Šokirani? Mi drugačije ne znamo!
Piše: Đermana Šeta
Pisati o ženama općenito i još se na bilo koji način doticati muslimanki i to posebno pokrivenih i napisati, da parafraziram kolegicu Danijelu Dugandžić-Živanović, tekst oslobođen stereotipa, glorificiranja ili mistificiranja žene nije lako.
Nije lako posebno kad je taj tekst osvrt na nedavnu vijest o fotografiji lista A Nous Paris koja je uzburkala francusku javnos,t na kojoj dvije mlade žene zajedno, bezbrižno šetaju ulicama Sarajeva, jedna pokrivena muslimanka a druga u kratkom šorcu i majici.
Vijest kaže da ta fotografija za obične Francuze predstavlja sukob kultura u tolikoj mjeri da je to šokantno, jer je upravo „Choc des Cultures“ natpis ispod fotografije.
Negativna poruka
Iako postoje dileme oko prijevoda, odnosno načina na koji su različiti ljudi doživjeli ovu poruku, moguće je zaključiti da ta poruka u svakoj svojoj verziji prilično negativna i da ukazuje na nemogućnost ovakvog spoja.
Kako navodi Džana Mujadžić, sarajevska novinarka s pariškom adresom stanovanja, koja je pokrenula tužbu protiv navedenog lista:
„Fotografija nazvana ‘Šok kultura’ na negativan način naglašava prisutnost islama u gradu pošto je riječ šok u ovom kontekstu sasvim neprilagođena i sugestivna. Tako se povećava jaz među vjerama i umanjuje slavni gradski kozmopolitizam, pa vrijeđa multikulturalni sastav grada“.
Islam u BiH ima dugo nasljeđe suživota s drugim tradicijama i religijama, o pokrivenim bh. muslimankama nije moguće govoriti u kategorijama “integracije” i/ili “asimilacije”, i bh. muslimanke se nemaju gdje “vratiti”, jer nisu niotkud ni došle. One su kod svoje kuće.
Bilo kako bilo, ono o čemu želim pisati jeste reakcija bh. javnosti, građana i građanki, koji su na portalima i svojim Facebook profilima (kao rijetko kad) složno reagirali/e govoreći da je to naša svakodnevnica i da je to naša stvarnost, te da je to Sarajevo kakvo poznajemo, braneći taj „multikulturalni sastav grada“.
Kao žena koja i sama nosi maramu, zaista ništa drugo do to ni sama ne bih mogla reći. Svakodnevno sam u kontaktu sa različitim ljudima, drugačijeg izgleda, stavova i uvjerenja od mojih i smatram to prednošću i blagoslovom. Jer samo u susretu s drugima ja doista spoznajem sebe.
Francusku šokiranost zanemarujem kao što oni zanemaruju moje pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i bilo kakav ženski stav izvan radikalnog laicističkog feminizma.
Međutim, ne mogu da se otmem dojmu i da se ne zapitam kakvo je onda ovo društvo. Društvo u kome se hvališemo višestoljetnom različitošću i raznolikošću, a istovremeno je sistemski potiremo i zanemarujemo. Kako drugačije nazvati slučaj Emele Mujanović, koja je više od godinu dana suspendovana iz Oružanih snaga jer je “tobože svojom maramom uvrijedila srpske i hrvatske pripadnike Oružanih snaga”, koja je tek nedavno, „dok se stvari ne riješe“, premještena u Ustikolinu, navodno jer je tamo jednonacionalna sredina i na čije dopise ombudsmeni ne reagiraju.
Iskreniji i pametniji
Ili problem sa nastupanjem djevojaka sa maramom na karate turnirima, koji je toliko izražen, da djevojke koje žele da nastupaju moraju pred sami nastup nakon što su bile pokrivene u svrhe nastupa skinuti maramu, a nakon nastupa je ponovo staviti kao da ništa nije bilo.
Žene koje se odluče da nose maramu smatraju je dijelom odjeće koji se nosi u javnosti, poput košulje ili hlača. Zamislite kako biste se vi osjećali da vam dopuste sportski, umjetnički ili neki drugi vama drag nastup samo nakon što skinete hlače.
Ne bježim ja ni od propitivanja marame i pokrivanja, pitanja sekularnosti, moguće manipulacije ženskim tijelom (na koju nisu imune ni druge žene) i pozicioniranju pokrivanja žena u islamu naspram patrijarhalne tradicije i dominantno muških tumačenja, ali ostavljam to za neki drugi tekst.
Kao žena koja i sama nosi maramu, zaista ništa drugo do to ni sama ne bih mogla reći. Svakodnevno sam u kontaktu sa različitim ljudima, drugačijeg izgleda, stavova i uvjerenja od mojih i smatram to prednošću i blagoslovom. Jer samo u susretu s drugima ja doista spoznajem sebe.
Ali u kontekstu odbrane našeg suživota voljela bih da smo malo iskreniji, a i pametniji. Ovo pitanje je duboko kontekstualizirano i na njega umnogome utječe društveno-historijski kontekst nekog društva, stoga i našeg. Zato ga je potrebno promatrati u specifičnom bh. kontekstu, iako su neke sličnosti s globalnim trendom neminovno prisutne.
Ipak, islam u BiH ima dugo nasljeđe suživota s drugim tradicijama i religijama, o pokrivenim bh. muslimankama nije moguće govoriti u kategorijama “integracije” i/ili “asimilacije”, i bh. muslimanke se nemaju gdje “vratiti”, jer nisu niotkud ni došle. One su kod svoje kuće.
Organsko iskustvo
Stoga, nastavimo se mi ponositi svojim organskim iskustvom suživota jer on to zaista jeste u pravom smislu riječi, ali imajmo na umu da on nije tu samo kako bi šokirao Francuze!
P.S. Kao odgovor na ovo nastala je i kampanja „Šokirani? Mi drugačije ne znamo!“ kojom se pozivaju građanke Bosne i Hercegovine da dostave svoje slične fotografije i opišu iskustvo iza fotografije koja na sličan način pokazuje da mi zaista drugačije ne znamo.
Više o kampanji na https://www.facebook.com/SokiraniMiDrugacijeNeZnamo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera