Lažna briga elite za demokratiju

Piše: Adnan Mahmutović

Za Evropsku uniju se često govori da je tehnokratski projekat elita zasnovan na tzv. permisivnom konsenzusu. Pri tome se taj permisivni konsenzus definiše kao čin u kojem na evropskom nivou u vezi sa određenim pitanjem preovladava pozitivan stav uz istovremeno ostavljanje, onima koji donose odluke na nivou država članica, mogućnost da poduzmu korake koji pogoduju integraciji, ali istovremeno i široku slobodu u vezi sa tim.

Vremenom se ovaj permisivni konsenzus zbog rasta euroskepticizma transformisao u ograničeni disenzus. Sjetimo se da je na referendumskom glasanju odbačen Ugovor iz Mastrihta u Danskoj (1992), pristup Norveške (1972, 1994), Ugovor iz Nice u Irskoj (2001), uvođenje eura u Švedskoj (2003), Ustav za Evropu u Francuskoj i Holandiji (2005), te Ugovor iz Lisabona u Irskoj (2008).

‘Dobra stvar’

Uprkos činjenici da se, postepeno od Ugovora iz Mastrihta, osnova integracijskog procesa transformiše, odnosno da EU od jedne čisto ekonomske postaje sve više politička zajednica, elite i dalje nastoje da zadrže primat upravljanja potiskujući demokratske vrijednosti na kojima se Evropska unija uostalom formalno i zasniva.

Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da se pad demokratski izabranih vlada i njihova zamjena tehnokratama predstavlja kao „dobra stvar,“ odnosno kako objasniti burnu reakciju u slučaju kada je bivši premijer Grčke Papandreou samo najavio mogućnost da bi o predloženim mjerama štednje ipak trebali odlučivati građani Grčke na demokratskom referendumu.

Očigledno je da elite ne brinu puno o demokratiji. Zapravo i nemaju puno razloga da brinu jer legitimitet crpe iz vlastite sposobnosti da svaki puta uspiju da uvjere javnost da su njihovi potezi „dobra stvar i najbolje rješenje“.

Kada se danas postavi pitanje budućnosti evropskog projekta, odgovor ne bi trebalo tražiti između isključivih mogućnosti: uspjeha i neuspjeha. 

Međutim, ipak se čini da elite dostižu svoje limite sa političkim projektom Unije koja neće moći opstati samo na njihovom konsenzusu nego će ona kao i svaka politička zajednica danas nužno zahtjevati podršku građana kao garanciju vlastite stabilnosti.

Stoga, kada se danas postavi pitanje budućnosti evropskog projekta, odgovor ne bi trebalo tražiti između isključivih mogućnosti: uspjeha i neuspjeha. Mi vidimo da je odgovor najbliži nekom srednjem rješenju – međustanju. Niti cjelovit uspjeh, niti potpuna propast. Niti je efektivna demokratija ni apsolutna diktatura elita. Dakle, neka varijanta slabe demokratije sa izraženom diktaturom kapitala i državnog intervencionalizma u korist tog kapitala.

Sa druge strane, postratna ustavno-pravna konstrukcija Bosne i Hercegovine se može također smatrati projektom elita. Razlika je u tome da su elite koje su pokrenule evropski projekat nastavile da taj projekat i dalje razvijaju, dok su one elite koje su konstruisale dejtonsku BiH svoj projekat ostavile na cjedilu prepuštajući ga domaćim političarima.

To znači da se njihov „permisivni konsenzus“ u slučaju BiH odnosio samo na zaustavljanje rata i da on nije uključivao bilo kakve razvojne strategije. Ipak, elite su znale da domaći političari nisu u stanju da jednako poštuju i provode Dejtonski mirovni sporazum pa su ostavile svoga predstavnika i da li mu tzv. Bonska ovlaštenja kao garanciju. Osim toga, one su kao garanciju ostavile još jedno sredstvo – konsenzus. Naime, znajući da domaći političari nisu spremni na dobrovoljni konsenzus on je nametnut kao formalno-pravni uslov.

Cijelo vrijeme u zabludi

Ovaj konsenzus je sadržan u okviru principa konstitutivnosti naroda i razrađen je na nekoliko instrumenata zakonodavnog postupka. Princip konstitutivnosti naroda, iako po svemu diskriminatorski, dakle, ipak predstavlja garanciju dejtonskog ustavno-pravnog ustrojstva BiH. To znači da su neki od nas cijelo vrijeme u zabludi ako smatraju da su pojedini političari u pravu kada kažu kako „Bosne“ nema ako za nju nisu predstavnici jednog ili dva konstitutivna naroda, naprotiv „Bosne“ neće biti tek onda kada se o tome slože predstavnici sva tri konstitutivna naroda – konsenzusom.

Sa druge strane, ni ove domaće elite ne vode puno brigu o demokratiji. O nedostatku demokratskih arena i kanala za participaciju građana u procesu donošenja odluka. One svoj legitimitet crpe iz činjenice da svaki puta pred izbore uspiju da aktueliziraju nacionalna pitanja te da se nametnu kao njihovi zaštitinici. Tako je izgleda i ovaj put.

Dakle, opet isto: elite, konsenzus i nekakvo međustanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera