Vlah Svinjarević vida rane

Prvi glas razuma pojavljuje se tek krajem 19. stoljeća (Reuters)

Piše: Filip Mursel Begović

Događa se jedan neobičan fenomen – što smo etnički izmješaniji – umjesto da smo tolerantniji, postajemo nacionalniji, radikalniji, isključiviji i nepopustljiviji. Što više pokušavamo biti etnički čistiji, sve smo prljaviji: stoga možemo govoriti o negativnim kompleksima identiteta, a ne o pozitivnoj kompleksnosti identiteta.

Ne zaboravimo, upozorava u svojim esejima lingvista Midhat Riđanović, da je Balkan podario engleskom jeziku glagol ‘to balkanize’, koji, prema Oksfordskom rječniku, znači ‘podijeliti u manje, međusobno suprotstavljene grupe’.

Upravo zato treba se osvrnuti na neke nimalo slučajne malformacije u ideološkoj prezentaciji balkanskih etničkih identiteta.

Crkva s polumjesecom i zvijezdom

Hasan-paša Predojević (poginuo u Sisačkoj bitci 1593), porijeklom je Srbin iz okolice Bileće kojega su Turci odveli kao dijete. Ne treba tajiti da se zvao Nenad i da mu je majka bila pravoslavka, da je njoj u čast dao sagraditi crkvu na čijem se ulazu i dan danas nalaze uklesani krst i polumjesec. Hasan-paša je poginuo u „slavnoj“ Sisačkoj bitci, koja je u Hrvatskoj dan-danas slavljena kao temeljna činjenica za uspostavu junačke nacionalne memorije. Dakle, pobjeda združeno hrvatsko-slovenske-austrijske vojske na čelu s banom Tomom Bakačem Erdödyem tvori, među ostalim, ideologem Antemurale Christianitatis ili Predziđe – kršćanstva koje je obranilo Europu od najezde ‘crnih i nevjerničkih’ Turaka.

Prvi glas razuma pojavljuje se tek krajem 19 st. u listu ‘Crvena Hrvatska’, koji je uređivao hrvatski političar Frano Supilo, s tezom da je ta bitka bila nesretna i da se u njoj ‘klao brat s bratom’. Supilo, u nepotpisanom tekstu koji se upravo njemu pripisuje, konstatirao je da ‘nas je tada zaslijepila vjerska mržnja’. Opravdano se pretpostavlja da su valovi Kupe i Save u Sisačkoj bitci, osim bosanskih muslimana, progutali i veliki broj bosanskih katolika koji su vojevali pod Hasan-pašom. 

No, druga je priča ‘oca hrvatske domovine’ Ante Starčevića koji je smatrao da su pravi hrvatski junaci oni koji su se borili protiv Habsburgovaca, a ne Turaka.

On je, rođen od majke Srpkinje, izrazito antiklerikalno orijentiran, formirao jednu drugu vrstu nacionalne ideologije: jedan narod sa tri vjere. Po njoj katolici, pravoslavci i muslimani zajednički tvore hrvatsku naciju. Štoviše, po Starčeviću je srpska dinastija Nemanjića najčišći primjer hrvatskog nacionalnog junaštva. O Srbima je pisao da su smeće naroda, sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojega drugoga. 

S druge strane Starčević je za bosanske muslimane ustvrdio da su hrvatsko najčišće plemstvo sablje u čitavoj Europi, to je pasmina muslimana, onih lavova koji su, po Anti, od Avara osvojili desnodunavsku Hrvatsku.

Iz tih postavki, otvorio se prostor koji je svesrdno prihvatio jedan drugi Ante – onaj Pavelić koji je rastao u Bosni, pored Konjica, išao u mekteb i u lijepom sjećanju mu je ostala ta plemenita muslimanska pasmina pa je odlučio da treba napraviti skraćenu verziju Starčevićijanske ideje – jedan hrvatski narod sa jednom katoličkom vjerom i još jednom islamskom vjerom koja je trebala predstavljati ukrasni cvijet hrvatskog naroda, a da Srbe i Jevreje treba od života ‘očistiti’ nožem u Jasenovcu.

Uostalom, Pavelić je proganjao sljedbenike Starćevićijanskog pravaštva. Utoliko, svi današnji sljednici Starčevićijanske ideje, koliko god marginalni bili, a palamude o univerzalnosti i svevremenosti njegovih postulata, zaboravljaju da je put u pakao ‘ponekad popločan dobrim namjerama’. Hrvatski narod je platio visoku cijenu za izlete u takvu vrstu domoljublja.

No, brine što se na obljetnicama stradanja na Bleiburgu još pojavljuju likovi koji sanjaju jedan narod s više vjera. Među njima ima i muslimana – kao egzotičnih i preživjelih primjeraka jedne propale ‘cvijetne’ pasmine. Također, treba spomenuti da je jedan od prvaka Pravaške stranke bio Joshua Frank, jevrejskog porijekla, koji se pokatoličio i postao Josip. Ustaški doglavnik Slavko ‘vitez’ Kvaternik, koji je slavodobitno proglasio osnivanje NDH, bio je oženjen Frankovom kćerkom Olgom, a njihov sin se zvao Eugen Dido Kvaternik – ratni zločinac i jedan od najvećih ustaških koljača. Primjera je još u daljnjoj povijesti i bilo bi zamorno sve ih poimence navoditi.

Genetička Federacija

Da navedemo da je haaški pritvorenik Vojislav Šešelj porijeklom Hrvat. Jedan od njegovih pradjedova bio je hrvatski seljak koji je radio uz posjed pravoslavne crkve. Prota se dosjetio pa mu rekao (poslužit ćemo se imaginarnom dramatizacijom): ‘Stjepane, zašto da se mučiš, sve ovo može biti tvoje, samo lepo pređi na pravoslavlje, postani Stevo i sve će ovo biti tvoje.’

Vojislavov predak je na to pristao i od tada su srbijanski Šešelji postali veći četnici od ustaša. Budući da Vojislav ima govornu manu, naime s poteškoćom izgovara slovo ‘r’, od tada je ‘Hvatska’ svedena na ostatke ostataka, a ‘Sbija’ se proteže na liniji ‘Viovitica-Kalovac-Kalobag’.

Kćerka Franje Tuđmana, u hrvatskoj devedesetih poznata kao ‘princeza’ Nevenka, bila je udata za Srbina Košutića i s njime imala dvoje djece. Ta činjenica je devedesetih bila svedena na tabu temu, slično kao što je u turskoj desetljećima skrivano istinsko etničko porijeklo Kemal-paše Atatürka: majka Makedonka, otac Albanac sa doehmenskim podrijetlom, tj. očeva obitelj je pripadala kriptojevrejskoj kabalističkoj sekti sa uporištima u Solunu i Smirni.

Nedavno se uskomešalo na hrvatskoj desnici kada je Tomislav Karamarko postao novi predsjednik HDZ-a, možda budući hrvatski premijer ili predsjednik, a eto bio je muslimanski zet. Oba sina su mu time napola etnički Bošnjaci, a on se žestoko, bez zadrške, u svojoj stranačkoj kampanji pozivao na Boga, crkvu, domovinu i vraćanju Tuđmanovskim idealima…

Eto, tako – ni obitelji Tuđman nije bilo strano genetičko kooptiranje sa drugim nacijama. Štoviše, budne li kojim slučajem Karamarko novi hrvatski premijer – mogao bi uvelike pomoći poboljšanju odnosa Hrvata i Bošnjaka u Bosni – i to na federativnom nivou budući da mu sinovi tvore jednu pravu genetičku Federaciju.

I naveli bismo da u Bosni postoji selo naziva Hrvat u kojem su svi etnički Bošnjaci – a u Hrvatskoj ima selo Bošnjaci u kojem su svi etnički Hrvati. U Dalmatinskoj zagori postoje dva sela koja se zovu: Islam Grčki i Islam Katolički. Šta je to? Nesumnjivo nešto što ima svoju historijsku pozadinu i nije samo puka pučka etimologija.

Nacionalisti skrivaju rodovnice

Znanstvenici su se složili da naziv Bosna potječe iz indoeuropske riječi ‘bos’ ili pak latinske kovanice ‘bathinus flumen’ u značenju ‘vode koje teku’. Upravo je ta Bosna, geostrateški svodiva na ‘srce’ Balkana, najveće mjesto ili ključ svih nacionalnih trvenja (vode koje teku) i pomirbi. Turska riječ za stanovnike Bosne, kako dokazuju osmanski defteri, bila je: Bošnjanin, Bošnjak, Bosanac. U knjizi ‘Islam na Balkanu’ Edina Urjana Kukavice stoji da se u osmanskim defterima i literaturi izrazom Bošnjak nazivani svi muslimani u sjevernim i središnjim dijelovima Balkanskog poluotoka koji su govorili slavenskim jezicima, bez obzira na prethodno nacionalno ili etničko zaleđe.

Dakle, u suvremeno doba tvrditi da su bosanski Hrvati i Srbi etnički Bošnjaci jednako je neprihvatljivo kao ustvrditi da su Bošnjaci poturice – ili Hrvati ili Srbi. No, zar postoji otuđivo pravo da svi zajedno budu Bosanci? Međutim, tko god se ovom temom bavio, ne konzultirajući strogo znanstvene i provjerene historijske činjenice, nije se proslavio. Nepomirljiva stajališta ponajviše su suprotstavljena oko porijekla i sudbine bosanskih muslimana i njihovog samoopredijeljenja da budu etnički Bošnjaci.

Ostaje činjenica da je u Bosni postojao narod koji se nazivao Dobri Bošnjani i koji je bio proganjan od Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva. Da li je ikome poznato iz svjetske povijesti da je ijedan narod nazivan „dobri“? Upravo to može biti zalog za neku novu bosansku, ali i širu balkansku stvarnost, bez obzira što su Bošnjani većinom primili islam.

Ima jedna narodna poslovica koja glasi: ‘Dobar i budala, dva rođena brata’. S pravom se danas mnogi Bosanci smiju vlastitoj gluposti, jer ona je, ako pažljivije razmislimo o poslovici, direktno vezana za dobrotu nekadašnjih Bošnjana.

Današnji bh. nacionalisti, kao i nekad komunisti, uvijek su smrtno ozbiljni, k'o da su usred pogreba predsjednika vlastite stranke – možda upravo zato što nešto skrivaju, neku rodovnicu ili krsni list. I od jednih i od drugih branilo se i brani se vicem i poslovicom – sasvim logično, jer glupost ih zaslužuje, a ne zvuče li navedeni primjeri upravo tako?

Jedna od čestih zabluda o islamizaciji Bosne, iako je znanstveno opovrgnuta, jest ona da je bosanskog plemstvo, nakon osmanskog osvajanja Bosne, masovno prelazilo na islam da bi zadržalo svoje feudalne posjede. Ne navodeći svu ostalu znanstvenu argumentaciju, ističemo da se u početku turske vladavine, u kući bosanskog namjesnika, vrlo visoko u hijerarhiji uspeo i proslavio, kao glavni vidar, spahija kršćanin po imenu Vlah Svinjarević.

To bi ime i prezime danas bilo tretirano kao neslana šala. Budući da je riječ o povijesnom liku, naslov ovog teksta, u kontekstu shvaćenog, možda je najprimjereniji. A rane i dalje ostaju – treba ih vidati i možda polahko, a to znači oprezno, zašivati nekim transgenetičkim koncima.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera