Nespokoj na trusnom tlu

U regionu u kome vreme nije neka mnogo cenjena stavka, treba sačekati, ali ne preterano dugo.

Osovina Zagreb-Beograd via BiH

Kraj Tadićeva mandata vjerojatno je kraj ideje da se odnosi mogu urediti sređivanjem odnosa Zagreba i Beograda, preko leđa BiH.

Piše: Boško Jakšić

Boško Jakšić je komentator beogradskog dnevnog lista Politika.

Dok je Srbija prezauzeta kombinatorikom oko sastavljanja nove vlade, region i Evropa fukusirani su na seriju izjava njenog novog predsednika koje su unele nespokoj u trusnom području, tradicionalno osetljivom na bilo šta što može da podseti na vremena razornog nacionalizma.

Tomislav Nikolić je u startu razočarao one koji od njega očekuju da se uverljivo distancira od tamne prošlosti, pa je neočekivano efikasno, u kratkom periodu od svog izbora 20. maja do inauguracije 11. juna, uspeo da zabrine Zagreb, Sarajevo, Brisel i Washington.

Prvo je izjavio da je Vukovar “srpski grad”, što je izazvalo burne reakcije zvanične Hrvatske. Pokušao je, još nepopularnije, da se izvlači tvrdeći da je novinar “Algemajne cajtunga” njegove reči izvukao iz konteksta i da ono što je hteo da kaže glasi:

“Ja zaista mogu da kažem da je Vukovar bio većinski srpski grad baš kao Knin. Ja sam rekao da, kad se svi vrate u Vukovar, i Srbi i Hrvati, biće Srbi u većini.”

Nije sam…

Što je predsednika Ivu Josipovića definitivno uverilo da ne treba da dođe u Beograd na ceremoniju Nikolićevog ustoličenja.

Nikolić je već pod lupom, a tek sledi period njegovog ozbiljnog testiranja. Ako želi da pokaže da je temeljno promenio svoju političku filozofiju, ako je nameran da Srbiju približi EU – znajući svakako da od toga nema ništa bez normalizacije u regionu – neka brzo uči. Neka nađe sposobne savetnike.

Potom je napravio faul otvarajući mogućnost debate o tome da li Srbija treba da prizna Osetiju i Južnu Abhaziju, terotorije koje su se unilateralno otcepile od Gruzije posle ruske oružane intervencije leta 2008.

Da li ili ne na nagovor Vladimira Putina, koga je prvog sreo u svojstvu predsednika, potpuno je promašio temu ne shvatajući da bi se time sasvim legalizovao put priznavanja Kosova, protiv čega je srpska diplomatija poslednjih godina uložila milione dolara lobiranja i tone kerozina u putovanjima njenog šefa diplomatije.

Zatim je jasno rekao:

“U Srebrenici nije bilo genocida.“

Izbegavanje pominjanja pojma genocid, tako eksplicitno sadržanog u presudi Haškog tribunala, njegovo je uverenje koje ne krije.

Problem je što Nikolić u tome nije usamljen. Setimo se da “genocida” nema ni u rezoluciji Skupštine Srbije, kojom je marta 2010. – u vreme Borisa Tadića – osuđen “težak zločin” nad bošnjačkim stanovništvom.

Što je samo potvrda nespremnosti značajnog dela srpske javnosti – koju Nikolić sasvim dobro reprezentuje – da se suoči sa bolnim istinama prošlosti. I istovremena potvrda spremnosti da se veruje Nikolićevom prethodniku koji, takođe, nikada nije otvoreno osudio srebrenički genocid.

Veliki prasak u kome je nastala Srpska napredna stranka (SNS) obeležen je zaokretom prema Evropi. Nikolić je, potpomognut zamorom velikog dela srpske javnosti pitanjem Kosova, preko noći prigrlio ono što se zove “set vrednosti” Evropske unije.

Da li su ovo primeri početnog nesnalaženja nekog ko zaista ne poznaje delikatne veštine diplomatskog komuniciranja? Nekog ko se kao riba u vodi oseća samo u miljeu srpskih političkih, često prizemnih prepucavanja?

Da li će vremenom ovladati suptilnom tehnikom izražavanja?
Ili sve ono što je Nikolić rekao neobično iskreno za posao kojim se bavi, što otkriva političku bit čoveka koji je najveći deo karijere proveo pod barjakom agresivnog nacionalizma u rukama njegovog prvog mentora, četničkog vojvode i haškog optuženika Vojislava Šešelja?

Nikolić od 2008, kada se odvojio od radikala, ponavlja da želi da se oslobodi pogubne Šešeljeve politike koja je u koaliciji sa Slobodanom Miloševićem Srbiju pretvorila u agresora i donela joj status svetske parije.

Veliki zaokret

Veliki prasak u kome je nastala Srpska napredna stranka (SNS) obeležen je zaokretom prema Evropi. Nikolić je, potpomognut zamorom velikog dela srpske javnosti pitanjem Kosova, preko noći prigrlio ono što se zove “set vrednosti” Evropske unije.

Ohrabrivan i napadno rado viđan gost na diplomatskim prijemima zapadnih ambasadora u Beogradu, Nikolić je u tim trenucima uspeo barem u jednom: da Srbiji obezbedi širok nacionalni konsenzus koji je više nije delio po pitanju evrointegracija.

Nesporno je da je on neuk u spoljnoj politici. Ali sumnjam da će odustati od evropskog kursa. Bio bi to pucanj u sopstvenu nogu. Političko samoubistvo posle toliko godina čekanja.

Malo šta ga je na tu temu razlikovalo od “najevropskije administracije” Srbije od vremena ubijenog Zorana Đinđića – one lidera Demokratske stranke (DS) Borisa Tadića. Složili su se i oko toga da Srbija ne treba da razmišlja o članstvu u NATO-u.

Pošto je time Tadiću izbio iz ruku ekskluzivni “evropski adut”, vođa naprednjaka utro je put ka uspehu. Demokrate su mu posle četiri godine na vlasti kolosalno pomogle.

Dramatično pogoršavanje ekonomske situacije, urušene institucije države, sudstvo koje je uprkos zahtevima EU-a odbilo da se reformiše, beznadežno surova korupcija, nezaposlenost i opšte osiromašenje – sve je to doprinelo da SNS sa parlamentarnih izbora izađe kao stranka sa najviše glasova.

Kada se između dva kruga predsedničkih izbora, dok je Tadić još imao blagu prednost, saznalo da demokrate i socijalisti Ivice Dačića planiraju obnovu dosadašnje koalicije, birači su shvatili da se ništa neće promeniti.

Rešili su da prvi put u istoriji srpskog parlamentarizma mirno promene svog lidera. Bili su odlučni da kazne Tadića koji je u tom trenutku personalizovao svo njihovo nezadovoljstvo. Tadić je poražen. Nikolić je, zahvaljujući nedostatku kvalitativne političke ponude, kolateralna dobit.

Da je Srbija u tom trenutku imala neke svoje Pirate kao Nemci, Aleksisa Ciprasa kao Grci ili Bepea Grila kao Italijani, taj bi, verujem, zbrisao i Tadića i Nikolića. No, šta je tu je.

Početno nesnalaženje ili…

Dakle, da se vratim na dilemu da li su pomenuti gafovi iskaz Nikolićevog početnog nesnalaženja ili je čovek koji “Rusiju nosi u srcu” a “Tihi Don” u džepu, počeo da skida maskirnu mrežu ispod koje se otkriva srpski nacionalista.

Nesporno je da je on neuk u spoljnoj politici. Ali sumnjam da će odustati od evropskog kursa. Bio bi to pucanj u sopstvenu nogu. Političko samoubistvo posle toliko godina čekanja.

Izdaja onih koji su pomogli njegovom usponu ka vlasti, onih koji su Tadića želeli da upozore da će, ako on neće, naći nekog drugog da završi posao oko Kosova, što je prioritet broj jedan EU-a u odnosima sa Srbijom.

Ako umišlja da će naprednjačkom anestezijom uspevati da ostvari neke srpske “patriotske” ideje, onda će brže nego što je mislio ući u još ozbiljnije konflikte, biti osporavan i ignorisan. Pretvorio bi se u sopstvenog grobara.

Indikativno je da se Nikolić na tu temu za kratko vreme pokazao veoma konstruktivno. Traži da se dijalog Beograda i Prištine što pre nastavi i, što je politička novina, predlaže da se pregovori podignu na mnogo viši nivo: ako neće premijer, on je spreman da ga vodi na nivou predsednika (imenom je jedino isključen kosovski premijer Hašim Tači zbog srpske optužbe za ratne zločine tokom rata na Kosovu).

Takve konstruktivnosti nema kada govori o Hrvatskoj, posebno o ratu u Bosni. Zato je Srebrenica druga priča. Ne može da se podvede ni pod nehat, ni pod istrgnut citat, ni pod nepoznavanje diplomatskog rečnika. Negacija genocida je stav.

Rezime je neobičan, negde kontradiktoran, negde ligičan, u velikoj meri upitan.

Novi srpski predsednik će zato, bez sumnje, dobiti packe kada 14. juna ode u sedište EU-a, u prvu zvaničnu posetu u svojstvu šefa srpske države. Predsednik Evropske Komisije Jose Manuel Barroso i drugi zvaničnici EU-a svakako će ga podsetiti da je stav Unije da se u Srebrenici dogodio genocid i da Unija odlučno odbacuje sve pokušaje prekrajanja istorije.

Nikolić je već pod lupom, a tek sledi period njegovog ozbiljnog testiranja.

Ako želi da pokaže da je temeljno promenio svoju političku filozofiju, ako je nameran da Srbiju približi EU – znajući svakako da od toga nema ništa bez normalizacije u regionu – neka brzo uči. Neka nađe sposobne savetnike.

On kaže da u Briselu očekuje da sazna konačno „ono što nikada niko u Srbiji nije čuo: Da li EU insistira na tome da Srbija prihvati nezavisnost Kosova da bi nastavila put ka EU. Prethodno će morati da objasni svoje gafove.

‘Patriotske’ ideje

Ako umišlja da će naprednjačkom anestezijom uspevati da ostvari neke srpske “patriotske” ideje, onda će brže nego što je mislio ući u još ozbiljnije konflikte, biti osporavan i ignorisan. Pretvorio bi se u sopstvenog grobara.

U regionu u kome vreme nije neka mnogo cenjena stavka, treba sačekati još nekih šest meseci, pa uverljivo utvrditi gde se Nikolić zaista nalazi, na kakvim temeljima gradi svoju politiku, kako zamišlja ne samo Srbiju već i region.

Tomislav Nikolić je u startu razočarao one koji od njega očekuju da se uverljivo distancira od tamne prošlosti, pa je neočekivano efikasno, u kratkom periodu od svog izbora 20. maja do inauguracije 11. juna, uspeo da zabrine Zagreb, Sarajevo, Brisel i Washington.

Treba mu dati neko vreme. Ako je već napravio jedan kapitalni zaokret, u unutrašnjoj politici, možda će ga pozicija i okruženje navesti i da se bez gafova ponaša na terenu koji nije njegov, ali će morati da ga savlada.  Pod uslovom da ne namerava da Srbiju uvuče u izolaciju. Što bi bilo pogubno. I za Srbiju, i za region, i za želju EU-a da jednom za svagda poravna Balkan.

Rezime je neobičan, negde kontradiktoran, negde ligičan, u velikoj meri upitan. Treba sačekati, ne preterano dugo.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Davor Gjenero

Davor Gjenero je politolog i nezavisni politički konsultant. Bavi se političkim i stranačkim sistemima, izbornim zakonodavstvom, te politikom zaštite ljudskih i manjinskih prava. Jedno vrijeme radio je kao saradnik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i bio savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova.

„Svako zlo za neko dobro“ reći će vječiti optimisti kad je riječ o stanju regionalnih odnosa nakon izbornog poraza Borisa Tadića, odnosno, daleko gore, pobjede Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji.

Regija je odjednom posve blokirana, a rješavanje otvorenih pitanja odnosa među državama našlo se u zastoju. Njihovi se predsjednici sustežu susresti se s novim šefom srpske države, a tko će tvoriti buduću vladu u Beogradu i kad će ona biti formirana vrlo je teško prognozirati. Pa što bi onda moglo biti to „dobro“?

Odlaskom predsjednika Tadića okončano je „tranzicijsko“ razdoblje u kome se pokušavalo stare obrasce primjenjivati na novu političku situaciju, a sada dolazi vrijeme u kome će se preispitivati politička inteligencija elita u državama Zapadnoga Balkana, dakle, njihova sposobnost da brzo i primjereno reagiraju na nove političke okolnosti.

Prvi koraci

Stari obrazac, koji se počeo formirati u tranzicijskom sustavu, bio je uspostavljanje „osovinskih odnosa“ između administracije u Zagrebu (reprezentirane posredstvom predsjednika Josipovića) i vlasti u Beogradu (koju je predstavljao predsjednik Tadić, a nastala je pogodbom mekog krila demokratskog pokreta i mekše struje staroga autoritarnog režima).

Osovina Tadić-Josipović uspostavljena je vrlo brzo nakon inauguracije predsjednika Josipovića (na kojoj Tadić nije prisustvovao, protestirajući zbog nazočnosti tadašnjega kosovskog predsjednika), koji je u regionalnoj politici, zapostavljenoj od prethodne vlade, vidio nišu kojom može učvrstiti svoju poziciju u tada za nj relativno neprijateljskom okruženju.

Josipović je na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj pobijedio kao kandidat socijaldemokratske stranke i započeo mandat u veljači 2010. dok je izvršnu vlast obnašala HDZ-ova administracija. Na domaćem planu Josipović je bio koncentriran na pripremanje terena za smjenu vlasti, a u vanjskoj politici izbjegavao je preuzeti bilo kakvu odgovornost za ključni politički proces u tom vremenu – pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Budući da je regionalna politika bila zapuštena, ispravno je procijenio da što god uradi, mora u regiji  predstavljati napredak.

Tadićevim porazom na izborima sve se promijenilo. Groteskno je bilo promatrati situaciju prošlog tjedna, kad je Josipović, strahujući da bi ga mogao „zadesiti“ susret s Nikolićem, izbjegao doputovati u Mostar na UNESCO-ov summit šefova balkanskih država.

Prvi korak što ga je napravio prema Sarajevu izgledao je iznenađujuće dobro, iako je bio loše pripremljen. Isprika za zločin agresije Tuđmanova režima prema Bosni i Hercegovini, odmjereno izrečena u bosanskohercegovačkoj skupštini, ostavljala je dojam da će Josipović baštiniti najbolje elemente Mesićeve politike, a sve to provesti možda još uvjerljivije.

Međutim, nakon toga prvoga pravog koraka Josipović je, s jedne strane, otvorio političku nišu nacionalističkim radikalima među bosanskohercegovačkim Hrvatima, a onda je propustio da na radikalizaciju njihove politike reagira odlučno, kao što je to činio Mesić. Sljedećih pravih koraka prema BiH nije bilo, a uvlačenjem u obrazac politike osovine Zagreb – Beograd, u kojoj zemljama regije ne preostaje drugo nego da se odluče uz koji će se regionalni centar vezati, Josipović se sve više odvajao od Mesićeve tradicije.

Cvetković-Maček

Kraj Tadićeva mandata vjerojatno je konačni kraj ideje da se regionalni odnosi mogu urediti sređivanjem odnosa Zagreba i Beograda. Tom idejom bili su fascinirani u staroj Jugoslaviji, a „uspjehom“ se smatrao sporazum Cvetković-Maček.

Najveća je žrtva pritom, naravno, bila Bosna i Hercegovina.

Fascinacija tim sporazumom poticala je Franju Tuđmana na koncept „konfliktne suradnje“ s Miloševićem, i u njihovim odnosima, od Karađorđeva nadalje, BiH je bila medij pomoću kojeg se postizala pogodba. Tadić i Josipović ne pripadaju autoritarnoj tradiciji, iz koje su proizašli zloglasni lideri iz devedesetih, ali Josipović je u dijalogu sa svojim jedinim prijateljem među predsjednicima susjednih država neoprezno, u više navrata, legitimirao najopasnijeg aktera centrifugalnih procesa u Bosni i Hercegovini – Milorada Dodika.

Tadićevim porazom na izborima sve se promijenilo. Groteskno je bilo promatrati situaciju prošlog tjedna, kad je Josipović, strahujući da bi ga mogao „zadesiti“ susret s Nikolićem, izbjegao doputovati u Mostar na UNESCO-ov summit šefova balkanskih država.

Nikolić je u prvim danima svoga mandata pokazao da je funkciju predsjednika preuzeo nepripremljen, dajući nečuvene povijesno-revizionističke izjave, od one da u Srebrenici nije bilo genocida, dakle, da za stravičan „industrijski proveden“ zločin nisu odgovorne državne strukture, već tek pojedinci, izvršitelji, pa do one kako je Vukovar, navodno, srpski grad te da nema smisla da se Hrvati u nj vraćaju.

Koliko god je lako razumjeti odluke hrvatskog Predsjednika i predsjedavajućega Predsjedništva BiH da ne putuju na inauguraciju Tomislava Nikolića u Beograd, činjenica je da time Ivo Josipović preuzima veći rizik nego Bakir Izetbegović, jer od Josipovića se u novoj stresnoj situaciji u međunarodnoj areni očekuje da odigra stabilizacijsku ulogu.

Za Josipovića je nova situacija predstavljala šok. On je nakon pobjede koalicije lijevog centra u domaćoj javnosti prestao uživati status „engleske kraljice“, dakle, osobe koja je obljubljena zato što je nepogrešiva, a nepogrešiva je zato što nema realne političke moći.

Sve greške Milanovićeve administracije sada dolaze na naplatu i predsjedniku Josipoviću, a mediji, dominantno lijevo orijentirani, više ne tretiraju Predsjednički ured i Predsjednika osobno kao „svete krave“ kojima ne treba „gledati pod prste“. Njegov utjecaj u javnosti počeo je drastično opadati, a preko noći se rasulo i glavno oruđe njegova međunarodnog utjecaja – pripadnost „dvojcu dobrih momaka na Balkanu“. Zaustavljanje regionalne suradnje najveća je greška što ju je u ovakvim okolnostima moguće napraviti.

Po planu…

Dramatičnost situacije u regiji nakon Tadićeva poraza povećava činjenica da se trenutno malo vjerojatnim čini brzo formiranje „pogodbene vlasti“ koju bi ponovno činilo mekše krilo starog režima, sada s malo tvrđim krilom demokratskoga pokreta (uz Demokratsku stranku u takvoj bi vladi morali biti i Jovanovićevi liberalni demokrati), a nije nemoguća niti dominantno starorežimska administracija (SNS, socijalisti i Dinkićevi Ujedinjeni regioni). Pritom valja znati da Srbija trenutno predsjeda najvažnijim regionalnim inicijativama i nije nemoguće da sve one zbog nove situacije ostanu blokirane.

Ako sve bude teklo po planu, Hrvatska bi za godinu dana trebala postati članicom EU-a, a time će se dramatično promijeniti okolnosti u regiji. Ostalo je još malo vremena da se dogovori režim na granicama Hrvatske s BiH i Srbijom, koje će polovinom iduće godine postati vanjskim granicama EU-a.

Iz Hrvatske se nedavno moglo čuti cinično tumačenje kako je BiH posve nespremna na novu situaciju, ali činjenica je da se niti Hrvatska nije dobro pripremila za nju. Bilo bi važno unutar CEFTA-e ozbiljno razgovarati o tome da se za građane svih država ovog prostora (BiH, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Albanija, Kosovo) osigura „meka“ hrvatska/europska granica i da ona iduće godine, pristupanjem Hrvatske, postane dio „acquisa“, upravo kao što je „meka“ granica, dogovorena sa Slovenijom prije njena pristupanja EU 2004. godine, postala europskom „privilegijom“ za Hrvatsku.

Uvjerenje da će vrlo brzo dijalog s Beogradom biti moguće nastaviti na razini vlada dobrohotno je, ali je pitanje hoće li se pokazati točnim.

Regiji je nužna intenzivna komunikacija. Koliko god je lako razumjeti odluke hrvatskog Predsjednika i predsjedavajućega Predsjedništva BiH da ne putuju na inauguraciju Tomislava Nikolića u Beograd, činjenica je da time Ivo Josipović preuzima veći rizik nego Bakir Izetbegović, jer od Josipovića se u novoj stresnoj situaciji u međunarodnoj areni očekuje da odigra stabilizacijsku ulogu.

Nažalost, čini se da on ne vidi da bi to mogao napraviti samo novom „balkanskom ofanzivom“, u kojoj bi ovaj put „osovinsku politiku“ nadomjestio politikom mrežnih regionalnih odnosa, u kojima bi sve države regije bile tretirane kao ravnopravne, a niti jednom od partnera ne bi se davao „poseban status“.

Budući da prijeti opasnost dugotrajne političke nestabilnosti u Srbiji, a da što god Nikolić govorio i koliko god njegove izjave bile nečuvene i blago rečeno „politički nekorektne“, on jedini tamo trenutno ima proceduralni legitimitet, nje dobro što je Josipović zatvorio komunikacijski kanal.

Ponovno lutanje

Uvjerenje da će vrlo brzo dijalog s Beogradom biti moguće nastaviti na razini vlada dobrohotno je, ali je pitanje hoće li se pokazati točnim.

Vlada u Zagrebu, pak, iako je nakon preuzimanja mandata Sarajevu slala pozitivne signale, nažalost, ponovno luta. Problem povezanosti dubrovačkog područja s ostatkom Hrvatske sve više se nameće kao ozbiljna teškoća pri pristupanju EU.

Nakon Sanaderova somnambulnoga projekta o izgradnji pelješkoga mosta, u Zagrebu se sada na sličan način govori o brzoj trajektnoj liniji trasom tog mosta. Problemi su tek sitnice: ne postoje niti trajekti koji bi prevozili automobile, niti trajektna pristaništa ni pristupne ceste, a jasno je da se sve to u godini dana nikako ne može napraviti.

Sve greške Milanovićeve administracije sada dolaze na naplatu i predsjedniku Josipoviću, a mediji, dominantno lijevo orijentirani, više ne tretiraju Predsjednički ured i Predsjednika osobno kao „svete krave“ kojima ne treba „gledati pod prste“.

A ono što bi se moglo ratificirati ugovor je „Ploče – Neum“ s BiH što su ga sklopili još predsjednici Tuđman i Izetbegović. Hrvatska samo treba Bosni i Hercegovini priznati prava u pločanskoj luci i osigurati joj bescarinski koridor do Metkovića, a zauzvrat dobiti cestovni koridor mimo Neuma.

Ako bi taj prvi korak bio uspješan, ubrzo bi se mogli nastavili i drugi pragmatični razgovori o otvorenim pitanjima. Bude li se Milanovićeva vlada ponašala kao do sada i tvrdila da samo BiH nije pripremljena za hrvatsko pristupanje Europskoj uniji, a Josipović, zbog straha od susreta s Nikolićem, bojkotirao nesporne regionalne skupove, poput mostarskog summita, taj jednostavan korak u narednoj godini neće biti učinjen.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera