Požari bukte, nema ko da ih gasi

Piše: Enes Ratkušić

Požari u Bosni i Hercegovini posljednjih godina traju praktički koliko i po nesnošljivim žegama najizrazitiji dio ljeta, od polovine juna do polovine augusta, a sama efikasnost u pogledu njihovog suzbijanja, odnosno gašenja, ravna je nuli. Neefikasnost u samom pristupu ovom delikatnom problemu prisutna je na svim nivoima. Stiče se utisak da je saradnja – kako po vertikali, tako i po horizontali – ispod svakog nivoa koji bi osigurao veći stepen efikasnosti u borbi protiv vatrenih stihija.

Požar u okolini Konjica traje još od prvomajskog teferiča, Trebinje i Bileća su, također, aktuelni već mjesecima, Mostar, Nevesinje i druga područja zahvaćeni su vatrom, a ogromne štete požari su nešto ranije nanijeli šumama u opštini Srebrenica. Hercegovina je, dakako, najugroženije područje u tom pogledu, s obzirom na oskudnost padavina koje su, bez obzira na angažman ljudi i njihovo umijeće, bile i ostale najefikasnije sredstvo u obuzdavanju požara, posebno na područjima gdje konfiguracija terena ne dozvoljava adekvatan pristup vozilima, odnosno savremenoj protivpožarnoj opremi.

Požar u okolini Konjica traje još od prvomajskog teferiča, Trebinje i Bileća su aktuelni već mjesecima, Mostar, Nevesinje i druga područja zahvaćeni su vatrom, a ogromne štete požari su nanijeli šumama u opštini Srebrenica.

Spisak razloga zbog kojih se suočavamo s problemima u ovom domenu je uistinu podug, zbog čega se valja zadržati na onim najvažnijim, koji najviše limitiraju nastojanja da se na najefikasniji način eliminira ova opasnost po ljude i materijalna dobra. Ovdje se, naravno, nećemo baviti uzrocima požara, koji su najčešće rezultat neodgovornosti, nepažnje, ali i namjernih podmetanja.

Pođemo li od analize same strategije, koja se, prije svega, očituje u valjanim planovima te adekvatnim materijalno-tehničkim sredstvima za borbu protiv požara, suočit ćemo se s nizom nelogičnosti u tom pogledu. Adekvatni planovi suštinski i ne postoje, iako požari u zemlji ne predstavljaju pojavu koja bi, s obzirom na podneblje, bila neka vrsta iznenađenja.

Stihija na terenu

Upravo zato se na terenu djeluje stihijski, bez bilo kakvih preventivnih radnji koje bi po logici strateškog planiranja podrazumijevale kontinuitet. Već spomenuti požari na najbolji način govore o odsustvu takvih planova, koji, naravno, podrazumijevaju i adekvatnu koordinaciju. Na primjeru Konjica, gdje je požar praktički uništio kompletnu desna obalu Neretve, od samog grada sve do Glavatičeva, može se sagledati suština svih problema vezanih za segment protivpožarne zaštite.

Prvi problem predstavlja činjenica da je za protivpožarnu zaštitu u ovoj općini angažirano svega 13 ljudi, što je jedinica koja efikasno može djelovati samo na gašenju malih požara. Dodamo li navedenom da je oprema, od voznog parka do drugih sredstava, u katastrofalnom stanju, jasno je da se o bilo kakvoj protivpožarnoj efikasnosti uopće ne može govoriti.

Na primjeru Konjica može se sagledati suština svih problema vezanih za segment protivpožarne zaštite.

Navedene činjenice, kao ni razmjere požara koji je zahvatio područje konjičke općine, Mostara, Trebinja… nije, međutim, posebno uzbudio više instance vlasti da se u rješavanje problema uključe energičnije. Pravdanje se po nekom ustaljenom pravilu nalazi u procedurama, koje podrazumijevaju niz radnji koje naprosto limitiraju svaku vrstu efikasnosti, koja je u ovom domenu najpotrebnija.

Da bi se protivpožarno angažirali pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, odnosno podigli helikopteri, potrebno je ispoštovati propisane procedure, od podnošenja zahtjeva do odluke koju na kraju donosi državno Predsjedništvo, što je jako spor proces, kojeg, što je nevjerovatno, ne ubrzava bilo kakav stepen hitnosti, odnosno razvoj stanja na terenu.

Procedure i intervencije

No, čak kad se takva vrsta odobrenja i pribave, efikasnost je, s obzirom na to da je većina letjelica potrošila svoj vremenski resurs, kako to kaže Muhamed Ibrahimović, ministar odbrane Bosne i Hercegovine, minimalna. Razumljivijim jezikom rečeno, OSBiH raspolaže “krntijama”, koje nakon svake intervencije ovakvog karaktera zahtijevaju detaljne tehničke preglede koji ih izbacuju iz stroja.

Ipak, najveći problem su već spomenute procedure, sporost koordinacije odgovornih, koji o takvoj vrsti angažmana donose konačne odluke. Ono što je tu suštinski problem jeste činjenica da potreba za hitnošću intervencije na terenu, što prirodne nepogode bez obzira na njihov karakter naprosto podrazumijevaju, još ne alarmira odgovorne da samu logiku procedure prilagode logici intervencije.

OSBiH raspolaže helikopterima koji nakon svake intervencije zahtijevaju detaljne tehničke preglede, koji ih izbacuju iz stroja.

Klasičan “bosanski paradoks” – dok se odluke koje se tiču međunarodnih odnosa i kredibiliteta zemlje u Ujedinjenim narodima lome preko koljena, od podizanja helikoptera se pravi gotovo nadnaravni problem. Istovremeno, šume se, kao jedno od najvećih sirovinskih resursa u zemlji, tope poput snijega na suncu.

Da novca za gorivo nema, kako je rekao Bakir Izetbegović, predsjedavajući državnog Predsjedništva, potpuno je razumljivo, s obzirom na stanje u zemlji, njenu ekonomsku (ne)moć. Ipak, Izetbegović, kao ni njegove kolege Nebojša Radmanović i Željko Komšić, u Predsjedništvo nije izabran da bi javnosti obznanio da za helikoptere u spasilačkim misijama nema novca za gorivo, nego da bi se pronašlo rješenje problema. Na njima je, kao i drugim institucijama vezanim za prirodu ovakvih problema, da iznađu adekvatan odgovor. Helikopteri, naravno, nisu jedini izlaz kad je u pitanju borba protiv požara, ali i drugih elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa.

A solidarnost?

Već spominjana činjenica da su općinske vatrogasne jedinice malobrojne i loše materijalno-tehnički opremljene predstavlja najveći problem. Svakoga iole odgovornijeg moraju zabrinuti informacije da je 16 ljudi danonoćno na terenu na području između Gacka i Bileće, da 13 konjičkih vatrogasaca, uz pomoć nekolicine mještana, vodi borbu za spašavanje izvorišta Ljuta…

S pravom se, čitajući ili slušajući ovakve informacije, moramo zapitati kako je moguće da ovakve vrste opasnosti nisu dovoljan znak za opću uzbunu, ako ne na bazi institucionalne mobilizacije, ono barem solidarnosti, koja je neophodna za minimum održavanja društvenog života. Istrajavati na dreždanju ispred čaršijskih kafana, istovremeno ostavljajući malobrojnoj vatrogasnoj jedinici da sama brani izvorište sa kojeg se napaja cijeli grad, vrhunac je morbidne ravnodušnosti.

Čini se da je kompletna mašinerija u havariji, od vatrogasnih jedinica i Civilne zaštite, nadležnih ministarstava do samog Predsjedništva države.

Nije valjda da samo njih dvadesetak u Konjicu konzumira vodu. Kako je moguće da, u cilju zaštite vitalnih objekata, odgovorni nisu posegli za dodatnim mobilizacijama, s obzirom na to da je praksa neumoljiva – na 15 metara širine požarnog fronta potrebna su četiri vatrogasca.

Solidarnost i saradnja, međutim, nisu “umrli” samo na razini građanske odgovornosti, nego i, nažalost, među samim vatrogascima. Čini se da je kompletna mašinerija u havariji, od vatrogasnih jedinica i Civilne zaštite, nadležnih ministarstava do samog Predsjedništva države. Naravno, jer kako je moguće da u ovako alarmantnoj situaciji prema 400 sarajevskih vatrogasaca baš niko nije uputio niti jedan poziv za pomoć. Nevjerovatno je, međutim, kako se baš niko iz Štaba Civilne zaštite nije sjetio da bi upravo jednu takvu jedinicu valjalo uputiti prema Konjicu, Mostaru, Trebinju…

Primjer Slovenije

Rezimiramo li sve naprijed navedeno, temeljni problem nije nedostatak novca za helikoptere ili neposjedovanje specijaliziranih aviona kanadera, što se prečesto navodi kao nepremostiva teškoća u efikasnijem suprotstavljanju požarima, što je, naravno, vrlo upitno. Glavni problem je u samom konceptu borbe protiv prirodnih nesreća i katastrofa, bolje rečeno u njegovom odsustvu.

Čak i u slučaju najidealnije koordinacije koncept protivpožarne strategije lišen pomoći dobrovoljnih vatrogasaca ne može polučiti valjane rezultate. Bez ponovnog formiranja dobrovoljnih vatrogasnih jedinica u svim općinama neće biti adekvatnog odgovora na prirodne nesreće i katastrofe, čak i ako nabavimo kanadere, helikoptere, savremenu opremu i vozila…

Glavni problem je samom konceptu borbe protiv prirodnih nesreća i katastrofa, bolje rečeno u njegovom odsustvu.

Sloveniji, ilustracije radi, ne nedostaje ni zračna podrška, niti su tehnički hendikepirani, ali ova zemlja, prostorno manja od Bosne i Hercegovine, sa znatno manjim rizicima od požara s obzirom na geografsku poziciju, znatno povoljniju konfiguraciju terena sa stanovišta efikasnosti suprotstavljanja vatrenim stihijama, u stroju ima blizu 200.000 dobrovoljnih vatrogasaca.

U pitanju su, dakle, brigade ljudi latentno spremne da se pridruže profesionalcima, koji u tako osmišljenom konceptu borbe protiv požara figuriraju kao svojevrsna “dežura”, “izvidnica”, koja će suštinski alarmirati i koordinirati gašenje eventualnih požara, a ne biti jedinom snagom suprotstavljanja vatrenim stihijama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera