Monopol i prava manjina u Hrvatskoj

Pupovčev konkurent Veljko Džakula na poziv hrvatskog predsjednika prisustvovao je obilježavanju akcije "Oluja" (Pixsell)
Pupovčev konkurent Veljko Džakula na poziv hrvatskog predsjednika prisustvovao je obilježavanju akcije "Oluja" (Pixsell)

Piše: Davor Gjenero

Ljetošnja sezona kiselih krastavaca u hrvatskim je medijima bila obilježena sukobom predsjednika Josipovića i lidera srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Milorada Pupovca.

Tek treba vidjeti hoće li taj sukob utjecati na položaj srpske, ali i drugih manjina u Hrvatskoj, kao što su u javnim izjavama izrazili strah neki od onih koji u sporu stoje na Pupovčevoj strani, ali je sigurno da je sukob dodatno zahladio ionako, nakon izbora u Srbiji, “pothlađene” odnose Zagreba i Beograda i to unatoč tome što Pupovac nije politički akter koji bi „dobro stajao“ kod nove administracije u Beogradu.

Sve je počelo proslavom godišnjice „Oluje“. Naime, posve je logično da je predsjedniku Josipoviću neugodno što se dosad ta godišnjica proslavljala na sličan način kao i u vrijeme Tuđmanova režima. „Domovinska zahvalnost“, što god značila ta Tuđmanova patetična, ali isprazna formulacija, slavila se kao potvrda „državničke mudrosti“ Franje Tuđmana, koji je, prema toj slici svijeta, osmislio najbolji mogući način reintegriranja Hrvatske i uspostavljanja garancije njene slobode.

Nasuprot ovom poimanju, postoji ono srpsko, prema kojem „Oluja“ nije bila ništa drugo nego osmišljeni „zločinački pothvat“ etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske i zločin vojske nad civilnim stanovništvom.

I jedno i drugo shvaćanje daleko su od pune istine. „Oluja“ je bila planirana uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država i NATO saveza, provedena je u savezništvu Hrvatske vojske i Armije BiH, njome je slomljena paradržavna totalitarna tvorba u Hrvatskoj i deblokiran Bihać, kojem se spremala sudbina slična srebreničkoj.

Isčekivanje istine o “Oluji”

Međutim, „Oluju“ su za svoj zločinački pothvat iskoristili Tuđman i njegov režim. Akciju su provodili tako da su bili tolerirani zločini nad srpskim civilnim stanovništvom, te su ih provodile elitne snage, poput policijskih specijalaca, tolerirale su se bande pljačkaša i palikuća koje su preplavile novooslobođen prostor.

Dugoročna posljedica, o kojoj se ne govori, činjenica je da je združena vojna operacija Hrvatske vojske  i Armije BiH zaustavljena odlukom ključnih aktera NATO saveza i da uspostavljena dinamika (zbog zločina što su počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj) nije pretvorena u konačnu oslobodilačku operaciju u BiH, koja je mogla dovesti do sloma Karadžićeve totalitarne paradržave i oslobođenja cijele BiH.

Iako je pred „Oluju“ Hrvatska bila na korak do integracije u euroatlantske strukture, a nagoviještena je i mogućnost pregovora o članstvu u EU-u, zbog Tuđmanove zloupotrebe te vojne akcije, Hrvatska je u narednom razdoblju završila u međunarodnoj izolaciji tek nešto blažoj od one u kojoj je bila Miloševićeva Srbija. 

BiH je, pak, dobila Daytonski sporazum, a njime uspostavljena struktura i dan danas blokira demokratsku konsolidaciju države.

Cijela istina o „Oluji“, naravno, još neko vrijeme neće biti ispričana, ali predsjedniku Josipoviću bilo je važno da se napusti dosadašnja paradigma i da se uz proslavu važne ratne pobjede s pijetetom obilježi i stradanje srpskih civila tijekom i poslije vojne operacije. Pupovac nije prihvatio Josipovićev poziv na proslavu u Kninu, ali drugi akter na srpskoj manjinskoj sceni u Hrvatskoj, Pupovčev konkurent Veljko Džakula, jest.

Džakula djeluje u prostoru „manjinskoga civilnog društva“, a imao je i neke neuspješne političke pokušaje. Pupovac, pak, djeluje i kao akter u političkoj areni, saborski je zastupnik i potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, ali i kao akter u civilnom društvu, kao predsjednik Srpskoga narodnog vijeća, kojem je nastojao stvoriti status krovne organizacije srpske manjine u Hrvatskoj.

Džakulina pojava u Kninu najprije je otvorila stari spor dvojice konkurenata na manjinskoj političkoj areni, ali je bilo samo pitanje trenutka kad će se otvoriti i pitanje sukoba Pupovca i predsjednika Josipovića. Kad se Josipović založio za pluralizaciju političkog života srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i otvoreno posumnjao u opravdanost svojevrsnoga političkog monopola, što ga je prisvojio Pupovac, postalo je jasno da su sada u pitanju odnosi društvene moći i da sukob postaje vrlo „osoban“.

Dokidanje političkog monopola, uspostavljenog u manjinskoj politici kojim se stvarno smanjuje efikasnost ostvarivanja manjinskih prava… bitka je koju će manjinsko civilno društvo samo morati dobiti u sukobu s manjinskom političkom klasom. 

Hrvatski sustav manjinske zaštite zasniva se na trima stupovima: manjine imaju pravo na zastupljenost, odnosno razmjernu zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne i regionalne samouprave (običnu tamo gdje čine pet posto stanovništva, a razmjernu tamo gdje čine više od 15 posto). Imaju, nadalje, pravo na formiranje manjinskih samouprava kao konzultativnih tijela općinskih i županijskih vlasti, a te manjinske samouprave zamišljene su kao organizacije civilnoga društva sui generis.

Na kraju, imaju pravo na parlamentarnu zastupljenost, na osigurana zastupnička mjesta u Saboru. Uz 140 redovitih zastupnika i dva zastupnika dijaspore u Sabor se bira osam manjinskih zastupnika, tri iz srpske manjine i pet iz ostalih.

Greška je manjinske politike u Hrvatskoj činjenica da je u središtu pozornosti uvijek bila manjinska parlamentarna zastupljenost. Vrlo se brzo formirala „manjinska politička klasa“ koja iz parlamentarne zastupljenosti ostvaruje relevantnu sumu privilegija.

Osim što prihode ostvaruju kao saborski zastupnici i osim financija za političke organizacije, koje su tako postale parlamentarne, manjinski zastupnici članovi su i Vladina Savjeta za nacionalne manjine i u njemu vode glavnu riječ, a taj je Savjet tijelo koje distribuira javni novac namijenjen zaštiti manjina i razvoju manjinskih institucija. Iako je sustav manjinske zaštite dizajniran tako da se oslanja na institucije civilnoga društva, manjinske stranke u većini manjina, a pogotovo u srpskoj, preuzimaju kontrolu nad „manjinskim civilnim društvom“, a Pupovac je akter koji je u tom iskorištavanju situacije najvještiji.

Njegovo Srpsko narodno vijeće istovremeno djeluje i kao nevladina organizacija i kao krovna manjinska udruga, a nastoji preuzeti i ulogu manjinske samouprave srpske manjine na državnoj razini. Pupovac je pritom i potpredsjednik i ideolog, pa i saborski zastupnik SDSS-a. On spada u demokratsku političku arenu u Hrvatskoj.

U vrijeme Tuđmanova režima pripadao je „tankoj“ lijevoj opoziciji, a na manjinskoj sceni djeluje tek od 1995. godine, kad je u Sabor izabran kao zastupnik Akcije socijaldemokrata (inače izvanparlamentarne stranke koja ga je kandidirala za manjinski mandat). SDSS, međutim, nema tako besprijekoran „demokratski background“, jer se radi o stranci koja je, zapravo, preuzela infrastrukturu SDS-a, a čije je djelovanje još ranih devedesetih zabranjeno odlukom Ustavnog suda.

Politički monopol

Predsjednik Josipović dodatno je zaoštrio sukob s Miloradom Pupovcem zbog napada na sebe u Novostima, časopisu kojem je izdavač Pupovčevo Srpsko narodno vijeće, a financira ga Savjet za nacionalne manjine.

Novosti su u posljednjih godinu-dvije postale zanimljiv, čvrsto lijevo profiliran politički tjednik, u njemu objavljuju relevantni autori, dobro su uređivane, a teme koje otvaraju uglavnom nisu vezane uz manjinsku politiku, nego su politički i društveno relevantne za hrvatsko društvo općenito, a predstavljene su s jasnim i prepoznatljivim političkim stavom. Taj je časopis, na neki način, baštinik onoga što je nekoć u Hrvatskoj radio Feral, a usporedive su s e-Novinama, internet portalom što ga u Beogradu uređuje Petar Luković.

Novosti su tako nastavile obrađivati temu, koju je otvorio portal Index.hr, o svojevremenoj ulozi predsjednika Josipovića (tada kao tajnika Društva skladatelja) u dodjeli posla naplate i raspoređivanja tantijema od autorskih muzičkih prava. Predsjednik Josipović postaje „nervozan“ kad se god otvori rasprava o ovom slučaju, jer strepi da bi to moglo škoditi njegovu javnom ugledu, a Novostima predbacuje to što – iako su funkcionalni medij poduprt javnim novcem da bi informirao manjinsku zajednicu – pišu o stvarima koje nisu dio njihova „mandata“, a za to se koriste javnim sredstvima.

Pupovčevo političko-civilnodruštveno-manjinsko „carstvo“ pod kapom Srpskoga narodnog vijeća, nadalje, izgleda nije bilo previše pedantno u pravdanju utrošenih sredstava, a zahvaljujući poziciji onoga o kome je ovisila parlamentarna većina prošle administracije, velik dio financijskih sredstava za organizaciju nije dolazio iz redovnih državnih sredstava, nego iz Vladinih rezervi, o čemu se odlučivalo netransparentno, na zatvorenim sjednicama Vlade.

Aktualna administracija ne ovisi o potpori Milorada Pupovca i njegova SDSS-a, ali je njemu svejedno pošlo za rukom da ga se i u ovoj administraciji tretira kao dio vladajuće koalicije, pa je tako on u Bruxellesu, odnosno Strasbourgu, zauzeo jedno od mjesta promatrača u Europskom parlamentu i to iz kvote Socijaldemokratske partije. Vladajuća koalicija, odnosno, prije svega, SDP, računaju na njegov utjecaj u sklapanju budućih lokalnih koalicija, nakon izbora iduće godine i na neki način im odgovara ovakva slika odnosa.

Ivo Josipović, pak, u vrijeme prije nego što je postao predsjednikom Republike, bio je prepoznatljiv akter na hrvatskoj civilno-društveno i ljudskopravaškoj sceni. Poznaje civilnu scenu u Hrvatskoj, koja je posljednjih godina u ozbiljnoj krizi, jer su presahnule strane donacije civilnom društvu, a alternativni nacionalni izvori financiranja nisu uspostavljeni, ni za koji osim onoga „nacionalno-manjinskog“ dijela te scene.

Zato mu situacija, u kojoj se uspostavljaju politički monopoli i potiskuje njen građansko-društveni karakter, smeta više nego ostalim pripadnicima političke klase. Taj aspekt uvjerljiviji je odgovor o razlogu zašto je Josipović sada ušao u politički sukob s Pupovcem, nego spekulacija o tome kako je, navodno, procijenio da Pupovac nema uporišta u aktualnoj administraciji u Beogradu, pa da ga nastoji potisnuti, ojačati Veljka Džakulu (koji je u boljim odnosima s Nikolićevom administracijom) i tako sebi otvoriti komunikacijski kanal s Beogradom.

Dokidanje političkog monopola, uspostavljenog u manjinskoj politici kojim se stvarno smanjuje efikasnost ostvarivanja manjinskih prava i koji onemogućuje da se prava pripadnika manjina ostvaruju na lokalnim razinama, gdje je to, u koliko-toliko konsolidiranim društvima, najvažnije, bitka je koju će manjinsko civilno društvo samo morati dobiti u sukobu s manjinskom političkom klasom.

Predsjednik Josipović samo je odškrinuo vrata tom procesu, kao što je omogućio da se i s hrvatske strane i sa strane hrvatskih Srba počne realno sagledavati značenje nekih važnih događaja, kao što je bila „Oluja“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO