Uz 9. maj: Je li fašizam uistinu pobijeđen?

Antifašizam je odavno postao samo floskula, a fašizam naša stvarnost (AFP)

Piše: Filip Mursel Begović

Osamdesetih godina djetinjstvo sam provodio igrajući se rata. Sjećam se, netko je bio Švabo, a netko partizan. Biti Švabom bilo je nešto što nitko od djece nije želio ili neka vrsta kaznene uloge. Primjerice, jednom dječaku otac je radio u Njemačkoj, na baušteli i vazda je bio Švaba. Kako djeca često znaju biti maštovita, ali pritom i okrutna, znali smo organizirati i prijeki narodni sud te je mali Tomislav nekoliko puta završio na strijeljanju. Ako se nitko nije našao, Švabe su bile imaginarne i pucalo se po zamišljenim vojnicima i tenkovima.

Reče mi šaljivo jedan prijatelj da su se devedesetih u Beogradu najviše igrali žmurke, želeći pobjeći od stvarnosti i sakriti se u žbunje.

Ništa čudno, osamdesetih su još bili aktualni partizanski filmovi, polagali smo zakletvu kao pioniri i divili se starijima koji su prije nas postajali omladinci. Devedesetih, nakon što je počeo rat u Hrvatskoj, igrali smo se ZNG-ovaca i četnika. Pritom nitko nije bio četnik, a svi su bili ZNG-ovci. Načuh da je u Bosni i Srbiji, među djecom, bilo nešto drugačije: netko je bio ustaša, netko balija, netko četnik, netko Armija Bosne i Hercegovine, netko Turčin, netko teritorijalac, netko HVO, netko Vojska RS-a, a netko mafioza iliti slobodni strijelac. Reče mi šaljivo jedan prijatelj da su se devedesetih u Beogradu najviše igrali žmurke, želeći pobjeći od stvarnosti i sakriti se u žbunje.

I oni pravi partizani, već ostarjeli, igrali su se žmurke. Na bolji svijet su odlazili gledajući svoju djecu i unučad kako se igraju rata u ulogama protiv kojih su se oni borili. Tako je to bilo, a zanimljivo da u igri nikad nismo nikoga nazivali fašistom ili nacistom. No, očito da su fašizam i nacizam na našim prostorima bili jasno imenovani ustaštvom, četništvom, a kod nekih balilukom (iako je to karakterna osobina i nikada nije bio pokret).

Narod nikad nije bio slobodan

Deveti maja slavi se kao Dan pobjede nad fašizmom (u RS-u to je toliko važan praznik da je tog datuma proglašen neradni dan) a da fašizam nije pobijeđen, štoviše, on je živahniji nego ikad do sada i živi svoju novu mladost. To jest, pobijeđen je vojno u Drugom svjetskom ratu, a idejno nikada nije prestao postojati. Nismo bez razloga spomenuli naoko nevičnu dječju igru kao primjer, jer ima stara poslovica, koja kaže: Kada nekome uđeš u kuću, promatraj kako se djeca prema tebi ponašaju i znat ćeš što domaćin misli o tebi.

Fašistoidne ideje su devedesetih ponovo pokucale na naša balkanska vrata. Nije ni čudo da je bilo tako, jer je komunistoidna ideja, sanjajući bolju budućnost, propagirala opći napredak naših naroda pod parolom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Niti je fašizam bio mrtav, a još manje je narod bio slobodan. Kako je Hitlerov fašizam bio samo prirodni nastavak njemačkog imperijalizma (ustvrdio W. Reich u svojoj knjizi “Masovna psihologija fašizma”), netko će danas pomisliti da bi bolje bilo vikati “Smrt kapitalizmu – sloboda narodu” ili “Smrt globalizaciji – sloboda narodu”. Tko će više znati?

Kada nekome uđeš u kuću, promatraj kako se djeca prema tebi ponašaju i znat ćeš što domaćin misli o tebi.

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da jedino narod nikad nije bio slobodan i da ga, barem na našim prostorima, više zanima kako će doći do kruha da bi mogao preživjeti, nego čiju će smrt prizivati da bi bio slobodan. Nameće se jedna opasna teza: od kada je vijeka sve je to isto, samo ga nazivamo drugim imenima, sve je to protiv tzv. malog čovjeka. Uostalom, nije li jedna francuska dama rekla: ako nemaju kruha, dajte im kolača. Balkanski fašisti bi rekli: ako nemaju kruha, dajte im janjetine. Šta je to fašizam, dakle i kakvu mi to pobjedu nad njim slavimo?

Kićenje ordenjem antifašizma

Druga strana medalje jest da mnogi koji se u današnje doba nazivaju antifašistima, tobože istinski ljevičari ili demokrati, danas postaju puno gorim fašistima od onih pravih. Pod paskom preventivnih mjera protiv fašizma, uvode razne represivne metode, kojima je za cilj ukinuti sve klasične hijerarhije društvenih moralnih vrijednosti. Takozvani antifašisti služe se tim metodama iz jednostavnog razloga – da bi skrenuli pozornost na mnoštvo ideoloških diskriminacija koje provode.

Primjerice, komunistička vlast je često osuđivala južnoafrički apartheid upravo zato da bi sakrila onaj vlastiti ideološki, u kojem nisi mogao postići ama ništa značajnije u društvenoj ili političkoj hijerarhiji ako nisi istom bio član Partije. U današnje vrijeme netko će mahati idejom četništva, koje prijeti našem društvu, da bi sakrio svoje ustaštvo i obrnuto. Radit će to tajno, konspirativno, mračno, antiljudski, pritom se kiteći ordenjem antifašizma. Istinski antifašisti, kao i nekada, bit će društveno i politički marginalizirani (ili fizički eliminirani), jer su uistinu moralni i istinoljubivi. I opet se pitamo: šta je to onda fašizam i kakvu to onda mi pobjedu slavimo 9. maja?

Takozvani antifašisti služe se tim metodama iz jednostavnog razloga – da bi skrenuli pozornost na mnoštvo ideoloških diskriminacija koje provode.

Kažu da je to zato što je 9. maja 1945. godine Njemačka potpisala bezuvjetnu kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu, iako je rat završen tek nekoliko mjeseci kasnije, kapitulacijom carskog Japana. U Jugoslaviji se taj datum obilježavao 9. maja, ali je rat završio 15. maja u blizini Bleiburga, kada se predala glavnina ustaških i domobranskih jedinica vojske NDH, posredstvom engleske vojske, praćena brojnim civilima, kao i pripadnicima drugih kvislingških jedinica iz regije. Taj datum se u Hrvatskoj devedesetih počeo obilježavati kao početak najveće tragedije hrvatskog naroda: pokolja na Bleiburgu i početka  tzv. Križnog puta koji je zatim uslijedio.

Sakrijmo se od stvarnosti

Navodno je Europa 9. maja 1945. godine ponosno uzviknula “nikad više”, jer je napokon prestalo najveće klanje u povijesti ljudskog roda, klanje koje je pokrenula fašistička ideologija. Zato se taj dan ujedno i naziva Danom Europe. Navodno su prestali progoni drugačijih i svatko je mogao slobodno disati, a antifašizam od tada postaje civilizacijska stečevina. A šta se sve u Europi dogodilo od 9. maja 1945. do 9. maja 2012. godine? Ha? Kada bi nabrajali sve fašizme pod okriljem demokracije, sve staljinizme i komunizme, ovaj tekst bi postao nepregledna arhiva nesretno skončanih ljudskih sudbina. Ili grobnica, jer na ovaj datum 1995. godine već je uvelike trajao masovni pokolj u Srebrenici, u čitavom Podrinju, prije toga u Bijeljini…

Kakvu mi to onda pobjedu slavimo? Vala nikakvu, jer ideja fašizma nije pobijeđena. Antifašizam je odavno postao samo floskula, a fašizam naša stvarnost. Svjedočimo i danas fašizam (tiraniju) nadređenog nad podređenim: fašizam nad radnicima, fašizam nad drugačijima, fašizam nad manjinama, fašizam nečovjeka nad čovjekom, fašizam netalentiranih nad talentiranim, sitih nad gladnima, fašizam malih ekonomija nad velikim…

Kada bi nabrajali sve fašizme pod okriljem demokracije, sve staljinizme i komunizme, ovaj tekst bi postao nepregledna arhiva nesretno skončanih ljudskih sudbina.

Ako ništa, samo još oni nad kojima se vrši tiranija mogu sanjati slobodu i nadati se da će jednog dana uistinu slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Ako ništa, danas je lako biti dobar, lako je biti antifašist. Uz toliko fašizma na društvenoj, političkoj i medijskoj sceni, zaista je lako isplivati. Zamislite da su svi antifašisti, koliko bi tek onda poteškoća imali u dokazivanju svojeg antifašizma. To je svojevrsna prednost doba u kojemu živimo.

Eto, na Dan Europe i pobjede nad fašizmom, možda je jedino „proeuropska“ Republika Srpska pametno odlučila: bit će praznik, neće se raditi, haj'mo se praznično igrati žmurke i naći obližnje žbunje – da se sakrijemo od stvarnosti.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera