Opasnost ‘balkanskog Beneluxa’

Piše: Davor Gjenero

Europska je unija koncentrirana na svoje unutrašnje ekonomske probleme i probleme vezane uz kontroverze u konstitucionalnom uređenju državnoga saveza koji su u ekonomskoj krizi postali očitiji nego prije. Unija nije bila zasnovana na legitimitetu proizašlom iz glasačkih kutija, pa je izravno izabrani parlament imao tek rubnu ulogu u procesu donošenja odluka na europskoj razini, već je legitimitet saveza proizlazio iz činjenice da je on građanima pribavljao dobra i osiguravao standard života koji, bez ekonomske i političke integracije, ne bi bio moguć.

Sada, kad je taj izvor legitimiteta došao u pitanje, otvorile su se ozbiljne rasprave o budućnosti monetarne unije, ali i o zajedničkoj fiskalnoj politici, pa i novim konstitucionalnim rješenjima. U takvim okolnostima Balkan je za Uniju drastično izgubio na značenju. SAD su, pak, angažirane u drugim dijelovima svijeta, pa već neko vrijeme njihova diplomatska i politička prisutnost na Balkanu nije ni izbliza onakva kakva je bila sredinom devedesetih.

Velike nade

SAD bi rado prepustile balkanski problem bilo kojoj ozbiljnoj grupaciji iz NATO saveza ili utjecajnoj zemlji članici, koja bi pokazala kapacitete za rješavanje problema. Jedina relevantna zemlja, koja je do neke mjere ušla u otvoreni politički prostor – Turska, ekonomski i politički osnažena, a zanemarena u procesu europske integracije – nastoji se afirmirati kao relevantan regionalni faktor i vratiti utjecaj u prostoru gdje ima „povijesno iskustvo“.

Američki interes za konsolidaciju demokratskog poretka i uključivanje u euroatlantske strukture Albanije i Kosova jasno je definirao današnji potpredsjednik Joe Biden i to još kao vođa senatske demokratske većine u vrijeme Bushove administracije, ističući i važnost snažne proameričke orijentacije u dominantno muslimanskoj naciji. 

Velike su se nade neko vrijeme polagale u činjenicu da će Hrvatska uskoro postati članicom EU-a. Trenutna administracija u Zagrebu prema izbornim najavama trebala je biti regionalno daleko proaktivnija nego prethodna, a počela se ocrtavati i struktura mogućega partnerstva za integraciju Balkana. Iste one države, koje su se ponajviše angažirale na tome da „dovuku“ Hrvatsku do kraja pristupnih pregovora – Višegradska ili V4 skupina (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka), činile su se mogućim europskim „agentom“ za Balkan.

Već se prethodna hrvatska administracija snažno nastojala približiti Višegradskoj skupini, a objedinjavanje „regionalnih napora“ sa V4 skupinom i koncentracija sredstava, što će ih Hrvatska namijeniti kao tehničku pomoć u približavanju Zapadnoga Balkana Europskoj uniji, s Višegradskim fondom jedna je od politika kontinuiteta između dviju hrvatskih administracija. Međutim, nakon plebiscitarne pobjede Orbanove administracije na parlamentarnim izborima, zaoštrili su se sukobi između Mađarske i Slovačke, a pitanja statusa mađarske manjine u Slovačkoj i slovačke u Mađarskoj bitno kontaminiraju međudržavne odnose i blokiraju višegradsku suradnju. Čak niti povratak socijalista na vlast u Slovačkoj i činjenica da je Miroslav Laičak, jedan od najutjecajnijih i najiskusnijih europskih policy planera za pitanje europskog susjedstva, preuzeo mjesto šefa slovačke diplomacije, nisu doveli do ozbiljnijeg aktiviranja višegradske skupine na balkanskom prostoru.

Srbiji se ne uvjetuje distanciranje prema Republici Srpskoj, na isti način na koji se, u vrijeme kad je ona bila na onom stupnju dijaloga s EU-om na kome je Srbija danas, Hrvatskoj uvjetovalo distanciranje prema tuđmanovskoj tradiciji.

Doduše, Lajčak je preuzeo ulogu važnoga europskog posrednika, ali je svoje ambicije ograničio na pitanje u kome računa na kakav-takav uspjeh – na pitanje odnosa između Beograda i Prištine i na potporu Srbiji da ispuni europske uvjete za započinjanje pregovora o članstvu s EU-om. Promjenom u reprezentativnoj vlasti Srbije (porazom Tadića i pobjedom Nikolića) i neizvjesnošću u formiranju izvršne vlasti izazovno je postalo hoće li novi tim u Beogradu poštivati obveze što ih je u „tehničkom dijalogu“ prihvatila prošla administracija i hoće li se i kojim tempom nastaviti nastojanja Beograda da otvori pregovore s Unijom. Lajčakov boravak u Beogradu za europsko je procjenjivanje situacije bio važniji i od toga što je komesar Štefan Füle bio na inauguraciji i što je Nikolić odmah poslije inauguracije bio u Bruxellesu. Međutim, angažman nekadašnjega visokog povjerenika za BiH Lajčaka za sada ostaje daleko od Sarajeva.

Nije, nažalost, Lajčak jedini među onima koji razumiju probleme Balkana i značenje konsolidiranja BiH za rješavanje tih problema, a koji trenutno zaobilaze Sarajevo. U krugovima koji testiraju pojedine političke opcije za europske policy-makere počinje se oblikovati scenarij koji bi BiH mogao ostaviti na rubu događanja i prepuštenu svojevrsnom unutarnjem truljenju.

Središnje značenje

Uspostavljena je svojevrsna suglasnost o tome da problem na relaciji Beograd-Priština trenutno ima središnje značenje za sprečavanje novih konflikata na Balkanu. Svojevrsnu paniku u europskim i euroatlantskim strukturama izazvala je činjenica da se Rusija, doduše, za sada, prije svega, kao energetski faktor (a to je i jedini izvor njena međunarodnog utjecaja danas i jedini ostatak nekadašnje moći jednoga od centara bipolarno podijeljenog svijeta) vraća na Balkan, ponajprije zahvaljujući činjenici da je preuzela energetsku industriju u velikom dijelu balkanske regije i da najavom infrastrukturnih projekata (plinovod, naftovod) nastoji dodatno osnažiti svoj ekonomski, ali i politički utjecaj. Naznaka da bi se Beograd mogao odlučiti za korak unatrag u odnosu na svoje dosadašnje približavanje euroatlantskim strukturama, a da bi izvršnu vlast u Srbiji mogle preuzeti stranke sklone čak i vojnoj prisutnosti Rusije na njenu tlu, odmah je izazvala zabrinutost političkih struktura u zemljama članicama NATO saveza.

Već se na čikaškom summitu NATO-a počelo razmišljati o geopolitičkom odgovoru na novi blokovski izazov. Prvi odgovor na stolu bio je onaj što ga je javno objavila hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, naime, stvaranje svojevrsnoga sanitarnog kordona oko Srbije, olakšavanjem Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji da zadovolje kriterije za članstvo u NATO savezu.

Načelo solidarnosti među članicama NATO-a u takvoj bi konstrukciji postalo važnom polugom osiguravanja ovih zemalja pred pokušajem geopolitičkih promjena. Ubrzo nakon toga hrvatska se politika pokušala angažirati u potpori BiH, ali, čini se, bez nekih rezultata. Političke podjele u Bosni i Hercegovini i to ne samo ona ključna – na dva entiteta, pri čemu politička elita manjeg entiteta opstruira euroatlantske inicijative Sarajeva, nego i nepromišljena pozicija političke klase bosansko-hercegovačkih Hrvata, koji nesvjesni globalnih geopolitičkih konsekvenci održavaju savezništvo s Dodikovom skupinom, pa i rivalitet unutar bošnjačkog političkog vodstva i stranaka lojalnih bosansko-hercegovačkom integralizmu, dovode do toga da neki od aktera procjenjuju da bi oni „htjeli povući BiH, ali da nemaju koga vući“ prema europskim integracijama i euroatlantskim strukturama.

Za BiH, ali i za regiju općenito, vrlo je opasno što se u političkoj areni našla nova solucija djelovanja u novim okolnostima – koncept formiranja „balkanskog Beneluxa“, kojim bi se povezali napori Crne Gore (a to je jedino društvo u ovom prostoru, neobuhvaćeno europskom integracijom, koje stvarno napreduje) s Albanijom, Makedonijom i Kosovom.

SAD bi rado prepustile balkanski problem bilo kojoj ozbiljnoj grupaciji iz NATO saveza ili utjecajnoj zemlji članici, koja bi pokazala kapacitete za rješavanje problema. Jedina relevantna zemlja, koja je do neke mjere ušla u otvoreni politički prostor – Turska, ekonomski i politički osnažena, a zanemarena u procesu europske integracije – nastoji se afirmirati kao relevantan regionalni faktor i vratiti utjecaj u prostoru gdje ima „povijesno iskustvo“.

Kosovo i Albanija regionalni su prioriteti američke politike. Američki interes za konsolidaciju demokratskog poretka i uključivanje u euroatlantske strukture Albanije i Kosova jasno je definirao današnji potpredsjednik Joe Biden, i to još kao vođa senatske demokratske većine u vrijeme Bushove administracije, ističući i važnost snažne proameričke orijentacije u dominantno muslimanskoj naciji. Makedonija je ohridskim mirovnim sporazumom i implementacijom u njemu preuzetih obveza u svoj ustavni poredak, čime je država dobila pluralnu strukturu, napravila velik razvojni iskorak. Nažalost, pala je na ispitu u pronalaženju kompromisa s Grčkom, čak i u vremenu u kome je Grčkoj takav sporazum postao poželjan i potreban.

Formiranje skupine, koju bi globalna politika „vukla“ prema članstvu u europskoj integraciji i euroatlantskim strukturama, koja bi snažnom prekograničnom suradnjom prevladavala svoje ekonomske nedostatke, a smanjivanjem značenja međusobnih granica bi se  smanjila opasnost od nekakvog velikodržavnog projekta i koncepta „promjene granica“, sigurno nije loše rješenje i ne bi ga trebalo tek tako odbaciti.

Uspostavljena je svojevrsna suglasnost o tome da problem na relaciji Beograd-Priština trenutno ima središnje značenje za sprečavanje novih konflikata na Balkanu

Međutim, postoji velika opasnost od toga da se na takav koncept gleda kao na konačni odgovor na nove balkanske izazove. Napredak Srbije prema pregovorima s EU-om uvjetuje se isključivo konstruktivnošću u dijalogu s Prištinom i na neki način pozicioniranju prema „balkanskom Beneluxu“, koji može preuzeti i ulogu sanitarnog kordona. Hrvatsku se više ne sagledava kao dio regionalnoga problema, ali ju se ne vidi niti u ulozi važnijeg aktera za uspostavljanje regionalne stabilnosti.

Srbiji se ne uvjetuje distanciranje prema Republici Srpskoj, na isti način na koji se, u vrijeme kad je ona bila na onom stupnju dijaloga s EU-om na kome je Srbija danas, Hrvatskoj uvjetovalo distanciranje prema tuđmanovskoj tradiciji.

Problem je, nažalost i u tome što unutar hrvatske politike, pa čak i aktualne administracije, postoje dvije prepoznatljive koncepcije. Ministrica vanjskih poslova izrazito je sklona tumačenju kako Hrvatska, da bi postala sudionikom u globalnoj politici u pravom smislu riječi, mora „kompenzirati štetu“ što ju je Bosni počinio Tuđmanov režim i to aktivnom politikom podrške političkom integritetu susjedne države i pomaganjem dijaloga o ustavnim promjenama koji bi osigurao održivost BiH.

Dobra isprika

S druge stranke, većina u Vladi sklona je ekonomskom pragmatizmu, pa i energetskoj i ekonomskoj suradnji s manjim BiH entitetom, čak i pod Dodikovim uvjetima, dakle, zaobilazeći institucije u Sarajevu. Za politiku konsolidacije BiH bilo bi izrazito važno što prije zatvoriti što više bilateralnih pitanja, ali nije sigurno da oni skloni takvoj suradnji mogu osigurati čak i ispunjavanje elementarne pretpostavke – ratifikaciju Sporazuma o razgraničenju, što su ga, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, potpisali još Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. A bez toga Hrvatska ne može računati da će je, uz otvorena bilateralna pitanja s Bosnom, itko doživjeti kao neutralnoga dobronamjernog zagovornika održivosti BiH.

Koncept balkanskog Beneluxa tako može biti dobra isprika europskoj i američkoj politici da BiH ostave njenoj sudbini, a čini se da niti na unutarnjopolitičkom planu u BiH, niti u međunarodnoj areni, ne postoje relevantne snage koje bi glasno upozorile na neodrživost takve redukcije balkanskog pitanja i pomirenja Europe s tim da se ključnu žrtvu Miloševićeve agresije, sada, bez realno definirane razvojne perspektive i perspektive preuređenja unutarnjih odnosa, prepušta truljenju. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera