Dobrodošli u novu Veliku igru

Piše: Pepe Escobar

Sjeverna Afrika i Centralna Azija čini se da dijele iste probleme: diktature, raširenu korupciju, siromaštvo, visoku stopu nezaposlenosti mladih, totalnu kontrolu medija i vrlo ograničen politički prostor za bilo kakvu opoziciju.

Nije ni čudo što je početni udar Arapskog proljeća u Sjevernoj Africi – popularna borba za demokratiju – uplašio većinu vlada duž Puta svile. Više od demokratije, ono što su oni vidjeli bila je avet islamizacije. Stoga su blokada Facebooka i Twittera, postavljanje internetskih filtera napravljenih u Kini – kombinirani sa nepostojanjem pan-centralnoazijske medijske kuće po uzoru na Al Jazeeru za širenje poruka.

Centralnoazijski politički lideri imaju razloga da se osvrnu u ljutnji – i strahu – na ono što se dešava u Egiptu i Siriji. Islam Karimov u Uzbekistanu i Nursultan Nazarbayev u Kazahstanu su na vlasti već 21 godinu. Emomalii Rakhmon je predsjednik Tadžikistana od krvavog građanskog rata koji se vodio u zemlji tokom 90-ih.

Istina, političke tranzicije je bilo u Turkmenistanu 2007, kada je preminuo ekscentrik Saparmurad Niyazov. Ali, zmija se nastavila ponašati isto i pod novim vođom Gurbangulyem Berdymukhamedovim.

Revolucije i reforme

Najsloženiji slučaj je Kirgistan, koji je 2005. prošao kroz Revoluciju tulipana i pet godina kasnije kroz novu revoluciju. Sada je to višestranačka parlamentarna republika, ali još zaglibljena u siromaštvu, ozbiljnom raskolu između sjevera i juga, te etničkom “minskom polju” u dolini Ferghana.

Drugdje, kozmetičke reforme prevladavaju. Ali, zaboravite na slobodne i poštene izbore, nezavisne medije i istinsku višestranačku raspravu. Uzbekistan bi lako mogao postati centralnoazijska Sirija, sa građanskim ratom koji uključuje sistem Karimova, vojsku, radikalni Islamski pokret Uzbekistana (IMU) i sekularnu opoziciju. Što se tiče porozne tadžičko-afganistanske granice, ona je i dalje blistava atrakcija za radikalni islam.

Centralna Azija je ključna, jer je u središtu Euroazije – i stoga u srcu nove Velike igre, suprotstavljajući Sjedinjene Američke Države protiv Rusije i Kine, uz probrane manje igrače, kao što su Iran, Turska i Pakistan.

Sjeverna distributivna mreža NATO-a za Afganistan uključuje Uzbekistan, Tadžikistan i Turkmenistan. Ono što trio zaista želi jeste da znatno profitira tako što služe kao tranzitne zemlje.

Zvaničnici u prijestolnici Uzbekistana krajem juna su napustili Organizaciju sporazuma kolektivne sigurnosti (CSTO). Organizacija, koja postoji 10 godina, jeste političko-vojni forum koji je uključivao Rusiju, Bjelorusiju, Armeniju i, do izlaska Uzbekistana, pet centralnoazijskih “-stana”.

Taškent je rekao da je to učinjeno zbog “razlika” oko Afganistana. Pravi razlog je, prema stručnjaku za Centralnu Aziju Vadimu Kozioulinu, složeno pregovaranje sa Washingtonom oko eventualnog ponovnog ustupanja vojne baze Khanabad SAD-u, koju je koristila Rusija nakon što je Karimov 2005. izbacio Amerikance.

Uzbekistanci bi dobili puno korisnih stvari, ako bi se dogovor postigao: oružje, tone nevojne opreme koja bi inače bila ostavljena da propada u Afganistanu, a, najvažnije od svega, status “strateškog saveznika” SAD-a.

Glavni cilj Washingtona u svemu tome je – šta drugo nego – progresivno vojno okruženje Irana. A tu je i vlastiti cilj Taškenta: torpedirati Putinov projekt stvaranja Euroazijske unije.

Tadžikistan, sa svoje strane, suprotstavlja Moskvu s Washingtonom oko vojnog aerodroma Aini, samo 15 kilometara udaljenog od glavnog grada Dušanbea. Tadžikistan je domaćin ruske 201. divizije, sa više od 6.000 ljudi, u najvećoj stranoj vojnoj bazi Rusije u svijetu.

Washington je već u Kirgistanu preko male baze Manas, u blizini glavnog grada Biškeka, ključne za rat u Afganistanu. Ipak, Biškek želi puno više rubalja za iznajmljivanje tri druge baze Moskvi.

Zaključak je da neizmjerno korumpirane centralnoazijske elite žudno iščekuju da NATO napusti Afganistan 2014. Ipak, SAD će nekako ostati s tih nejasnih blizu 20.000 “savjetnika”. A za sve ove režime Washington ima poslovičnu ponudu koju oni ne mogu odbiti: političku podršku.

Jedno je sigurno: Putin će osigurati da skupo plate ako bilo ko od njih pokuša odbaciti Moskvu.

Novi poredak

Nova Velika igra je bila u punom zamahu kada su se predsjednici Kine, Rusije i četiri “-stana” (bez Turkmenistana) okupili početkom juna u Pekingu na samitu Šangajske organizacije za saradnju (SCO).

Najvažnije, predsjednici Afganistana, Irana, Pakistana, Turkmenistana i Mongolija, te indijski ministar vanjskih poslova su, također, bili tamo. Nije bilo bolje postavke za SCO da predloži – preko Moskve i Pekinga – potpuno drugačiji svjetonazor od zapadnog.

Dakle, to je ukratko ono što znatan dio prave “međunarodne zajednice” – ne fikcija koju izlažu Washington, London i Pariz – misli o ključnim epizodama nove Velike igre.

SCO je u potpunosti protiv plana SAD-a i NATO-a za izgradnju raketnog štita. Što se tiče centralnoazijskih “-stana”, bolje im je da se drže podalje od NATO-a: ako postoji bilo kakva regionalna kriza, ona treba biti riješena na regionalnom nivou. SCO želi “nezavisan, neutralan i miran” Afganistan (sada unaprijeđen u status posmatrača SCO-a). To je kod za Rusiju i Kinu da rade sve što mogu kako bi izbrisali američki utjecaj nad Kabulom.

SCO osuđuje “humanitarne” intervencije poput onih u Libiji i jednostrane sankcije. Organizacija daje prednost Povelji Ujedinjenih naroda i međunarodnom pravu – i, isto tako, usput budućoj reformi Vijeća sigurnosti UN-a. Što se tiče Sirije, jedino rješenje je politički dijalog – koji po Moskvi, također, mora uključivati Iran.

SCO smatra mogući napad na Iran “neprihvatljivim”. Istovremeno, ni Peking ni Moskva ne bi željeli vidjeti hipotetičku iransku nuklearnu bombu.

Doći će do povećanja ekonomske saradnje između država članica SCO-a. Budući koraci uključuju Razvojnu banku SCO-a. Moskva i dalje ostaje najveći trgovinski partner centralnoazijskih “-stana”.

I vrlo intrigantan razvoj događaja: članica NATO-a Turska – dio mreže američkog proturaketnog štita – primljena je kao “partner u dijalogu” SCO-a. Ulaska u organizaciju, barem za sada, nema za Indiju i Pakistan. Neizbježno, u bliskoj budućnosti oni će postati punopravni članovi, zajedno sa Iranom.

Dakle, to još nije istočna verzija NATO-a. Kineska novinska agencija Xinhua, sa varljivim komentarom, naglasila je da je SCO “partnerstvo”, a ne “savez”.

NATO, naravno, ima druge ideje. Alijansa je pozvala četiri “-stana” (bez, još jednom, Turkmenistana) na samit u Chicagu u maju. NATO ima još veću želju od SCO-a za “partnerstvima” – koji u jeziku NATO-a znače vojne baze.

Reći da su NATO i SCO na putu koji vodi sukobu je nepotpuna izjava. Dosta je prošlo otkako je fokus SCO-a bio samo islamski fundamentalizam – kao kod talibana u Afganistanu. Od sada će, kao što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov jasno rekao, SCO imati zajedničku politiku za svaku krizu u regionu – kao i izvan njega.

Glavna lokalna glavobolja s kojom će se SCO baviti je Uzbekistan. Lukavi Karimov se kocka kao da sutra ne postoji.

Sjeverna distributivna mreža (NDN) NATO-a za Afganistan uključuje Uzbekistan, Tadžikistan i Turkmenistan. Ono što trio zaista želi jeste da znatno profitira tako što služe kao tranzitne zemlje. Kako agenda NATO-a nije ustvari “sigurnost” u Centralnoj Aziji, već da dejstvuje protiv Rusije i Kine, sve je onda spremno za epske periode teškog pregovaranja.

Ono što je jasno je to da u ovom novom krugu nove Velike igre​​ posljednja stvar koju “demokratski” Zapad želi jeste podstaći neke vjetrove Arapskog proljeća da pogode Put svile.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera