Novi ‘blokovski’ kontekst odnosa u regiji

Piše: Davor Gjenero

Prije osmog lipnja, kad je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda Vuk Jeremić izabran za idućega predsjedavajućeg, glavnina je promatrača smatrala kako se – unatoč tome što je neuobičajeno da se odstupilo od dogovora prema kome je to mjesto u narednom razdoblju trebalo pripasti Litvi, pa se protivno tradiciji predsjedavajućega biralo, a ne samo potvrđivalo – radi o presedanu, ali da on neće imati većeg utjecaja na regionalnu političku scenu. 

Međutim, već je iz golemog angažmana ruske diplomacije, prije svega, stalnoga ruskog predstavnika pri UN-u Vitalija Čurkina, vrlo brzo postalo jasno da se radi o manevru sličnome negdašnjim hladnoratovskim blokovskim sučeljavanjima u toj instituciji.

Ključni motiv Rusije da provede ovu akciju sa Srbijom, po svemu sudeći, nije bio, prije svega, jačanje međunarodne pozicije Srbije, nego osveta Daliusu Cekoulisu, ambasadoru Litve, koji je prije dvije godine na svečanom otvaranju jesenskog zasjedanja Glavne skupštine, otvoreno progovorio o tome da kraj Drugoga svjetskog rata njegovoj zemlji nije donio slobodu, nego okupaciju i totalitarnu vlast sovjetskoga komunizma. 

“Velesila” očito nije mogla otrpjeti “uvredljivo” podsjećanje na karakter svoga teritorijalnog proširivanja, započet sporazumom Molotov-Ribbentrop 1939. godine, a Srbija, fokusirana na sprečavanje prijema Kosova u UN-u, koja je vješto isplela mrežu suradnje s nesvrstanim državama, bila je idealan partner za tu odmazdu.

Novi odnos snaga

Naivni su promatrači bili uvjereni kako – nakon poraza demokratskog kandidata na predsjedničkim izborima u Srbiji i pošto su u tamošnjem parlamentu stranke, pripadnice demokratskog pokreta, ostale u manjini u odnosu na nasljednice totalitarnoga Miloševićeva režima – Jeremićeve šanse drastično padaju.

Čini se da je u ovom slučaju bilo upravo suprotno – u novom kontekstu unutarnjih odnosa uspostavljeno partnerstvo s Rusijom samo je dobilo na značenju i uvjerljivosti.

Odlučujuće glasove u Jeremićevu korist dale su neke države članice Europske unije, ali nije prvi put da je izostalo definiranje skupnoga europskog stava o nekom globalnom pitanju, da je njegovo značenje potcijenjeno, pa da su zemlje članice Unije postupile vođene nekim svojim trenutnim pragmatičnim interesom.

Realno, mjesto predsjedavajućega u Generalnoj skupštini UN-a ima tek simbolično značenje, pa je tako Rusija Litvu kaznila tek “simboličnom zaušnicom”.

Sve je očitije kako politički uspjeh Srbije u Generalnoj skupštini UN-a nije izvan konteksta novoga regionalnog odnosa snaga. Dapače, čini se da ga on najavljuje.

Na ovakve se položaje obično biraju iskusni diplomati, vješti u nalaženju kompromisnih rješenja, medijaciji i izbjegavanju konflikata, dakle, akteri koji su potpuna suprotnost Jeremićevu profilu.

Jasno je, dakle, da niti Srbiji niti Rusiji nije bio cilj “zauzeti” ovo mjesto kako bi se diplomatskom vještinom u narednih godinu dana ostvarili neki racionalni ciljevi, ali je sve očitije kako ovaj politički uspjeh Srbije nije izvan konteksta novoga regionalnog odnosa snaga. Dapače, čini se da ga on najavljuje.

Izbori u Srbiji i njihov rezultat otvorili su Rusiji ozbiljnu nišu političkog utjecaja.

Novi je predsjednik države već prije inauguracije, formalno kao običan građanin (više nije bio predsjednik stranke, a još nije položio predsjedničku zakletvu) najprije putovao u Moskvu, ističući ideološku bliskost s tamošnjom vlašću (sudjelovao je na kongresu Putinova pokreta).

Diplomatski kuloari tvrde da je ruska politika pritisnula Milorada Dodika da se poslije izbora naglo približi rivalu svoga dotadašnjeg odabranika Borisa Tadića.

Glasine o tome kako ruska politika utječe na to da ne dođe do formiranja nove pogodbene vlade u kojoj bi surađivali akteri demokratskog pokreta i staroga režima zaoštravaju sliku o tome da se možda na regiju spušta neka nova zavjesa blokovske podjele.

Regionalni odnosi tako postaju daleko izazovniji nego do sada. Već je na ministarskoj sjednici Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi Jeremić jasno pokazao kako će prioritet njegove njujorške misije biti vezan uz blokadu pristupa Kosova UN-u, a nije izostala niti “diplomatska prijetnja” odmazdom onima koji u Generalnoj skupštini nisu poduprli njegov izbor.

Jeremićev stari prijatelj Milorad Dodik sa svojom “biblijskom prijetnjom” Sarajevu, bošnjačkom i hrvatskom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Bošnjacima općenito, bio je, po običaju, “eksplicitnji”, ali oba su nastupa motivirana istim pogledima i motivima.

U novoj situaciji, najbolje se, čini se, snašla Crna Gora. Crnogorski predsjednik otrpio je Nikolićevu uvredu nepriznavanja identiteta crnogorskoga političkog naroda (crnogorske nacije), ali je izbjegnuto da se to, kao uneseni sukob, prelije u tamošnju političku arenu.

Predsjednik Filip Vujanović prisustvovao je inauguraciji Tomislava Nikolića, te  uspostavio kakav-takav komunikacijski kanal, a inteligencija u Podgorici razumjela je motive njegova djelovanja.

Istovremeno, crnogorska je politika sve bliže otvaranju pregovora o članstvu s EU-om, a otvara se i perspektiva brze integracije u NATO savez.

Paradoksalno je da nova blokovska situacija i Kosovu donosi više koristi nego štete. Procesi koji se odvijaju samo će ubrzati kraj razdoblja nadzirane samostalnosti, raspuštanje Međunarodne upravljačke grupe i ukidanje Međunarodne civilne kancelarije.

Istovremeno s okončanjem nadzirane neovisnosti definira se i mapa puta za liberalizaciju viznog režima za građane Kosova, a to je uvod u početak procesa približavanja Kosova EU-u.

Hrvatski politički akteri našli su se u neugodnoj poziciji. Hrvatska nije znala, kao što je to uspjelo Crnoj Gori, spriječiti prelijevanje napetosti što ju je izazvao Nikolić u vlastitu političku javnost.

Umjesto podsmjeha, kakav je predlagao smireni bivši predsjednik Stipe Mesić (rekavši da je Nikolić, jednako kao za Vukovar, mogao i za Helsinki reći da je uvijek bio srpski grad, a da ta izjava ne bi imala nikakva efekta), Hrvatska je dozvolila uspostavljanje nacionalne patetike u javnom diskursu.

Zaoštravanje odnosa

Patetična je bila i reakcija predsjednika Republike, koji je svoj nedolazak na Nikolićevu inauguraciju najavio, a da nije niti dobio službeni poziv na nju. Na kraju taj poziv nije ni stigao.

Unatoč tome, ispalo je kao da je predsjednik Ivo Josipović odbio šansu za uspostavljanje dijaloga, a prema nekim interpretacijama čak izazvao i regionalni bojkot.

Krenu li odnosi u regiji po zlu, Josipović će se naći u situaciji da će dio krivice za to biti adresiran na njega.

S Nikolićem na čelu države, a eventualno Ivicom Dačićem na čelu vlade, s vladom koja ‘baštini’ tradiciju Miloševićeva totalitarnog režima, službeni Zagreb neće moći obaviti onu dužnost koja mu je namijenjena i u EU-u i u NATO savezu – održavanje komunikacije i podupiranje demokratskih političkih opcija u Srbiji.

Pomalo je komično da je akter prema kojem je hrvatska politika prije Josipovića uspostavila jasan “sanitarni kordon”, a koga je Josipović legitimirao i čak ga patetično nazvao “predsjednikom”, trenutni šef manjega bosanskohercegovačkog entiteta Dodik prvi ponizio predsjednika Josipovića, ustvrdivši da je ovaj zbog izjave o Vukovaru “nasrnuo na Nikolića”.

U Zagrebu su računali na to da će se u Beogradu sigurno uspostaviti kontinuitet vlada i da će dijalog s predsjednikom Nikolićem biti nepotreban.

S Nikolićem na čelu države, a eventualno Ivicom Dačićem na čelu vlade, s vladom koja “baštini” tradiciju Miloševićeva totalitarnog režima, službeni Zagreb neće moći obaviti onu dužnost koja mu je namijenjena i u EU-u i  u NATO savezu – održavanje komunikacije i podupiranje demokratskih političkih opcija u Srbiji.

Umjesto toga, revitalizirat će se koncepcija “sanitarnog kordona”, a Crna Gora i Kosovo iz toga bi mogli izvući neke koristi, dok Makedonija, čini se, znatno manje.

Najlošiji je položaj Sarajeva. Čini se da Bosna i Hercegovina nije u takvoj kondiciji da bi mogla iskoristiti nove okolnosti za brzo pristupanje NATO savezu i početak institucionalnoga dijaloga s EU-om.

Unutarnji sukobi političkih elita ionako uzrokuju političke blokade, a novi “blokovski kontekst” te će blokade svakako samo zaoštriti.

Iako je izgubio partnera u Beogradu, Dodik je barem kratkoročno ojačao, a njegov entitet sve će se jasnije profilirati kao “veto skupina” u Bosni i Hercegovini, koja blokira svaki razvitak i demokratizaciju.

Ništa bolja situacija nije niti s političkom elitom bosanskohercegovačkih Hrvata, koji uopće ne razumiju novi kontekst međunarodnih odnosa u kome se našla Bosna i Hercegovina, a posve su zatečeni političkim promjenama u Hrvatskoj i to onima na razini nacionalne administracije, a i unutar Hrvatske demokratske zajednice.

Malo je vjerojatno, međutim, da će krugovi oko Dragana Čovića i Bože Ljubića shvatiti međunarodne konzekvence svoje politike – opstruiranja procesa konsolidacije Bosne i Hercegovine i podupiranja Dodikove politike rastakanja države.

Sigurno je samo da neizvjesnost i napetost rastu, a da politička blokada u Bosni i Hercegovini pogoduje samo onima koji u regiji žele uspostaviti novu “hladnoratovsku klimu”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera