Šahovski lov na ‘kralja’ zločina

Piše: Ahmed Salihbegović

Činjenica da je Haaški tribunal odbacio dio optužnice protiv Radovana Karadžića koji se odnosi na genocid u sedam općina Bosne i Hercegovine mogla bi izgledati kao dokaz nesposobnosti ili nedobronamjernosti tribunala Ujedinjenih naroda, te kao pobjeda ozloglašenog optuženika.

Dodatni je detalj da se to dogodilo na Vidovdan, godišnjicu kosovske bitke 1389., sarajevskog atentata 1914. i Miloševićevih ratnohuškačkih mitinga krajem 80-ih godina 20. vijeka.

Upravo na taj datum 1992. ondašnji je francuski predsjednik Francois Mitterrand “humanitarno” posjetio Sarajevo, te time spriječio vojnu intervenciju protiv snaga Ratka Mladića.

Takvi argumenti ipak nisu održivi jer haaški sud radi opsežno i “ubrzanom tromošću”,  te ne vodi računa o datumima svojih odluka, i pritom je vođen bremenitim pravnim detaljima, za razliku od politikantskih kalkulacija i igara raznih bjelosvjetskih mitterranda.

Kao i inače s velikim zločinima, i u strašnim događajima na ruševinama Jugoslavije 90-ih godina moglo se na prizemnom nivou pojedinačnih ljudskih sudbina činiti da je divljanje i iživljavanje potpuno bezumno. S distance, iz “ptičije perspektive”, pri pogledu na mape pokazuje se da je u tome bilo sistema, plana i zadanosti u demografskim, geopolitičkim, ekonomskim i drugim ciljevima onih koji su na taj način provodili Memorandum SANU-a i onih koji su s njima paktirali u nekim dijelovima tog programa.

Predratna slika stanovništva

Operacija Ram, kako se zvao ubilački pohod Mladićevih jedinica, služila je kako joj i ime govori za uramljivanje, uokvirenje područja predviđenih za ovladavanje pri komadanju BiH i njihovo pripajanje Velikoj Srbiji.

To da Karadžić neće odgovarati za genocid u određenim općinama ne znači da tamo nije bilo teških i sistematičnih zlodjela, a i činjenica da Orić nije osuđen za zločine nad Srbima ne znači da tih strahota nije bilo, nego da tužilaštvo nije uspjelo dokazati Orićevu krivnju za te užase.

Pritom su istočni dio rama Podrinje i istočna Hercegovina, od Bijeljine do Trebinja, uz granice s tadašnjom SR Jugoslavijom, zapadni dio što šire područje oko Banjaluke, a sjeverni dio Bosanska Posavina. Najveći dio toga naizgled je i ostvaren, ali zbog izdvojenosti Distrikta Brčko ipak nije postignut teritorijalni kontinuitet, a i Republika Srpska je dobila međunarodnu potvrdu svog imena, ali kao dio Bosne i Hercegovine, a ne proširene Srbije.

Od sedam općina na koje se odnosi najnovija odluka suda u procesu Karadžiću, četiri su na istoku, a tri na zapadu BiH. Od te četiri istočne tri su – Bratunac, Vlasenica i Zvornik – na sjeveroistoku Bosne, u blizini Srebrenice, na granici sa Srbijom ili nedaleko nje.  Četvrta, Foča, nešto je južnije, na rubu Hercegovine, i ona nadomak granice sa Srbijom, a graniči sa Crnom Gorom.

Od po 34.000 ljudi u svakoj od te dvije općine, u Bratuncu su Bošnjaci (na zadnjem popisu u cijeloj BiH pod nazivom Muslimani) činili 64 posto a Srbi 34 posto, a u Vlasenici Bošnjaci  55 posto a Srbi 42 posto  stanovništva. U Zvorniku, koji je s 81.000 ljudi bio brojniji od te dvije druge općine zajedno, 59 posto stanovnika bili su Bošnjaci, a 38 posto Srbi. U preostaloj podrinjskoj općini iz ove tačke optužnice, Foči, Bošnjaci su činili 51 posto a Srbi 45 posto od 41.000 stanovnika.

Skoro sve općine na istoku Bosne, osim Bijeljine i nekih slabo naseljenih, imale su bošnjačku većinu, a sada su osim Goražda sve u srpskom entitetu i uglavnom opustošene.

Bošnjaci su bili izrazitija većina u sjevernom nego u južnom dijelu toga područja. Razlog je i u tome da je njihova brojnost na jugu (u Rogatici, Višegradu, Foči, Goraždu, Čajniču…, kao i u Nevesinju, Trebinju, Bileći, Ljubinju, Gackom…) umanjena masovnim istrebljivanjem u Drugom svjetskom ratu od strane četnika, prema kojima su talijanski okupatori bili popustljivi iz više razloga – zbog antikomunizma, ambivalentnosti odnosa s Nijemcima, bliskosti sa Crnom Gorom i neformalnog saveza sa srpskim nacionalistima protiv hrvatskog polaganja prava na istočnu obalu Jadrana.

Sjeverniji dijelovi Podrinja bili su početkom 40-ih manje dostupni koljačima pod vodstvom vojvoda Pavla Đurišića i Baje Stanišića, pa su pola stoljeća kasnije “posao” tu “dovršile” Mladićeve snage.  Pritom se posebno ističe upravo Srebrenica, u kojoj su još 1991. od 37.000 ljudi 75 posto bili Bošnjaci, a 23 posto Srbi. Pogromom te većine, kao i u Srebrenicu sklonjenih Bošnjaka iz susjednih općina (uključujući upravo Bratunac i Vlasenicu), etnički je učinjeno kompaktnijim povezivanje Srbije s Han Pijeskom i Romanijom, sve do “srpskog Sarajeva”.

A u istraživanju nedavne bolne prošlosti i građenju osnova za obnovu zajedničkog života ključna riječ nije Srebrenica nego – Bratunac. Naime, i od najvažnijih političara, novinara, crkvenjaka i drugih, u Banjaluci i u Beogradu, često se u debatama o srebreničkom genocidu najprije umanjuju njegovi razmjeri, te dodaje pitanje, “da, dogodila se Srebrenica, ali šta je s Bratuncem?”

Utvrđivanje istine

Poanta bi bila da kako je Mladić ubijao Bošnjake u jednoj od tih dviju općina, tako je i Naser Orić ubijao Srbe u drugoj. Pritom se tvrdi da je broj srebreničkih žrtava preuveličan pet ,pa i deset puta, a istovremeno se stalno povećava broj “srpskih žrtava muslimanskih zločina” u toj regiji, sve do četiri, pet pa i više hiljada civila.

Istina ipak nije nejasna, niti ju je teško utvrditi na osnovi iscrpnih neutralnih izvještaja i istraga, uključujući mnoge koje je proveo haaški tribunal. A to je da su Mladićeve snage “etnički očistile” i Srebrenicu i Bratunac i ostale općine u tome području, kao i da je i tu (Kravica, Jezero…) u manjim razmjerima bilo i zločina dijelova Armije BiH nad Srbima.

To da Karadžić neće odgovarati za genocid u tim općinama ne znači da tamo nije bilo teških i sistematičnih zlodjela, a i činjenica da Orić nije osuđen za zločine nad Srbima ne znači da tih strahota nije bilo, nego da tužilaštvo nije uspjelo dokazati Orićevu krivnju za te užase.

A Karadžiću se i dalje sudi za masovna nedjela i u tim područjima i drugdje u BiH, i to takva koja su navedena ne samo kao ratni zločini (dakle kršenja ratnih zakona i običaja, te teške povrede ženevskih konvencija), nego i kao zločini protiv čovječnosti (crimes against humanity) koje se može prevesti i kao zločine protiv humanosti i protiv čovječanstva, a to je nakon genocida najteža moguća optužba.

Važno je da Karadžić i Mladić i Šešelj i drugi, za razliku od Miloševića ili vukovarskog gradonačelnika Dokmanovića i još nekih, dožive izricanje presude, a predugo suđenje bi smanjilo šanse za to. 

Te se optužbe odnose i na tri općine na zapadu Bosne. U Prijedoru je od  113.000 ljudi bilo 44 posto  Bošnjaka, 42 posto Srba i šest posto Hrvata, u Sanskom Mostu među 60.000 ljudi 47 posto Bošnjaka, 42 posto Srba i sedam posto Hrvata, a u Ključu od 37.000 ljudi 49 posto Srba i 47 posto Bošnjaka. Dio toga područja je danas u Federaciji BiH, drugi dio u Republici Srpskoj, a 1992. je ta regija bila zloglasna po konc-logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju.

Karadžić je zločine pravdao kao nadoknađivanje “demografskog gubitka” Srba zbog stradanja na Kozari i drugdje u doba Nezavisne države Hrvatske (NDH), kao da se progonom, mučenjem i ubijanjem jednih nevinih ljudi može ispraviti štetu za isto takvo stradanje drugih bespomoćnika.

Za zločine u oba ta dijela BiH, kao i drugdje, neki krivci su izbjegli pravdi, a drugi su kažnjeni ili još bivaju hvatani, pa je upravo ove sedmice na zahtjev Tužilaštva BiH pritvoren Karadžićev vršnjak Savo Babić, koji je kao komandant vojne policije predvodio zarobljavanje stotina Bošnjaka u Bratuncu u maju 1992., koji su zatim u školi nazvanoj po Karadžićevom prezimenjaku Vuku bili mučeni, premlaćivani, a najmanje 60-ak ih je ubijeno.

Uz uspostavu pravde kažnjavanjem odgovornih pojedinaca važna uloga suđenja za zločine 90-ih je utvrđivanje historijske istine, jednake za sve, kao osnova za zacjeljivanje ratnih rana. Za tu funkciju važno je da Karadžić i Mladić i Šešelj i drugi, za razliku od Miloševića ili vukovarskog gradonačelnika Dokmanovića i još nekih, dožive izricanje presude, a predugo suđenje bi smanjilo šanse za to. Zato je i tužilaštvo u Haagu u početku Karadžića, uz genocid u Srebrenici, teretilo za genocid u još 41 općini, pa je to prvo smanjilo na 27 i onda na sedam općina, kao primjer za događaje i u ostatku BiH.

Sud je Karadžićev zahtjev za odbacivanje cijele optužnice iskoristio da se riješi utroška puno vremena na dokazivanje genocida i u tih sedam općina. Nesporni su u njima teški i masovni zločini, ali ne bi bio lak posao mimo svake sumnje dokazati genocid u smislu kakav je i u planu i u provedbi postojao u nacističkoj Evropi početkom 40-ih u odnosu na sve Jevreje i sve ljude jevrejskog porijekla, ili kakav je organiziran 1994. u Ruandi nad narodom Tutsi.

Karadžić jest u osvit rata javno i jasno prijetio “odvođenjem muslimanskog naroda u nestanak, a Bosne i Hercegovine na auto-stradu pakla”, ali to nije isto kao surovo precizni zaključci hitlerističkih glavešina sa vijećanja u Wannseeu, ili kao plan ekstremističkog dijela Hutua za istrebljenje Tutsija.  Razlika između tih drugih slučajeva je da je i u Burundiju i u Ruandi u nekim periodima bilo i elemenata genocida nad Hutuima od strane ekstremističkog dijela Tutsija, a ničeg sličnog nije bilo s jevrejske strane prema Nijemcima i Austrijancima.

U holokaustu je u nekoliko godina ubijeno više od pola evropskih Jevreja, u nekoliko mjeseci u Burundiju poubijana je petina Tutsija a u 100 dana u Ruandi više od trećine svih tamošnjih Tutsija. To bi sve bilo i potpunije da krivci nisu zaustavljeni, makar i prekasno za premnoge, kao i u BiH, gdje su razmjeri stradanja, srećom, ipak manji.

Karadžić i Mladić tako ipak nisu uspjeli ni u “istrazi poturica” ni u trajnom i u potpunom trovanju suživota u BiH, ali su s drugim krivcima uspjeli ostaviti brojne rane i na tijelu izmrcvarene BiH i na tijelima i u psihi njenih ljudi i naroda.

Da bi se tim zločincima, koji nemaju kajanja ni savjesti, dodatno umanjio trijumf, važno je da oni dožive izricanje presude. Za taj cilj čak i odustajanje od dokazivanja genocida izvan Srebrenice, ma koliko to bilo bolno za rođake žrtava, izgleda kao cijena koju vrijedi platiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera