Oslobodite izbjeglice u Nahr al-Baredu

Piše: Marcy Newman 

Sredinom prošlog mjeseca u izbjegličkom kampu Baddawi održano je bdijenje uz svijeće za ubijene i povrijeđene iz kampa. Tokom bdijenja su na školskom zidu bili postavljeni natpisi sa pitanjem zašto je i nakon pet godina Nahr al-Bared i dalje zatvorena vojna zona?

Već pet godina, svi ulazi u Nahr al-Bared i dalje su okruženi libanskom vojskom. Tako je otkako je u vojnoj kampanji 2007. – vođenoj navodno protiv članova Fatah al-Islama – kamp devastiran, te pretvoren u zatvorenu vojnu zonu.

Osim postavljanja kontrolnih punktova, zidova i bodljikave žice, vojska je konfiscirala sve kuće oko periferije kampa, pored onih koje se nalaze na granici između starog i novog dijela kampa.

Ljudi u drugim kampovima ne mogu posjetiti svoju rodbinu u Nahr al-Baredu bez prethodnog odobrenja vojske.

Oni koji žele posjetiti prijatelje u kampu prvo moraju dobiti dozvolu od vojske (a oni koji su američki državljani moraju čekati da vojska odobri posjete sa američkom ambasadom).

Palestinci iz drugih kampova, uključujući i one koji su živjeli u Nahr al-Baredu prije bombardiranja vojske, također su spriječeni da posjete kamp.

Tako, ljudi u drugim kampovima ne mogu posjetiti svoju rodbinu u Nahr al-Baredu bez prethodnog odobrenja vojske.

Ovo zatvaranje, također, utječe na ekonomiju kampa, kao i ekonomiju te oblasti, budući da je Nahr al-Bared nekada bio ekonomsko središte koje je povezivalo Palestince u kampu sa libanskim stanovništvom iz okolnih sela.

Unutar kampa, 600 porodica i dalje živi u metalnim vojnim kontejnerima, koji su ljeti poput peći, a zimi poput hladnjaka. Oni, čiji su domovi popravljeni ili obnovljeni, učinili su to sami, bez oslanjanja na pomoć izvana.

Većina kampa i dalje je u ruševinama, a obećana sredstva za obnovu se ne materijaliziraju; libanska vlada i UNRWA navodno su jedni od odgovornih za zastoj u pristizanju tih sredstava pošto sprečavaju povratak ljudi i kontroliraju uslove za obnovu kampa.

Iskra

I povrh svega toga, sloboda kretanja Palestinaca ograničena je sistemom identifikacijskih kartica – kako unutar tako i izvan kampova.

Na dan 15. juna, libanski vojnici zaustavili su motociklistu u kampu kako bi provjerili njegovu identifikacijsku karticu što je eskaliralo u svađu.

Vojnici su otišli u njegovu kuću, odakle su ga izvukli na ulicu i pretukli ga. Kada su se drugi mladići okupili, vojska je otvorila vatru i tom prilikom je poginuo jedan od posmatrača – 16-godišnji Ahmad Qassim.

Palestinci u Nahr al-Baredu su se mobilizirali. Qassimova smrt je bila iskra koja je zapalila ljude da izađu na ulice i da se bore za kraj svog zatvaranja.

U znak solidarnosti sa Nahr al-Baredom, te protiv zatvaranja u sličnim kampovima, Palestinci u kampovima Ein el Helwa i Rashadiyeh u južnom Libanu također su se digli u borbu za svoja prava. 

Ovaj put, Palestinci su preuzeli neke od objekata koji su pod kontrolom vojske a koji razdvajaju dva dijela kampa. Činilo se kao da bi to mogao biti početak napora za “vraćanje” cjeline kampa.

U znak solidarnosti sa Nahr al-Baredom, te protiv zatvaranja u sličnim kampovima, Palestinci u kampovima Ein el Helwa i Rashadiyeh u južnom Libanu također su se digli u borbu za svoja prava. Dva Palestinaca su ubijena: Khaled Youssef u Ein el Hewli i Fouad Loubani u Nahr al-Baredu.

Ti protesti i sukobi sa vojskom su u toku – stanovnici Nahr al-Bareda organizuju vlastite proteste u stilu onih na trgu Tahrir. Međutim, za razliku od čuvenog kairskog trga, ovi protesti se održavaju u zatvorenoj vojnoj zoni, daleko od objektiva svjetskih TV kamera. Rediteljica Sandra Madi je uhapšena (i kasnije puštena) dok je pokušavala snimiti prizore sa protesta kako bi ih podijelila sa vanjskim svijetom.

Čini se kao deja vu. Libanska vojska izgleda kao savremena verzija maktab thanija (Deuxieme Bureau, bivša francuska vanjska vojna obavještajna služba), potiskujući Palestince u kampovima. Ali u 1969., za vrijeme palestinske revolucije u Libanu, Palestinci u Nahr al-Baredu, okruženi libanskom vojskom, bili su prvi koji su oslobodili svoj ​​kamp od ovog represivnog vojnog režima. Pošli mjesec se desilo nešto slično tome. Palestinci u Nahr al-Baredu, koji su živjeli u onome što je zatvorena vojna zona, borili su se za svoju slobodu.

Borba za slobodu

Ovaj put, Palestinci se uglavnom sami bore za svoju slobodu. Od 15. juna, stotine mladih u Nahr al-Baredu održavaju proteste sjedenjem, zahtijevajući kraj vojne vladavine u kampu, uključujući i zahtjeve za pokazivanje identifikacijskih kartica za ulazak i izlazak iz vlastite zajednice. Osim toga, oni zahtijevaju punu istragu Qassimove smrti, uklanjanje vojske iz javnih prostora kao što su groblja, te dozvolu medijima da slobodno izvještavaju o onome šta se dešava u kampu. U međuvremenu, palestinske frakcije pregovaraju s vojskom.

No, kamp je i dalje zatvorena vojna zona.

Jedan od razloga zašto Palestinci zahtijevaju da se novinarima omogući pristup je taj da u libanskoj štampi ponovno kruže priče koje podsjećaju na 2007., kada je pohod vojske protiv Palestinaca racionaliziran kroz “rat protiv Fatah al-Islama”. Javnost ima malo ili nimalo pristupa informacijama ili slikama iz samog kampa, i može prihvatiti te predodžbe previše lako.

Žrtva teorija zavjere o Fatah al-Islamu, ili bilo kojoj drugoj stranoj miliciji u kampu, propušta vidjeti korijen problema. 

Čovjek se pita, na primjer, zašto su nekada naoružani borci, identificirani kao članovi Fatah al-Islama, pušteni iz zatvora u isto vrijeme kada su, također, oslobođeni palestinski zatvorenici, i dok se Nahr al-Bared odupire opkoljenom stanju. U nedostatku novinara da prate proteste – i događaje koji vode do njih – mediji miješaju pojmove i okrivljuju “islamsku miliciju” kako bi opravdali potencijalno vojno uništenje još jednog palestinskog izbjegličkog kampa u Libanu. To podstiče šovinističke osjećaje u populaciji.

Žrtva tih teorija zavjere o Fatah al-Islamu, ili bilo kojoj drugoj stranoj miliciji u kampu, propušta vidjeti korijen problema. Palestincima je dosta opsade i ​​žele pravo na život i slobodu kretanja – kako unutar tako i izvan kampa.

Ono što se dogodilo prošlog mjeseca nije ništa drugačije od pobune u zatvoru kojom zatvorenici traže svoja prava – osim što je u ovom slučaju zatvoreno nevino civilno stanovništvo koje nije uhapšeno niti osuđeno za bilo koje kazneno djelo. Palestinci zahtijevaju osnovna ljudska prava, zahtijevaju da žive svoje živote dostojanstveno. Ispričati to na bilo koji drugi način značilo bi nastavak rasizma protiv palestinskog naroda.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera