Politička kriza i socijalni dijalog

Piše: Davor Gjenero

Nakon što je nedavno, izvan svakog razumnog konteksta, najavio kako će Njemačka zapasti u recesiju, hrvatski premijer Zoran Milanović je hrvatskim građanima poručio da u svojim očekivanjima od Vlade budu razumni i da ih usklade sa stanjem financija, pa da pogledaju što se događa u Sloveniji, za koju je rekao da “nam je nekada bila u mnogočemu uzor, ali to više nije”.

Ne uspije li proces mirenja sa četirima sindikatima, od ukupno osam koji djeluju u javnim službama, u narednim bi tjednima moglo doći do otkazivanja kolektivnih ugovora zaposlenima u tom sektoru.

U vrijeme dok hrvatski premijer nastoji stvoriti sliku o tome kako je hrvatska situacija, doduše, loša, ali da je ipak bolja od one u susjednoj Sloveniji, dosad kovanoj u zvijezde, njegovi suradnici pregovaraju o ograničavanju prava iz kolektivnih ugovora za zaposlene u javnom sektoru i državnim službama. Kolektivni ugovor zaposlenih u državnim službama istječe, Vlada je u Sabor uspjela “progurati” zakonsku izmjenu koja ograničava produljenu valjanost isteklih kolektivnih ugovora, pa su sindikati u državnim službama prisiljeni na fleksibilnost. Borit će se za očuvanje razine plaća, a vjerojatno će pristati na ograničavanje drugih prava iz radnog odnosa. Zaposlenima u javnom sektoru (zdravstvo, školstvo, znanost, socijalne službe, kultura…) kolektivni ugovori istječu tek iduće godine, pa su sindikalci, posebno oni iz  tradicionalno potplaćenoga školskog sustava, osobito tvrdi pregovarači i nisu spremni na ustupke.

Ne uspije li proces mirenja sa četirima sindikatima, od ukupno osam koji djeluju u javnim službama, u narednim bi tjednima moglo doći do otkazivanja kolektivnih ugovora zaposlenima u tom sektoru. Ovakav razvoj “socijalnoga dijaloga” bio bi ozbiljan bankrot Vlade, koja se smatra socijaldemokratskom, a kojoj su zaposleni u javnim službama tradicionalno glavni korpus biračkoga tijela. Činjenica da bi otkazivanjem kolektivnog ugovora za javne službe socijaldemokrati u Vladi, koji i vode pregovore, priznali ozbiljan politički neuspjeh i diskvalificirali se kao politička opcija koja zastupa one ovisne o vlastitom radu nije, međutim, najozbiljnija društvena posljedica eventualnog bankrota socijalnog dijaloga u Hrvatskoj.

Zloglasna ‘Nova Europa’

Naime, poslodavci u profitnom sektoru vrlo pažljivo prate što se događa u pregovorima države i zaposlenih u javnom sektoru i eventualno bi otkazivanje kolektivnog ugovora od strane države dovelo do lančane reakcije – otkazivanja kolektivnih ugovora u privatnom sektoru. Paradoksalno je da bi Vladinom odlukom o otkazivanju kolektivnih ugovora u javnom sektoru, u godini pred hrvatsko pristupanje Europskoj uniji, bio porušen sustav socijalne sigurnosti i kompromisa socijalnih partnera, na kojem se zasniva sustav socijalne sigurnosti EU-a, pa da bi Hrvatska u Uniju u tom aspektu pristupala kao tipična država zloglasne “Nove Europe”, one neoliberalne, oslobođene tradicije socijalnoga dijaloga i socijalne sigurnosti.

U Hrvatskoj postoje goleme razlike u primanjima u javnom sektoru, koje nisu utemeljene na obrazovanju i kompetencijama zaposlenih, obimu posla i odgovornosti.

Kad misli da mu Slovenija više ne treba biti primjerom, hrvatski premijer na neki način priznaje da mu nije stalo hoće li u njegovu mandatu doći do sloma socijalnog dijaloga. Naime, aktualna slovenska Vlada, koja je izabrana nakon parlamentarnih izbora 4. decembra prošle godine, na isti dan kad su bili i izbori u Hrvatskoj, a formirana mjesec i pol nakon hrvatske, već je provela pregovore sa sindikatima u državnim službama i javnom sektoru te socijalnim dijalogom, bez otkazivanja kolektivnih ugovora, osigurala smanjivanje i plaća i drugih prava iz radnog odnosa. Slovenski premijer Janez Janša relativno je teško okupio koaliciju, a strategija “njemačkoga puta” i štednja, kako bi Slovenija svoj proračun održala unutar maastriških kriterija i time osigurala stabilnu poziciju u euro-skupini, bili su jasno deklarirani prioriteti u procesu formiranja administracije.

Osim toga, kad je riječ o javnom sektoru, Slovenija je već u prošla dva parlamentarna mandata napravila velik korak naprijed u odnosu na Hrvatsku. U Hrvatskoj postoje goleme razlike u primanjima u javnom sektoru, koje nisu utemeljene na obrazovanju i kompetencijama zaposlenih, obimu posla i odgovornosti, nego su posljedica političke pozicije i utjecaja institucija. Posljednjih su godina masovno osnivane vladine agencije, u kojima su zaposleni bolje plaćeni od onih u Vladi i ministarstvima, a sektori bez velike društvene moći, poput prosvjete i znanosti, tradicionalno su zapostavljeni u prihodima.

Paradoksalna hrvatska situacija

U Sloveniji su u dva vladina mandata i pritom zadrška nije bilo to što su vlade bile iz različitih političkih opcija, provođene reforme javne uprave i javnih službi, a temeljni rezultat reformi bio je uspostavljanje jedinstvenog sustava plaća. On je izazvao određene nepravde, ali su one do neke mjere uklonjene u trećem mandatu, a u aktualnom mandatu Janšina Vlada samo je osigurala linearno smanjivanje tako dogovorenih plaća, kako masa plaća ne bi iskočila iz fiskalnog okvira.

Slovenska koalicija konzervativaca, liberala, klerikalaca i populista pokazala se uspješnom u socijalnom dijalogu i restriktivnoj fiskalnoj politici, ali je ozbiljno potresaju ideologijski sukobi.

Kao što je paradoksalna hrvatska situacija, u kojoj socijaldemokratska Vlada očito ne razumije značenje socijalnog dijaloga i utjecaja očuvanja dostignuća socijalnih sporazuma u javnom sektoru na položaj zaposlenih u poslovnom sektoru, paradoksalna je i politička situacija u Sloveniji. Koalicija konzervativaca, liberala, klerikalaca i populista pokazala se uspješnom u socijalnom dijalogu i restriktivnoj fiskalnoj politici, ali je ozbiljno potresaju ideologijski sukobi. Odnos predsjednika Vlade i njegova užeg kruga prema simbolima partizanske borbe ozbiljno je podijelio javnost, najprije prigodom proslave Dana državnosti, s koje su bili uklonjeni svi simboli partizanskih jedinica, a partizanski rat 1941-1945. mnogi u Sloveniji smatraju uvertirom u uspostavljanje državne neovisnosti.

Slijedilo je preimenovanje nekih vojarni koje su nosile imena partizanskih heroja. To je izazvalo duboke političke podjele, ne samo u društvu, nego i unutar koalicije. Inzistiranjem na “ideološkim sukobima”, Janša dovodi u pitanje ostvarivanje nekih važnijih projekata, kao što je ustavno definiranje “zlatnog pravila” kojim se, osim u iznimnim situacijama, ograničava pravo Vlade na zaduživanje.

Tramvajdžije i profesori

Politički, Slovenija nije u teškoj situaciji. Janša za sada uspijeva provoditi reforme koje bi Sloveniju trebale održati u onome što je bilo definirano kao njemačko-francuska grupa unutar euro-skupine, iako, nakon odlaska Nicolasa Sarkozyja, to njemačko-francusko savezništvo nije više tako čvrsto. Izgubi li Janša parlamentarnu većinu, to vjerojatno neće biti zbog fiskalnih reformi, nego zbog ideoloških razloga, a u tom će se slučaju vrlo lako provesti proces izglasavanja konstruktivnog nepovjerenja Vladi i unutar istoga parlamentarnog saziva formirati alternativna vlada lijevoga centra.

Izgubi li Janša parlamentarnu većinu, to vjerojatno neće biti zbog fiskalnih reformi, nego zbog ideoloških razloga.

Slovenija je takvo iskustvo imala već tri puta, a naročito je uspješno bilo ono iz 1992. godine, kad je Janez Drnovšek, nakon proglašenja neovisnosti, preuzeo vođenje dotad desne vlade i dao joj liberalno-demokratski smjer. Premda Janšu mnogi smatraju rigidnim desničarom i iako on ne uspijeva pobjeći od nepotrebnoga ideološkog dijeljenja političkog tijela, svojom politikom on nije ugrozio socijalni dijalog i njegove tekovine, niti načela pravičnosti u sustavu plaća u javnom sektoru, pa bi eventualna vlada lijevog centra, koja bi ga naslijedila, u mnogočemu samo nastavila politiku kontinuiteta.

Hrvatska Vlada nije se niti počela suočavati s pitanjem nerazmjera plaća u javnom sektoru, a i dalje se smatra prirodnim da oni koji imaju veću socijalnu moć ili štrajkaški potencijal imaju i veće prihode, pa su tako u Zagrebu vozači tramvaja bitno bolje plaćeni nego srednjoškolski profesori. Poigrava se tekovinama socijalnog dijaloga, ne promišljajući konzekvence takve politike na položaj zaposlenih, ovisnih o svome radu i plaćama.

Zaštita radnih prava

Više odgovornosti, doduše, ne pokazuje niti druga strana u socijalnom dijalogu. Hrvatska sindikalna scena u dubokoj je krizi, manjka solidarnosti među sindikatima koji zastupaju zaposlene u različitim sektorima, a čini se da sindikalisti iz javnog sektora uopće ne razmišljaju o tome što bi otkazivanje “njihovih” kolektivnih ugovora značilo za zaposlene u profitnom sektoru. Sindikati, nadalje, zastupaju uglavnom starije radnike, s nižim obrazovanjem, a osim u javnom sektoru, do neke su mjere zastupljeni samo u velikim privatiziranim poduzećima.

Za razliku od Slovenije, koja ima jednostavan izlaz iz eventualne parlamentarne krize izglasavanjem konstruktivnog nepovjerenja sadašnjoj Vladi, Hrvatska nema ni tog luksuza.

Zaposleni u manjim poduzećima uglavnom su bez ikakve sindikalne zaštite, a bolje obrazovani mladi ljudi niti ne razmišljaju o tome da bi svoja prava ostvarivali sindikalnim akcijama. Jedna je od nelogičnosti u hrvatskom socijalnom sustavu da se sindikalna scena uglavnom bori za radna prava onih koji su već “nadzaštićeni”, a da istovremeno najproduktivniji dijelovi društva nemaju nikakve zaštite radnih prava.

I, konačno, iako hrvatski premijer misli da Slovenija više ne može biti uzorom Hrvatskoj, činjenica je da je nova slovenska administracija već osigurala ograničavanje deficita državnog proračuna, a da donedavni guverner Narodne banke Željko Rohatinski procjenjuje da u ovoj godini Hrvatskoj neće uspjeti održati budžetski deficit u zadanim, ionako “nadmastriškim” kriterijima, nego da će on i dalje rasti. Za razliku od Slovenije, koja ima jednostavan izlaz iz eventualne parlamentarne krize izglasavanjem konstruktivnog nepovjerenja sadašnjoj Vladi, Hrvatska nema ni tog luksuza.

Moguće tri opcije

Očito je da se koalicija već nakon šest mjeseci ozbiljno klima. Sve su tvrđi zahtjevi dijela javnosti i dijela političke arene da Milanović “otpusti” potpredsjednika Vlade za ekonomiju Radimira Čačića, predsjednika stranke glavnog koalicijskog partnera socijaldemokratima, liberalno-demokratske Hrvatske narodne stranke. Istiskivanje Čačića, svjestan je toga i Milanović, značilo bi odlazak 14 zastupnika HNS-a u opoziciju i tada bi Vlada ostala bez većine, a nema mogućnosti redefiniranja koalicije unutar Parlamenta.

Milanović je odlučio ne povjeriti novi mandat izuzetno uspješnom i popularnom guverneru HNB-a Željku Rohatinskom.

Dogodi li se ovakav raspad koalicije, moguće su samo tri opcije: manjinska vlada, ekspertna vlada ili novi parlamentarni izbori. Budući da niti vlasti, niti opoziciji barem naredne dvije godine izbori ne bi odgovarali, a da eventualna manjinska Milanovićeva vlada ne bi imala nikakvih šansi, nije isključeno da će već krajem ove ili početkom iduće godine početi potraga za hrvatskim “Mariom Montijem”.

I još jedan paradoks: čini se da ga ne bi bilo teško naći, a da ga je upravo Milanović “stavio na tržište”. Naime, on je odlučio ne povjeriti novi mandat izuzetno uspješnom i popularnom guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom. To je izveo na krajnje neprimjeren način i ovoga uspješna čovjeka pretvorio u svog protivnika. Sad se samo može nadati da će Rohatinski otići iz Hrvatske za ponudom Goldman Sachsa, koja mu je već stigla ili neke druge bankovne institucije. Ostane li u Hrvatskoj, Rohatinski će u svakoj ekonomski stresnoj situaciji dobivati golem medijski prostor za svoje ocjene – uvijek hladne, promišljene i iskrene, a to bi moglo ozbiljno razjedati ionako načetu vjerodostojnost Milanovićeva kabineta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera