Desalinizacija i spor Izraela i Palestine

Kada je desalinizacija u pitanju, Izraelci su pioniri tehnologije reverzibilne osmoze (EPA)

Piše: Ramzi El Houry

Regionalna politika vodenih resursa još jednom uključuje Izrael, ovog puta u relaciji sa Južnim Sudanom, gdje je kompanija Izraelska vojna industrija u ime izraelske Vlade potpisala sporazum sa Vladom Južnog Sudana, kojim bi se Sudancima dostavila vodovodna infrastruktura i razvojna tehnologija. Ove dvije zemlje su dogovorile saradnju po pitanju desalinizacije, navodnjavanja, vodosnabdijevanja, te prečišćavanja.

Čini se da je jedna od strateških prednosti ove saradnje za Izraelce, osim potencijalnog dogovora o nafti, mogućnost uključivanja u hidro politiku Nila, čime se može ostvariti određena prednost u odnosu na Egipat. Izrael očito ima mnogo toga ponuditi kada je u pitanju vodovodna infrastruktura i tehnološki sektor. Ovo dovodi do pitanja kako će napredak Izraela, postignut kod kuće, u poljima kao što je desalinizacija, utjecati na izraelsko-palestinsko pitanje vodenih resursa.

Ranije sam pisao da realnost pitanja voda uslovljava rješenje jedne države, ako je moguće naći pravedno i jednako rješenje za datu situaciju. Ipak, neki smatraju da ambiciozni izraelski plan za desalinizaciju, uglavnom omogućen otkrićem i eksploatacijom značajnih rezervi gasa na obali države, omogućava Izraelu da potpuno ukloni pitanje vode sa liste najvećih prepreka pri postizanju pravednih uslova za mir unutar okvira dvije države.

Veliki projekti

Izrael je zaista agresivno provodio svoj projekt desalinizacije. S ciljem dobijanja blizu 600 miliona kubnih metara godišnje desalinizacijom morske vode do 2015. godine Izrael je izgradio tri velika postrojenja za desalinizaciju, dok četvrto i peto trebaju biti dovršeni do 2013. Postrojenje Hadera, završeno 2010, ima kapacitet od blizu 130 miliona kubnih metara godišnje, što ga čini najvećim postrojenjem za reverzibilnu osmozu na svijetu. Kada postrojenje Sodek bude završeno naredne godine, premašit će kapacitet Hadera sa kapacitetom od 150 miliona kubnih metara godišnje.

Sve u svemu, desalinizacija bi trebala osigurati 22,5 posto potražnje za pitkom vodom do 2015. Dugoročno gledajući, u periodu između 2040. i 2050. Izrael planira investirati blizu 15 milijardi dolara da bi se osigurao kapacitet od 1,75 milijardi kubnih metara godišnje, čime će se zadovoljiti skoro 41 posto izraelskih potreba za pitkom vodom. Ovako ambiciozan cilj nije nerealističan za Izrael. Oni su bili pioniri u sektoru voda već decenijama. Zahvaljujući njima, imamo tehnologiju navodnjavanja kapanjem, metodu navodnjavanja usjeva koja zahtijeva znatno manje vode od klasičnog navodnjavanja plavljenjem.

Čak i ako Izrael ispuni svoje ambiciozne ciljeve u projektima desalinizacije, stav da će ovo dozvoliti bilo kakvu promjenu vis-a-vis odnosa sa Palestincima i eksploatacije njihovih rezervi vode je malo vjerovatan.

Izrael, također, obrađuje veliki dio svojih otpadnih i kanalizacijskih voda, koristeći blizu 80 posto tih voda za agrikulturu, što je najveći postotak na svijetu. Kada je desalinizacija u pitanju, gdje su Izraelci pioniri tehnologije reverzibilne osmoze, dobivena je metoda koja je ekološki čišća i zahtijeva manje goriva nego standardna etapna metoda sa kotlom. Sa skorim otkrivanjem rezervi prirodnog gasa uz obalu, budućnost korištenja ovih postrojenja za desalinizaciju postaje još isplativija i sigurnija.

Ali čak i ako Izrael ispuni ove ambiciozne ciljeve, stav da će ovo dozvoliti bilo kakvu promjenu vis-a-vis odnosa sa Palestincima i eksploatacije njihovih rezervi vode je malo vjerovatan. Postoji više razloga za to: za početak, desalinizacija je previše skupa i u najboljem slučaju pokrit će izraelske rastuće potrebe, a ne nagrizati udio prirodnih resursa koji Izraelci koriste. Izrael koristi blizu 40 miliona kubnih metara godišnje više nego što se prirodnim putem nadoknade podzemne i površinske vode koje koriste, a smatra se da će se ovaj trend nastaviti i u 2020. bez obzira na izgradnju novih postrojenja za desalinizaciju, s obzirom na to da će rast broja stanovnika i ekonomski razvoj poništiti povećanje kapaciteta.

Kratkoročno i srednjeročno gledajući, desalinizacija može samo pridodati postojećim izvorima i dopustiti Izraelu da ispuni zahtjeve u doba suša koje se dešavaju sve češće s obzirom na klimatske promjene. Sve preko toga će vjerovatno biti iskorišteno za rehabilitaciju postojećih vodonapojnih zona i jezera, nego što će se iskoristiti kao izvor. Mnogi stručnjaci smatraju da je efikasnije, odmah dostupno i ekonomski isplativije rješenje da se utječe na potražnju, boljim korištenjem otpadnih voda i unapređivanjem infrastrukture, kao što je rješavanje problema curenja.

Postoje i pitanja utjecaja na okoliš koje Izraelci moraju uzeti u obzir. Desalinizacija može imati značajne posljedice na okolinu, a mnoge od tih posljedica nisu potpuno jasne. Ono što je poznato jeste da postrojenja za desalinizaciju, pa čak i ona koja koriste reversibilnu osmozu, emitiraju značajna zagađenja te stvaraju efekt staklenika, što može uništiti pomorsku floru i faunu izbacivanjem slane vode i remanentne soli nazad u more, a može ošteti i vrijedno obalno zemljište.

Kako svijest o zaštiti okoliša raste i posljedice zagađenja mora i zraka bivaju bolje shvaćene, možemo očekivati oštre reakcije stanovništva na to do koje mjere će se Izraelci posvetiti desalinizaciji.

Sigurnosni rizik

Dalje, dodatna ovisnost o desalinizaciji predstavlja sigurnosni rizik koji Izraelci vjerovatno neće zanemariti. Oslanjajući se na tako masivne građevine koje su osjetljive na napade, smanjuje se vjerovatnoća da će one postati glavni ili jedini izvor svježe vode.

I na kraju, veći kapaciteti za desalinizaciju neće dovesti do toga da Izrael promijeni svoj status quo kad su odnosi sa Palestincima u pitanju zbog jednog glavnog razloga: Izrael to ne mora uraditi. Prednost koju imaju Palestinci i oni koji ih podržavaju u regiji i širom svijeta u odnosu na politiku Izraela po pitanju vode je nažalost minimalna. Čak i mali utjecaj koji je dat nevladinim organizacijama, aktivistima pa čak i vladama, rijetko je povezan sa bilo kakvom promjenom politike Izraela.

Kao i mnoge države, Izrael provodi politiku moći i može se smatrati da Izrael neće dobrovoljno odustati od pozicije da polaže prava na resurse svojih susjeda, čak i ako počne koristiti alternativne izvore. Rastuća zabrinutost za situaciju u Siriji i Libanu smanjuje mogućnost da će Izrael odustati od ovih zahtjeva, s obzirom na to da su ove zemlje obalom povezane sa Izraelom. Ironično je to što će se možda Izrael naći u situaciji da njegova pozicija, kada su pregovori o vodama u pitanju, slabi sa porastom kapaciteta postrojenja za desalinizaciju, a razlog za restrikciju palestinskog pristupa vodama će biti sve očitiji i manje opravdan.

Ova logika možda može objasniti zašto Izrael žarko podržava planove za postavljanje postrojenja za desalinizaciju u Gazi. Ovim bi se ne samo smanjilo palestinsko pravo na korištenje vodonapojnih zona, već bi tim potezom stanovnici Gaze bili ranjiviji na napade Izraela, s obzirom na to da Izraelci imaju ozloglašenu reputaciju da namjerno napadaju civilnu infrastrukturu u regiji.

Uzimajući u obzir sve ove faktore, ne vidim razlog da smatram kako će u narednim decenijama plin i desalinizacija predstavljati toliko značajnu ulogu i da će smanjiti izraelsku ovisnost o vodi iz Palestine. Ovo pitanje predstavlja jednu od prepreka u nalaženju pravednog rješenja dviju zemalja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera