Konačno dobre vijesti o odnosima Hrvatske i BiH

Piše: Davor Gjenero
Iako je pomalo komično ponašanje hrvatskog ministra prometa Siniše Hajdaša Dončića, koji je nedavno svako malo izlazio s novim idejama o povezivanju dubrovačke regije s ostatkom Hrvatske, počelo stvarati neugodan dojam kako bi politički problemi oko Neuma mogli bitno zakomplicirati odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, vanjska se politika, srećom, ne vodi posredstvom Ministarstva prometa i infrastrukture, nego je stvar diplomacije.
Ključni hrvatski policy planeri shvatili su, pak, da se procesi u regiji odvijaju tako da Hrvatska, koja iduće godine postaje članicom Europske unije i koja svoju šansu za bruxelleskim zajedničkim stolom vidi, prije svega, u zagovaranju zajedničke politike proširenja, ima samo dvije zemlje u okruženju na koje se može koncentrirati i pridonijeti njihovu procesu približavanja Uniji.
Crna Gora je otvorila pristupne pregovore i njoj će prvoj dobro doći hrvatska iskustva iz pristupnoga procesa. U ovom se slučaju ne radi o posebno „izazovnom“ diplomatskom poslu, jer je u Crnoj Gori uspostavljena uglavnom stabilna proeuropska većina, zemlja nema neke relevantne otvorene probleme s regijom i ključno će biti kako brzo ta mala država, s relativno skromnim administrativnim kapacitetima, može svoj pravni sustav prilagoditi europskoj pravnoj baštini.
Izazov BiH
Najizazovnije pitanje crnogorskoga pristupanja Uniji bit će suzbijanje korupcije i sukoba interesa, jer u maloj državi skromnih kapaciteta dodatno je teško uspostaviti efikasne mehanizme ograničenja vlasti i utjecaja. Da bi se u tome bilo uspješno, bit će potrebno i puno volje i inovativnosti, nalik onima kad se Crna Gora odrekla monetarnog suvereniteta i „eurizirala“ svoje financijsko tržište, svjesna da nema kapaciteta za vođenje solidne monetarne politike i snage za uspostavljanje doista neovisne monetarne vlasti.
I inovativnost i volju crnogorski narod i politička elita moraju osigurati sami, uz malo pomoći strogih bruxelleskih birokrata, a Hrvatska može samo prenijeti svoja nomotehnička iskustva.
Bosna i Hercegovina daleko je važniji i teži „europeizacijski izazov“. Čini se da nije slučajno to što je u Hrvatskoj porastao interes za BiH i to istovremeno s formiranjem nove administracije u Beogradu. Očito je da, unatoč pričama o Nikoliću kao fanatiku europeizacije, u Srbiji započinje razdoblje u kome će se ta zemlja, prije svega, baviti svojim unutarnjim problemima, kad izlaz iz ekonomskih teškoća tamošnja elita nastoji naći u financijskim i poslovnim aranžmanima s Rusijom, a da je prenamjena kredita, što ga je Rusija Srbiji namijenila za obnovu željeznica, u kredit za budžetsku potrošnju trenutno Beogradu važnija od bilo kakvog aranžmana s Bruxellesom.
Uspije li ovo savezništvo Hrvatske i BiH u glavnom naumu – osigurati BiH status kandidata za članstvo u EU-u i u razumnom roku dovesti do otvaranja pregovora – prijetnje „blokovskom podjelom“ Bosne, čiji manji entitet pokušava, kao alternativu europeizaciji, uspostaviti posebne odnose s Rusijom, postat će manje opasne.
Osim toga, ako odnosi Beograda i Bruxellesa i ne bi zapali u potpunu letargiju, Zagreb nema kanala kojim bi mogao utjecati na procese u Srbiji. Predsjednik Josipović zamrznuo je odnose s novoizabranim predsjednikom još dok je bio uvjeren da će se bivši predsjednik Tadić samo preseliti iz predsjedničkoga u premijerski kabinet, a kad je postalo jasno da se formira Vlada sastavljena od stranaka staroga Miloševićevog režima, u Zagrebu su zaključili da će projekti, što su ih namjeravali provesti s Tadićem, za neko vrijeme morati „na čekanje“.
Najvažniji projekt bilo je pitanje hrvatskog odustajanja od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), za što je jedan od tvoraca tužbe, predsjednik Josipović, jasno definirao uvjete: Srbija mora priznati agresiju Miloševićeva režima na Hrvatsku, vratiti otetu arhivsku građu i umjetničko blago i – najvažnije na kraju – pomoći u utvrđivanju sudbine svih nestalih i žrtava rata.
S Nikolićem, koji je sam sudjelovao u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i koji je Vukovar nedavno atribuirao kao srpski grad, takav sporazum nije moguće postići i sigurno je da Hrvatska neće odustati od tužbe za genocid pred ICJ. Malo je vjerojatno da bi države mogle bilateralno riješiti čak i tehničke probleme vezane uz hrvatsko pristupanje Europskoj uniji, definiranje graničnoga režima i statusa hrvatskih firmi na tržištu u Srbiji, nakon što Hrvatska više formalno ne bude članicom Srednjoeuropske zone slobodne trgovine (CEFTA) i očito je da u Zagrebu očekuju da te pregovore obavi Bruxelles.
Nije teško ustanoviti koje je glavno pitanje što ga BiH mora riješiti da bi dobila status kandidata i otvorila pregovore o članstvu s EU-om. Prije svega, ona mora ispuniti obvezu iz presude Europskoga suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Prvi je korak konačno učinjen dogovorom o posrednom izboru državnoga Predsjedništva koje bi bilo sačinjeno od četiriju članova, što su ga postigli SDP i HDZ BiH, koliko god dio tog rješenja može biti sporan.
Pritisak na HDZ BiH, koji se u prethodnom razdoblju događao iz Zagreba, pa i inicijativa za ponovno integriranje dvaju bosansko-hercegovačkih HDZ-ova, što ju je lansiralo novo vodstvo zagrebačke „sestrinske“ stranke, vjerojatno su doprinijeli tome da Dragan Čović konačno postigne neki kompromis sa Zlatkom Lagumdžijom, a uz malo sklonosti priželjkivanju možemo pretpostaviti da bi to mogao biti početak kraja destruktivnoga savezništva Dodik-Čović, koje je u prethodnom razdoblju nepotrebno destabiliziralo BiH i otežavalo ispunjavanje uvjeta za dobivanje kandidatskog statusa.
Druga stvar, koju Hrvatska mora napraviti da bi doista ojačala savezništvo sa Sarajevom (dakle, nakon „pomoći“ političkim liderima Hrvata iz BiH da uspostave partnerstvo s ključnim akterima u Federaciji), rješavanje je bilateralnih problema. Razgraničenje dviju država uglavnom je definirano sporazumom Tuđman-Izetbegović iz 1999, uz koji je, međutim, vezan ozbiljan problem. Sporazum je ratificirao bosanskohercegovački, ali ne i hrvatski Parlament, ali sada je, čini se, donesena konačna politička odluka ključnih hrvatskih policy-planera da se proces ratifikacije mora okončati i u Hrvatskoj. Takvo je rješenje već prije zagovarao predsjednik Josipović, a sada ga ozbiljno priprema Ministarstvo vanjskih poslova i podupire predsjednik Vlade.
Doduše, u hrvatskoj se političkoj areni već jednom dogodio slučaj sličan problemu ratifikacije sporazuma Tuđman-Izetbegović. Riječ je o propalom pokušaju potpisivanja sporazuma Račan-Drnovšek, koji je hrvatska Vlada bila potvrdila. Hrvatski Ustav određuje da se sporazumi o promjeni granice u Parlamentu moraju ratificirati ustavnom većinom – dvotrećinskom većinom svih zastupnika. I tada se za sporazum Račan – Drnovšek tvrdilo kako se njime ne mijenjaju, nego samo potvrđuju, odnosno, prvi put definiraju granice, ali na kraju se odustalo od takve interpretacije, pa i od potpisivanja i ratificiranja ugovora.
Pitanje granice
Za sada prevladava interpretacija kako je sporazum Tuđman – Izetbegović prvo definiranje granice, a ne mijenjanje granice Hrvatske i BiH, pa da se ratificira običnom većinom, kao svaki drugi međunarodni ugovor. Ako takva interpretacija preživi, onda je unatoč protivljenju HDZ-a ratifikacija samo stvar procedure, a optimizam u ovom slučaju budi činjenica da oni hrvatski međunarodni pravnici, koji su radikalizirali političku arenu u vezi s razgraničenjem sa Slovenijom, sada, doduše, ne podupiru sporazum Tuđman-Izetbegović, ali jasno kažu da Hrvatska nema šanse postići za sebe povoljnije rješenje u sporu pred Međunarodnim sudom ili nekom ad hoc arbitražom. Alternativa je, dakle, ratifikacija sporazuma ili zaleđivanje spora, čime bi granično pitanje (i to ne samo ono vezanu uz neumsku regiju) ostalo otvoren problem i vječna prijetnja za kontaminiranje bilateralnih odnosa.
Naprave li se dva koraka – definiranje granice i učvršćivanje političkog savezništva unutar Federacije – cijela će se komedija s mostom kopno-Pelješac ubrzo pokazati nepotrebnom. Najjeftinije, ekološki najprihvatljivije i politički najstabilnije rješenje je povezivanje Dubrovnika s ostatkom Hrvatske neumskim koridorom. A i to pitanje već je de facto riješeno kasnih devedesetih sporazumom Ploče-Neum.
Jasno je da Ploče mogu funkcionirati samo kao bosanskohercegovačka uvozno-izvozna luka, a da priznavanje prava susjednoj državi u toj luci i osiguravanje željezničkog koridora od Ploča do Metkovića ne dovodi u pitanje hrvatski državni suverenitet. BiH ima pravo neškodljivog prolaza do otvorenih voda Jadrana, ali sigurno je da Neum neće postati niti komercijalnom, niti vojnom lukom, pa da su priče o visini mosta kopno-Pelješac i rasponu među njegovim stupovima, koji bi osiguravao prolaz mega-kruzerima i ratnim brodovima, jednako smislene kao i koncept povezivanja Dubrovnika mostom i cestom preko Pelješca.
Možda je i jednoj i drugoj državi potrebna mala bruxelleska pomoć da bi to shvatile, ali ako se definiranjem granice napravi prvi korak, ovaj drugi doći će sam po sebi.
Uspije li ovo savezništvo Hrvatske i BiH u glavnom naumu – osigurati BiH status kandidata za članstvo u EU-u i u razumnom roku dovesti do otvaranja pregovora – prijetnje „blokovskom podjelom“ Bosne, čiji manji entitet pokušava, kao alternativu europeizaciji, uspostaviti posebne odnose s Rusijom, postat će manje opasne.
Pokaže li da ima koristi od njene potpore BiH, za Hrvatsku će prijetnje blokadom ratifikacije pristupnog ugovora (koje ovih dana dolaze iz Slovenije) postati irelevantne. Sinergija postoji, potrebno je samo malo odlučnosti političkih elita obiju država.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
