Može li Turska balansirati Iran?

Erdogan mora pažljivo balansirati vanjsku politiku (Reuters)

U junu 2011. i nekoliko dana prije nacionalnih izbora, učestvovao sam u radionici na jednom od najboljih univerziteta u Turskoj – Bliskoistočnom tehničkom Univerzitetu u Ankari. Tema je bila iranski nuklearni program i tursko upravljanje krizom. Među učesnicima je bilo nekoliko birokrata iz turskog Ministarstva vanjskih poslova i neki ugledni turski akademici.

Svi, osim jednog američkog akademika, govorili su sa odobravanjem o inicijativi turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua za sporazum o razmjeni nuklearnog goriva potpisan prije godinu dana.

Glavni govornik, jedan utjecajni turski akademik, tvrdio je čak da je taj sporazum najbolji potez ikada napravljen u rješavanju krize – no svijet to nije vidio, dodao je. Reagirajući na sumnje američkog akademika, profesor je samouvjereno rekao da se kriza ne može riješiti bez Turske.

Bili smo usred Arapskog proljeća i bilo je očigledno da je tursko vodstvo razmišljalo o tome kako Turska može biti model za arapski svijet.

Nakon Arapskog proljeća, Davutoglu je promijenio svoje vizionarsko temeljno načelo u vođenju vanjske politike. Sada će se turska vanjska politika zasnivati na praksi “nula problema sa susjedima”.

Bio sam zbunjen. Kako turski lideri mogu živjeti sa dvije kontradikcije koje je Arapsko proljeće otkrilo? Prvo, Recep Tayyip Erdogan i Ahmet Davutoglu odavno su se sprijateljili sa nepopularnim arapskim vladarima, ali su u isto vrijeme uspjeli poboljšati svoj ugled među arapskim masama.

Ipak, čim su protesti u Egiptu počeli, Erdogan i Davutoglu su se odmah distancirali od Hosnija Mubaraka. To je bio pametan potez. No, sa Basharom al-Assadom dvojac je bio izuzetno strpljiv. Trebalo je više vremena, ali su Erdogan i Davutoglu na kraju učinili isto i sa Assadom.

Dvije kontradikcije

Nakon Arapskog proljeća, Davutoglu je promijenio svoje vizionarsko temeljno načelo u vođenju vanjske politike. Sada će se turska vanjska politika zasnivati na praksi “nula problema sa susjedima”. Tursko vodstvo je time riješilo prvu kontradikciju.

Druga kontradikcija je ozbiljnija i tek treba biti riješena. Turski lideri su se, također, pokušali sprijateljiti sa zaljevskim Arapima i Irancima u isto vrijeme. Naprimjer, Turska i zaljevske zemlje od 2000. nadalje su često razmjenjivale posjete na visokom nivou. Naprimjer, prvi put nakon 40 godina Tursku je posjetio saudijski kralj – tačnije dva puta. Turska je povećala svoj izvoz u regionu i proglašena je strateškim partnerom Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC).

Zbližavanje sa arapskim zemljama GCC-a nije odvratilo tursko vodstvo da razvije tješnje odnose sa Iranom. Turska je ustvari učinila više od toga.

Zbog Irana, Turska je postizanjem sporazuma o razmjeni nuklearnog goriva uveliko riskirala svoje strateške veze sa Sjedinjenim Državama, Evropskom unijom, Izraelom – a da ne spominjemo arapski svijet. Mjesec dana nakon sporazuma, Turska je kao nestalna članica Vijeća sigurnosti, također, glasala protiv daljih sankcija Ujedinjenih naroda (UN) protiv Irana.

Je li to čisti vlastiti interes? Velikim dijelom jeste. Za Tursku je Iran jednostavno važniji od GCC-a kao tržišta. Od dolaska na vlast, Erdogan i njegov tim su se snažno trudili da iransko tržište otvore za turske kompanije i postigli su pristojan napredak.

Obim trgovine između dvije zemlje povećan je sa 1,25 milijardi dolara u 2003. na 16 milijardi dolara u 2011. Erdogan je postavio čak i veću cifru, 30 milijardi dolara za cilj koji treba biti realiziran u bliskoj budućnosti.

Turska se trudi postati regionalno energetsko središte ili makar zemlja za tranzit energije. Iran igra ulogu u većini, ako ne i u svim scenarijima za uspješno ostvarenje tog cilja.

S druge strane, ukupna trgovina između Turske i svih zaljevskih zemalja bila je blizu 11 milijardi dolara u 2011. Iako se Turska u bliskoj budućnosti može nadati povećanju te cifre, siguran sam da su oni realni glede punog potencijala: Turska se suočava sa oštrom konkurencijom iz američkih, evropskih i dalekoistočnih azijskih kompanija i ne dobija povoljan tretman.

Iran je važan za Tursku iz drugih razloga. Prvo, kako bi se efikasno borila protiv ponovnog jačanja kurdske organizacije PKK, Turska mora tijesno sarađivati sa Iranom. Čak će i iransko nedjelovanje biti problem za tursku vojsku. Drugo, Turska se trudi postati regionalno energetsko središte ili makar zemlja za tranzit energije. Iran igra ulogu u većini, ako ne i u svim scenarijima za uspješno ostvarenje tog cilja.

Ograničenja unutar Turske

Tu su i domaća ograničenja. Politika balansiranja Irana će vrlo teško ići. Iako iz vrlo različitih razloga, svi će se, osim nekoliko društvenih grupa, protiviti takvom balansiranju.

Prvo, tome će se protiviti kemalisti, jer će takvo pozicioniranje nepotrebno upetljati Tursku u probleme na Bliskom Istoku. To će značiti radikalno udaljavanje od izolacionističke, nezavisne i mirne vanjske politike Mustafe Kemala Ataturka.

Ultranacionalisti, ljevičari i socijalisti će udružiti snage sa kemalistima, ne zato što su izolacionisti, već zato što su antiamerički i antiizraelski nastrojeni. Ustvari, ove grupe već odavno optužuju Erdogana i Davutoglua da vode previše proameričku i proizraelsku politiku. Do sada, čini se, njihova kampanja nije uvjerila obični narod. No, bilo kakva antiiranska orijentacija vanjske politike podržala bi njihove optužbe i učinila ove grupe još glasnijim u njihovim kritikama.

Erdogan i Davutoglu su do sada uspješno apelirali na nacionalističke porive običnih ljudi, međutim, snažan antiiranski stav bi mogao diskreditirati buduće apele ovog dvojca.

Postoje i druge društvene grupe koje će se protiviti takvoj antiiranskoj orijentaciji. Prvo, tu su turski politički islamisti, koji dobijaju više inspiracije iz Irana nego Saudijske Arabije ili bilo koje druge arapske države. Te grupe čine jedan dio izborne jedinice Stranke pravde i razvoja (AKP) i mogle bi promijeniti savez ako se Erdogan i Davutoglu pokažu previše antiiranskim. Neki od njih su već kritični prema Erdoganu i Davutogluu, jer nisu prekinuli sve veze sa Izraelom uprkos Erdoğanovoj vatrenoj retorici o toj zemlji.

Drugo, čak će se i antiiranske religijske grupe protiviti takvoj preorijentaciji turske vanjske politike, ali ne zbog sklonosti prema Saudijskoj Arabiji.

Većina religijskih grupa u Turskoj ima snažnu sufijsku orijentaciju, te vehabizam i selefizam smatraju izrazito uznemirujućim. Te će grupe, koje ustvari čine ogromnu većinu religijskih grupa u Turskoj, iskazati snažno protivljenje tome da Turska zauzme bilo koju stranu između Irana i arapskih država. Ustvari, vjerski vođa jedne od najutjecajnijih religijskih grupa Fethullah Gulen više je puta upozorio vodstvo AKP-a na takvu avanturu.

Konačno, većina Turaka koji ne pripadaju nijednoj od tih grupa obično su vrlo ravnodušni prema zbivanjima u arapskom svijetu. Oni imaju dosta jednostavno shvatanje međunarodne politike na Bliskom Istoku, smatrajući većinu arapskih režima običnim marionetama Sjedinjenih Država.

S druge strane, Iran je, po njihovom mišljenju, ponosna zemlja koja se suprotstavlja nasilnicima, Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu. Erdogan i Davutoglu su do sada uspješno apelirali na nacionalističke porive običnih ljudi. Međutim, snažan antiiranski stav bi mogao diskreditirati buduće apele ovog dvojca.

Ukratko, Turska neće igrati nikakvu balansirajuću ulogu u epskoj borbi između Irana i zemalja GCC-a. Jednostavno, Iran je previše važan i većina Turaka, ako ne i svi, protivit će se takvoj avanturističkoj vanjskoj politici.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera