Kriza političkog koaliranja na Balkanu

Piše: Davor Gjenero

U proteklih se nekoliko tjedana pitanje izgradnje i funkcioniranja koalicija pokazalo kao zajednički problem u nekoliko država nastalih raspadom Jugoslavije.

Najsloženija je situacija, vjerojatno, ona u Srbiji, gdje je na nedavnim parlamentarnim izborima u Skupštinu ušlo čak 45 stranaka ili političkih organizacija, a još uvijek nije izvjesno kako će se formirati postizborna koalicija.

Hrvatsku trese napetost zbog situacije u kojoj se našao prvi potpredsjednik Vlade, šef stranke mlađe partnerice u vladajućoj koaliciji. Slovenija je s mukom dobila vladu, a koalicija konzervativaca i centrističke neovisne liste postigla je dogovor o ekonomskim reformama i započela ozbiljne promjene, uspostavila drastičnu štednju budžetske potrošnje.

Odnos prema prošlosti

Koalicija se, međutim, ne ljulja zbog socijalnih troškova reformi, nego zbog različitog odnosa koalicijskih partnera prema nedavnoj prošlosti, koji je izbio na površinu kao sukob premijera i predsjednika Skupštine povodom proslave Dana državnosti.

U ovom mandatu vlada pak gubi rejting, plaćajući visoke socijalne troškove vladavine u krizi, ali su svi ti troškovi prevaljeni na „mlađe partnere“, prije svega na HNS, koji su zamalo ostali bez biračkog tijela, a SDP je za sada zadržao svoj predizborni rejting.

Kriza izazvana nepopularnošću, ali i uvjetnom osudom u Mađarskoj za prometnu nesreću potpredsjednika Vlade i šefa HNS-a Radimira Čačića, vjerojatno neće biti okončana njegovim opozivom, jer bi tada većina HNS-ovih zastupnika napustila koaliciju i vlada bi ostala bez većine, ali niti HNS si, zapravo, ne može priuštiti nove izbore, jer bi u slučaju prijevremenih izbora u ovakvim uvjetima, ako bi nastupio samostalno, ostao izvanparlamentarnom strankom.

Kao u Hrvatskoj i Srbiji, u BiH je kriza koalicijskog vladanja u velikoj mjeri uzrokovana nedostacima u političkoj kulturi. Za razliku od Hrvatske, gdje krizu koalicionizma izaziva i loše izborno zakonodavstvo, Bosna i Hercegovina ima izborni sustav koji je kompliciran, ali primjeren društvu uspostavljenom na konsocijacijskom načelu.

Slučaj Sejdić-Finci

Međutim, nedostaje joj konsocijacijska politička kultura. Iako izborni zakon stvara pretpostavke za to, nikako da se uspostavi takav odnos političkih elita svih triju konstitutivnih naroda koji bi omogućio da svaka nacionalna zajednica slobodno bira svoju elitu, preuzima odgovornost za to da će njeni izabranici biti sposobni uspostavljati temeljnu suglasnost s izabranicima drugih dviju nacionalnih zajednica te da će svi zajedno preuzimati suodgovornost za razvoj lokalnih zajednica i središnje države.

Takav sustav, naravno, mogao bi efikasnije funkcionirati bez entiteta, pogotovo onoga manjeg, koji potiče centrifugalne procese u zemlji i nastoji se iskazati kao samostalna država. Bez uspostavljanja konsocijacijske političke kulture teško je zamisliti uspješnu ustavnu reformu i efikasno političko koaliranje koje bi osiguralo stabilnost i održivost BiH.

Crnogorska vladajuća elita u proteklom je razdoblju, uz ponešto pomoći prijatelja iz EU-a i euroatlantskih struktura, uspješno prevladala političke blokade u reformama potrebnima za otvaranje kandidatskog statusa. 

Uz takvu koalicijsku kulturu ne bi bio problem prevladati ozbiljnu prepreku BiH u dobivanju statusa kandidatkinje za članstvo u EU-u – provesti reformu izbora predsjedništva države kojim bi se ispunili uvjeti iz presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sjedić-Finci.

Problemi koalicijske kulture mogli bi nakon skorih parlamentarnih izbora pogoditi i Crnu Goru. Crnogorska vladajuća elita u proteklom je razdoblju, uz ponešto pomoći prijatelja iz Europske unije i euroatlantskih struktura, uspješno prevladala političke blokade u reformama potrebnima za otvaranje kandidatskog statusa.

Međutim, podjela političke arene u dva antagonistička bloka – proeuropski i protueuropski, koji ujedno imaju još dvije dimenzije (liberalna demokracija nasuprot kolektivističkom etatizmu, odnosno državna autonomija nasuprot povezivanju sa Srbijom) u razdoblju u kome će se morati provoditi duboke socijalne reforme radi usklađivanja sa zajedničkom pravnom baštinom europskih zajednica (acquis communautaire) mogla bi postati izvorom ozbiljne političke blokade.

Slovenija i Hrvatska u cijelom su razdoblju pristupnih reformi imale stabilizirajuću neformalnu koaliciju vlade i najvećeg dijela opozicije i to je omogućilo efikasnost pristupnog procesa. Slovenija je bila jedna od zemalja koje su najefikasnije provodile pristupne reforme (uspješnija je bila samo Slovačka, na valu pobjede demokratskih stranaka nad autoritarnim Mečiarovim režimom), a Hrvatska je pristupne pregovore vodila u nepovoljnijem okruženju nego zemlje iz „niške skupine“ (Ugovor iz Nice 2000. godine kojim je omogućeno proširenje tada petnaesteročlane Unije sa 12 novih članica).

 Skromni administrativni kapaciteti

Crna Gora ima prednost pred Hrvatskom zato što je mala država koja nema sektora, poput hrvatske brodogradnje, koji bi mogao predstavljati problem na europskom jedinstvenom tržištu, ali kao mala ima i skromne administrativne kapacitete, a Unija danas ima još manje optimizma prema proširenju nego u vrijeme dok je Hrvatska pregovarala o članstvu.

Dođe li do političke podjele u dva snažna bloka, od kojih bi se jedan suprotstavljao reformama ili na njih, kao do sada, pristajao samo ako bi ga se za to nagradilo političkim ustupcima, Crna Gora neće moći iskoristiti prednosti što ih ima u pregovorima: relativnu jednostavnost primjene acquisa na njenu situaciju i činjenicu da pregovorima s njom Unija održava na životu jednu od zajedničkih politika – politiku proširenja.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera