionalne geneze“, uz nacije koje nisu proživjele „proljeće naroda“, nisu stvorile samostalnu nacionalnu državu, pa kasne s poimanjem jednoga od temeljnih demokratskih pravila: da je država nacija (The State is the Nation).

Tuđman se zalagao za koncept „Hrvati svi i svuda“, slično Dodiku danas, koji zagovara oblik ideologije „Srbi svi i svuda“. 

Problem nesposobnosti teritorijaliziranja nacije ključni je problem „balkanizacije na Balkanu“ devedesetih godina. Hrvatska, koja se u mnogo čemu odvojila od regionalnih nestabilnosti i danas ozbiljno osjeća problem što ga je Tuđmanov režim stvorio državi, zbog nerazumijevanja načela da je država nacija i zbog nesposobnosti da hrvatsku političku naciju (ili politički narod, sukladno terminologiji iz povijesti političkih ideologija u Hrvatskoj) devedesetih, definira, s jedne strane, neetnički, a s druge da ga svede u okvir državnih granica. Tuđman se zalagao za koncept „Hrvati svi i svuda“, slično Dodiku danas, koji zagovara oblik ideologije „Srbi svi i svuda“.

Za razliku od mađarske državne politike devedesetih, koja je pripadnicima  mađarske manjine u državama u okruženju davala sva prava jednaka onima svojih državljana, osim formalnoga državljanstva, čime je poticala, s jedne strane, održivost takvih manjinskih zajednica i političku volju tih zajednica da u mješovitim sredinama očuvaju svoja posebna kulturna, nacionalna i politička obilježja, koja ih odvajaju od sugrađana, hrvatska politika eksteritorijalne dodjele državljanstva poticala je volju za nacionalnom ekskluzivnošću, prije svega, Hrvata u Hercegovini, gdje su bili većinsko stanovništvo, odnosno, na iseljavanje tamo gdje su bili u manjini. Takva politika bila je posve usklađena s naknadno lansiranom koncepcijom „humanog preseljenja“, a ostavila je katastrofalne posljedice na stanje hrvatskih nacionalnih zajednica izvan matične države.

Prelijevanjem nacije preko državnih granica stvoren je problem koji je danas praktički nemoguće riješiti. On se iskazuje kroz neuredne popise birača na svakim izborima, ali ostaje visjeti opasnost od pojave nekoga novoga „ludog cara“, koji bi u nekim novim okolnostima mogao ponuditi projekt ujedinjavanja svih Hrvata. Pred tim postoje dvije brane: jedna je političko iskustvo koje je sadašnja politička generacija u Hrvatskoj izvukla iz Tuđmanove avanture agresije na BiH, a druga je europsko načelo nepromjenjivih granica.

Čini se da se postepeno stvara i treće, a to je da Hrvati u BiH, doduše, prije svega, oni u Hercegovini, koji su devedesetih zagovarali Tuđmanov tip nacionalnog integralizma, danas postepeno razvijaju poseban politički identitet i shvaćaju da im on dugoročno može donijeti više dobiti nego koncept integralizma. Uz sve mane političke organiziranosti Hrvata u BiH, činjenica je da sve relevantne političke opcije u tom tijelu podržavaju koncept europeizacije Bosne i Hercegovine, a ona je nezamisliva uz bilo kakvu obnovu avantura uspostavljanja etničkih paradržava. Nije zato slučajno da je zadovoljavanje kriterija za početak institucionalnog dijaloga Bosne i Hercegovine s EU bilo povodom prvoga političkog savezništva dominantnih hrvatskih i bošnjačkih političkih opcija nakon dugo vremena, odnosno prve uspješne političke suradnje dvaju bosanskohercegovačkih HDZ-a s SDP-om BiH.

U onog dijela političkog tijela bosanskih Srba, koje predstavlja Dodik, nema, međutim, niti svijesti o tome da u Europi važi krilatica “država je nacija”, niti na njih djeluju europski mehanizmi ograničavanja, pa se zato ideolozi tog projekta vraćaju na koncepte iz devedesetih, a sjećamo se da je jedan od njih bilo integriranje dviju paradržava “Republike Srpske” i “Republike Srpske Krajine”, kao uvod u udruživanje sa Srbijom.

Suvremene demokratske države vode i politiku zaštite nacionalnih manjina, koja se ostvaruje, prije svega, na lokalnim razinama, u regijama u kojima manjine žive i u kojima njihove posebne kulturne, političke, vjerske i druge karakteristike i tradicije sudjeluju u tvorbi regionalnih ili lokalnih identiteta. 

Ako bosanskohercegovački i hrvatski Srbi, dakle, Krajišnici, Posavljaci, Slavonci, Ličani… nemaju svoga posebnoga političkog identiteta, ako su oni samo i jedino Srbi, i ako su uspostavili homogen teritorij na kome ostvaruju suverena prava, onda je moguće braniti koncept nacionalnoga i državnog integralizma kao legitiman.

Međutim, suprotno političkom populizmu, na kakvom Dodik nastoji učvrstiti svoju političku poziciju, različitim su povijesnim iskustvima, životom u različitim političkim okolnostima i u drukčijim političko-upravnim uvjetima stvoreni različiti politički identiteti, koji se samo etnički, ali ne u punom smislu riječi nacionalno, mogu svesti pod „srpski“ ili „hrvatski“ nazivnik.

Convivenza

Prilagođeno tom načelu, suvremene demokratske države vode i politiku zaštite nacionalnih manjina, koja se ostvaruje, prije svega, na lokalnim razinama, u regijama u kojima manjine žive i u kojima njihove posebne kulturne, političke, vjerske i druge karakteristike i tradicije sudjeluju u tvorbi regionalnih ili lokalnih identiteta.

To je ono što, na primjer, Istrani ponosno nazivaju „convivenzom“ (kad kažete suživot, što je doslovni prijevod, pojam već ne zvuči tako dobro), svjesni da regionalni istarski identitet ne bi postojao bez preplitanja talijanskoga, hrvatskoga, slovenskoga, ali i austrijskog i drugih kulturnih doprinosa tom identitetu. Zato što je pitanje zaštite „drugih“ – onih koji ne pripadaju političkoj većini – stvar, prije svega, lokalne politike (naravno, tek kad se na razini središnje države uspostavi sustav solidne zaštite temeljnih ljudskih prava i ravnopravnosti), možda nije najsretnije to što je ono u BiH kroz slučaj Seidić-Finci otvoreno, prije svega, kao pitanje zaštite pasivnoga biračkog prava „drugih“ na razini središnje države.

U političkoj areni u Srbiji na ključnoj poziciji izvršne vlasti nije više akter kojem je bilo jasno da je za konsolidaciju regije nužno „debalkanizirati Balkan“.

Ti „drugi“, naravno, sudjeluju u oblikovanju političkog identiteta cijele države, ali njihov je doprinos ključan u oblikovanju lokalnih i regionalnih identiteta, upravo onih identiteta koje Dodikova „politička filozofija“ niječe. 

U političkoj areni u Srbiji na ključnoj poziciji izvršne vlasti nije više akter kojem je bilo jasno da je za konsolidaciju regije nužno „debalkanizirati Balkan“, odnosno, jasnije rečeno, na margine potisnuti političke ideologije velikodržavnih projekata i „nacionalnih okupljanja“.

Tadić, doduše, to nikad nije rekao otvoreno, upravo kao što nije otvoreno progovorio o, na primjer, genocidu u Srebrenici, nego je kroz parlamentarnu proceduru „provukao“ rezoluciju koja osuđuje zločin, a poziva se na međunarodne dokumente, koji govore o genocidu, i potvrđuje ih.

Utješno je što Dodikova inicijativa u Beogradu nije naišla na velik interes, a novi premijer Dačić, iako akter kontinuiteta staroga režima, javno izjavljuje kako smatra da je nepotrebna inicijativa koju Dodik zagovara, dakle „prekogranične“ nacionalne strategije koja bi poništavala posebne državne identitete pripadnika srpskoga etničkoga/nacionalnog korpusa.

Nije kasno za projekt uspostavljanja bosansko-hercegovačkog političkog državljanstva. Ali da bi taj projekt bio uspješan, nije dovoljno samo da dobrohotni visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Valentin Inzko, kritizira Dodikove izjave.

U  Dodikovoj eskapadi dodatno je opasno to što se ona nadovezuje na nedavno plasirani novi „koncept europeizacije BiH“ po uzoru na posve krivo shvaćen slučaj Cipra. Ciparsko pristupanje EU nije bilo niti zamišljeno niti vođeno kao paralelni put dvaju entiteta, nego upravo suprotno: put u kome se politički nepriznati entitet obvezao na ispunjavanje obveza koje su u europeizaciji preuzimale izvršna i zakonodavna vlast s međunarodnim legitimitetom, a kraj puta i referendum trebali su dovesti do integracije toga međunarodno politički nepriznatog dijela države, ali je na koncu projekt propao, i to ne zbog odluke političkog tijela u turskom, nego u grčkom dijelu Cipra.

Očito je da su europeizacija BiH i sam početak njena institucionalnog dijaloga s EU ozbiljan politički ispit održivosti politike konsolidacije regije i debalkanizacije Balkana njegovom europeizacijom. Potvrđuje se da je za održivu stabilnost regije od ključne važnosti i da bez konsolidacije BiH, kao države triju konstitutivnih naroda (ne nužno s dva, ali nikako s tri entiteta), nema stabilnosti Balkana.

Alternativna strategija

Na kraju rata 1995. mnogi su pretpostavljali da će odmah započeti proces intenzivnog razvitka Federacije i provođenje svojevrsnog Marshallovog plana za žrtve agresije, čime bi se ekonomski ojačalo Sarajevo i učinilo ga realnom gravitacijskom točkom BiH. To je kao projekt izostalo. Banja Luka je kao gravitacijsku točku odabrala Beograd, a sada sve otvorenije iskazuje sumnju i u vrijednost europeizacije, sumnjajući u gravitacijsku privlačnost Bruxellesa i sve mu otvorenije pretpostavljajući Moskvu.

Ispravljanje posljedica etničkog čišćenja, provedenog u toku rata, danas nije realno (kao što ono nije realno niti u Hrvatskoj, pa su cijele regije ondje depopulirane). Međutim, nije kasno za projekt uspostavljanja bosansko-hercegovačkog političkog državljanstva. Ali da bi taj projekt bio uspješan, nije dovoljno samo da dobrohotni visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Valentin Inzko, kritizira Dodikove izjave ili da netko od europskih funkcionara srednje razine upozori na štetnost strategije novoga nacionalnog jedinstva što je ovaj hoće formirati s predsjednikom Nikolićem. Potrebno je kreirati alternativnu strategiju. To, po svemu sudeći, nikoga u EU pretjerano ne zanima, a niti BiH niti regija, bez međunarodne pomoći, za to nemaju snage. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera