Statistika kontra ‘Balkanskog proljeća’

Piše: Enes Ratkušić

Evropa se trese od nemira i protesta, dovodeći u pitanje samu projekciju Evropske unije kao zajednice država riješenih da izbrišu granice, od administrativnih do ekonomskih i kulturnih. Nakon Francuske od prije nekoliko godina, Grčka i Španija, ali i druge članice EU-a, čak i superiorna Njemačka, u znaku su čestih nemira, što kod naših analitičara, posebno lidera raznih nevladinih udruženja, izaziva reagiranja u smislu da će takav talas zahvatiti i Bosnu i Hercegovinu, da je to neminovnost bez alternative, da će se dogoditi “Balkansko proljeće”. Ništa u tim činjenicama ne bi bilo sporno da takve prognoze ne slušamo već deceniju i po, zbog čega se opravdano postavlja pitanje da li takve najave suštinski predstavljaju samo pozive na bunt takve vrste.

Ne prizivajući, naravno, bilo kakve nemire, pa ni socijalne, opravdano se postavlja pitanje kako je moguće da toliko vremena ostajemo samo kod najava i “poziva”, zanemarimo li sporadične demonstracije, koje nisu pokrenule lavinu masovnijih protesta. S druge strane, kako je moguće da najavljivači pored očitih prognozerskih promašaja i dalje uživaju rejting stručnjaka”, “eksperata”, bez obzira da li je riječ o pojedincima ili ustanovama.

Opravdano se postavlja pitanje kako je moguće da toliko vremena ostajemo samo kod najava i ‘poziva’, zanemarimo li sporadične demonstracije, koje nisu pokrenule lavinu masovnijih protesta.

Bosna i Hercegovina, naravno, nije zemlja u kojoj teku med i mlijeko, koja ne bi bila podložna protestima, socijalnim nemirima. Ta činjenica uopće nije sporna. No, kako u cijelom slučaju samo najave imaju kontinuitet, čini se neophodnim analizirati motive ovakvih poruka, najava i prognoza. Ipak, posebna mudrost nije potrebna da bi se zaključilo da su kod jednih takve prognoze suštinski najbliži pozivima na socijalni bunt, dok je kod drugih to, opet, predstavljeno kao plod analiza i istraživanja.

Kratkovidna javnost

O prvima ne treba posebno govoriti, jer oni ionako ne govore po vlastitoj pameti, nego se, u pravilu, naslanjaju na instrukcije iz određenih krugova, međunarodnih naravno, da ne ostanemo nedorečeni. U cijelom tom procesu oni su zaduženi za aranžman. Tekst i muziku uglavnom pišu drugi, koje kratkovidna javnost u pravilu ne vidi niti prepoznaje.

Benjamin Disraeli, engleski državnik i pisac, davno je rekao: ‘Postoje tri vrste laži: laž, besramna laž i statistika.’

Drugi se, međutim, javnosti predstavljaju kao autentični alarmisti, koji su do zaključaka o neminovnosti socijalnog bunta došli na osnovu vlastitih istraživanja. Ali, kako se “pet do dvanaest” najavljuje poduži vremenski period, čini se razložnim i obavezujućim da se na adekvatan način progovori o takvim “promašajima” iz domena društvene dijagnostike. Pravo pitanje je kako je moguće napraviti toliko promašaja, istovremeno se pozivajući na naučno obrađene statističke podatke i druge validne činjenice. Gdje je problem i kako je moguće da najavljenih socijalnih nemira nema i pored toliko najava sa “relevantnih adresa”.

Vrijeme u kome živimo “s razlogom” preferira ograničena istraživanja, koja se onda javnosti nude kao univerzalne istine, iako je evidentno da je najveći broj takvih poduhvata mjesta može naći samo na deponiji. Ipak, da ne budemo apriori maliciozni, vrijedi se posjetiti čuvene misli Benjamina Disraelija, engleskog državnika i pisca, koji je poodavno rekao: “Postoje tri vrste laži: laž, besramna laž i statistika.”

Važan je honorar

Naravno, ni na kraj pameti mi nije da jednu naučnu disciplinu poput statistike, koja je razvila vlastiti metodološki instrumentarije, obezvređujem ili joj osporavam relevantnost, u smislu korištenja obrađenih podataka za sam tok procesa izvođenja zaključaka. Statistika je, dakle, neophodan, ali ne i jedini oslonac za jedan takav proces. No, kako vrijeme u kome živimo preferira istraživanje uz istovremeno ignoriranje teorijskih znanja, moderna društvena misao upada u ćorsokak, koji za posljedicu ima česte greške, koji nikako ne koliraju standardima naučno-istraživačkog rada, odnosno statusa nauke uopće.

Da ovakav problem zaslužuje ozbiljniji odnos, bolje rečeno uzbunu u naučnim krugovima, najbolje svjedoče katastrofalne prognoze o rezultatima izbora, gledanosti pojedinih televizijskih stanica, odnosu građana spram ovog ili onog pitanja… Zbog čega se događaju ovakvi promašaji pitanje je koje traži hitan odgovor ukoliko istinski hoćemo spriječiti klasične blamaže pojedinih ustanova, koje se, uzgred rečeno, diče vlastitim profesionalizmom i poštovanjem znanstvenih standarda.

Da ovakav problem zaslužuje ozbiljniji odnos najbolje svijedoče katastrofalne prognoze o rezultatima izbora, gledanosti pojedinih televizijskih stanica, odnosu građana spram ovog ili onog pitanja… 

Prvi razlog leži u “podmitljivosti” i nekritičkom pristajanju na rad po neprimjerenim standardima. Ilustrirat ću takav odnos primjerom iz ličnog iskustva. Sudjelujući u jednom istraživanju pod pokroviteljstvom Gallupovog instituta, uputio sam prigovor na izbor ispitanika, koji je biran po sistemu “da je ispitanik toga dana trebao imati rođendan”. Naravno, takav izbor je relevantan primijenjen u američkoj stvarnosti, gdje je rođendan, kao događaj, na samom vrhu vrijednosne ljestvice važnih događaja u životu čovjeka. U bosanskom slučaju rođendan ne figurira na taj način, zbog čega je sasvim normalno očekivati da tako postavljena anketa ne može dati valjane rezultate. Svi oko mene su, čini se, bili svjesni navedene činjenice, ali su zdušno osporili bilo kakvu mogućnost da se organizatoru istraživanja delegiraju bilo kakve primjedbe, uz obrazloženje da bi eventualna preispitivanja mogla ugroziti dinamiku isplate honorara?!

U krivom smjeru

Drugi razlog na kome počiva logika promašaja jeste baratnje statističkim podacima u neuređenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko. Statistički podaci u uređenoj državi suštinski su validna osnova za izvođenje relevantnih zaključaka. U neuređenoj državi takvi podaci cijeli tok zaključivanja vode u krivom smjeru, zbog čega se i suočavamo s nebuloznim predviđanjima i krivim zaključcima.

Što se tiče vladinog sektora, državi je daleko lakše zatvarati oči pred nelegalnim poslovanjem nego sprječavati moguće nerede.

Nemali broj nas poznaje značajan broj osoba koje lagodno žive, voze najskuplje automobile, provode se na najluksuznijim destinacijama i, uz sve navedeno, redovno se svakog mjeseca javljaju na biro rada? Statistički gledano, oni zaslužuju merhamestko-caritativnu intervenciju države, kako bi se uopće biološki održali, a suštinski predstavljaju buržoaski sloj društva, koji se razmeće svim i svačim, što im, naravno, omogućava rad na crno, što je, opet, problem pred kojim država zatvara oči. Njihov broj je sigurno pozamašan, bolje rečeno zabrinjavajući, ali nema te statistike koja bi na valjan način mogla sagledati takve podatke. S druge strane, to je problem o kome niko ne želi govoriti – ni vladin, ni nevladin sektor. Što se tiče vladinog sektora, državi je daleko lakše zatvarati oči pred nelegalnim poslovanjem nego sprječavati moguće nerede. Nevladin sektor, opet, ne bi mogao mešetariti i prati novac na organizacije sterilnih i društveno beskorisnih manifestacija, od kojih pojedinci itekako dobro žive.

Suštinski, međutim, ovakva strategija samo odgađa problem, koji će uistinu biti vrlo jednostavno pokrenuti, ukoliko nekome do toga bude stalo. Dakle, Bosnu i Hercegovinu može pogoditi neko “proljeće”. Samo koje i kada će se tako nešto dogoditi – nije pitanje za analitiku u zagrljaju statističkih zabluda. O tome će, ukoliko ne dođe do unutrašnjeg otrežnjenja, odlučivati isključivo stvarni krojači njenog dejtonskog uređenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera