Socijaldemokratija ne stanuje ovdje

Piše: Enes Ratkušić

Aktuelne aktivnosti na rekonstrukciji vlasti u Bosni i Hercegovini ustoličili su zbunjenost kao jedinu reakciju političke javnosti, koja, nažalost, jedino može metastazirati u zabrinutost i strah od mogućih posljedica cijele ove rašomonijade, a nikako voditi kakvoj konstruktivnoj atmosferi koja bi stimulirale pozitivne promjene. Ovakav odnos uzrokovan je prvenstveno retorikom stranaka u ofanzivi, koje najavljuju čistke, otpuštanja, smjene… ne ustručavajući se ni spominjanja nasilnih metoda.

Zbunjenost je, naravno, vidljiva ne samo na razini političke javnosti, nafilovane medijskim viđenjima, koja su se uspjela nametnuti i najrelevantnijim modelom sagledavanja društvenih i političkih zbivanja. Kako su medijski cjevovodi, odnosno komunikacijski sistemi, do te mjere uzurpirani da su postali jedinim mogućim načinom čak i za prezentaciju znanstveno-teorijskih viđenja, takav odnos prema problemu vidljiv je i u “naučnim krugovima”, što, zapravo, na ilustrativan način govori da ni sfera ozbiljnijeg pristupa razumijevanja društvenih i političkih pojava nije pošteđena različitih kontaminacija i svojevrsnih zabluda, neprimjerenih statusu društvene nauke i misli uopće.

Ako u logici pođete od pogrešnih peremisa, onda vas one, naravno, nikako ne mogu dovesti do valjane konkluzije ili zaključka.

Gotovo dirljivi izlivi razočarenja u krah socijaldemokratske ideje, koji otvoreno izriče značajan broj ljudi koji uživaju reputaciju znanstvenika i poznavaoca društveno-političkih i povijesnih prilika, naprosto su neshvatljivi ukoliko cijeli slučaj stavimo pod lupu “općepoznatih” znanja i prihvaćenih načela s kojima već odavno barata društvena misao. Ništa se, međutim, drugo nije ni moglo očekivati u okolnostima u kojima je društvena misao svedena na “bolonjski sistem”, gdje na društvenim temama svako oštri zube i izriče sudove kako mu padne na pamet. A, ako u logici pođete od pogrešnih peremisa, onda vas one, naravno, nikako ne mogu dovesti do valjane konkluzije ili zaključka.

S premisama nešto ne štima

Niz opservacija na najnovija zbivanja u politici, kojima obiluju štampa i portali, otkrivaju gotovo neshvatljivo prisustvo neznanja. Posmatrajući cijeli slučaj iz perspektiva zaključaka, evidentno je da s premisama nešto ne štima. Zaključci o krahu socijaldemokratske ideje su nesuvisli i neutemeljeni. Socijaldemokratska ideja u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme nije doživjela bilo kakav slom ili krah, kako se nastoji prezentirati, ili, budimo još direktniji: nešto što uopće nije postojalo ne može ni biti dovedeno u pitanje.

Temeljni problem koji se ovdje uspio nametnuti jeste činjenica da se socijaldemokratija promatra kroz djelovanje jedne političke stranke, u ovom slučaju Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Ne treba se posebno truditi oko dokazivanja da takav odnos prema sagledavanju društvenih pojava jeste samo znak znanstveno-teorijske nedosljednosti i neozbiljnosti. Politička stranka, ma kako se ona zvala i u kakvu ideologiju se zaklinjala, ne može biti valjan okvir za bilo kakva uopćavanja slike stvarnog političkog očitovanja.

Politička stranka, ma kako se ona zvala i u kakvu ideologiju se zaklinjala, ne može biti valjan okvir za bilo kakva uopćavanja slike stvarnog političkog očitovanja.

Ozbiljan pristup podrazumijeva sagledavanje potpuno drugih parametara, koji se, prije svega, očituju u demokratskim principima i karakteru političkog angažmana. Ili, ako neko već insistira da kroz samu formu, odnosno naziv političke partije problematizira sam sadržaj, onda je pravo pitanje zbog čega Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika po istom principu ne bi mogao biti nekakav instrument za mjerenje nivoa razvoja socijaldemokratskih ideja i prakse jednako kao i SDPBiH Zlatka Lagumdžije?

Nijaz i(li) Zlatko

Ključni problem je, dakle, upravo u toj vrsti “nezakonite privatizacije”, uspostavljanja svojevrsnog monopola na socijaldemokratsku ideologiju i praksu, oko koje se sa stanovišta njenog mjerenja – kako u medijskim, tako i u krugovima koji sebe tretiraju znanstveno-teorijskim – došlo do nekritičkog usaglašavanja, odnosno pristajanja da SDPBiH bude parametar socijaldemokratskih procesa u Bosni i Hercegovini. Na takvoj zabludi počiva cjelokupna građevina opservacija, pa i izraženih razočarenja, što cijeli slučaj čini tragikomičnim. Sve je, dakle, suštinski drugačije ukoliko bi cijelom slučaju prišli na primjeren način.

Socijaldemokratski pokušaj u Bosni i Hercegovini nije propao sada, nakon razvaljivanja Platforme, političkog “salto mortale”, neočekivane promjene po pitanju političke saradnje sa strankama, odnosno dva HDZ-a, koje je, po nekoj vrsti neshvatljivog i demokratski neprihvatljivog apriorizma u pobjedničkoj euforiji, odbacio. Pokušaj da se u bh. političku praksu infiltriraju socijaldemokratski standardi propao je puno ranije, onog časa kada se podaničko članstvo između Nijaza Durakovića i Zlatka Lagumdžije, opredijelilo za drugog.

Društvena teorija je poodavno dokazala da su najveći politički neprijatelji unutar socijalističkog pokreta bili upravo komunisti i socijaldemokrati.

Taj čin ozvaničio je ne samo poraz, krah socijaldemokratske ideologije, nego je po prvi put, u jednom anahronom revizionističkom zahvatu, promovirao identifikaciju između socijaldemokratije i komunizma, čime je suštinski, u okviru navedene političke stranke, suspendirana demokratija kao način političkog djelovanja. Konkretnije: društvena teorija je poodavno dokazala da su najveći politički neprijatelji unutar socijalističkog pokreta bili upravo komunisti i socijaldemokrati, zbog čega je svaka vrsta identifikacije na navedenoj osnovi, naravno, apsurdna.

Samo sud partije

Upravo zato su trenutna događanja vezana za stvaranje nove parlamentarne većine, što će za posljedicu imati i rekonstrukciju vlasti, bazirana na nipodaštavanju svih mogućih zakonom utvrđenih procedura, koje takav proces podrazumijeva, što je zapravo logična posljedica izbora između autoritarnog i demokratskog principa djelovanja. Pokušaj da se taj zaokret, odnosno promjena parlamentarne većine, samim tim i korekcije pozicija na vlasti, izvede što je moguće brže zato ne treba čuditi.

Zakon, odnosno propisi, ovdje se pojavljuju kao nebitna prepreka, koju treba maksimalno ignorirati, što je u skladu s principima komunističke ideologije, gdje se zakon pojavljuje kao volja, “prijeki sud” vladajuće klase, a ne skup normi i pravila koji reguliraju društvene odnose. Suštinski, SDPBiH ne slijedi političku filozofiju svojih utemeljitelja Bernsteina ili Kauckog, ili prvog predsjednika Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine Miće Sokolovića, za kojeg 90 posto sadašnjeg članstva SDPBiH nije ni čulo. SDPBiH slijedi politiku Komunističke partije Jugoslavije i njenog vođe Josipa Broza, koji je u glasovitoj izjavi na “Bombaškom procesu” da u strategiji političkog djelovanja priznaje samo sud partije, a ne važeće zakone države.

Stvaranje nove parlamentarne većine bazirano je na nipodaštavanju zakonom utvrđenih procedura, što je posljedica izbora između autoritarnog i demokratskog principa djelovanja.

Rekonstrukcija vlasti jeste neminovnost, ali su karakter promjena, posebno žurba, koja podrazumjeva očito kršenje procedura koje podrazumjeva takav proces, itekako upitni, posebno sa stanovišta poštovanja demokratskih standarda, zbog čega je držanje međunarodne zajednice krajnje zagonetno, da ne kažem neodgovorno. Ured Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, kao garant poštovanja demokratskih standarda i zakona, ne bi, poput “Zagonetne Sfinge”, smio ostati indiferentan. No, to držanje po strani možda upravo otkriva pozadinu cijelog slučaja, naprasne demontaže Platforme, svih mogućih rekonstrukcija. Njih će najvjerovatnije, i to vrlo skoro, otkriti uvjeti Međunarodnog monetarnog fonda za tu “milijardu”, koja bi trebala leći na račun Bosne i Hercegovine. Evropa “voli” demokratiju, ali povijest svjedoči da se između demokratije i interesa u pravilu opredijeljivala za ono drugo.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera